Avgusta, 1914. godine, Crna Gora zarati s Austrougarskom, a dva iseljenika poručuju kralju Nikoli iz Amerike:
- Oćemo li da dolazimo tamo ili da udarimo odovud!?
Ova anegdota slikovito ilustruje vječnu želju Crnogoraca, magdje se nalazili, da kad zatreba dođu i od raznih zavojevača brane domovinu svoju.
Još na početku oslobodilačkih ratova, 1876. godine, u Crnogorskoj vojsci bilo je Crnogoraca koji su dolazili iz Amerike.
Iseljeništvo je svjetska pojava. Desetljećima se iseljavao narod; s balkanskih prostora pogotovo; iz Crne Gore naročito. Gotovo nema tačke na zemaljskoj kugli gdje Crna Gora nije prisutna.
Posna zemlja, ratovi, siromaštvo i glad, pa i razne nepravde, tjerali su Crnogorce i Crnogorke da napuštaju svoja ognjišta i traže bolje uslove života.
Među prvim doseljenicima širokih prostora Sjeverne i Južne Amerike bili su Crnogorci. Danas se mogu sresti u raznim mjestima Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Južne Amerike, Australije, u mnogim zemljama Evrope. Ima ih i u Africi i u Aziji, na Ognjenoj zemlji, Novom Zelandu, Filipinima, Novoj Kaledoniji, pa i na dalekim Foklandskim ostrvima gdje je jedan Crnogorac buljučio stada ovaca... Hrabro su osvajali svijet s željom da zarade i da se vrate. Ali, ostajali su najčešće zanavijek. Radili su, kako su zborili, “najteže rabote”, u mračnim rudokopima, na sječi šuma, gradnji pruga...
Najviše su hrlili Americi. Pjevalo se: “Ameriko rosno cvijeće/ nema toga ko te neće/ ni đeteta od dva ljeta/ niti starca od sto ljeta”.
S tugom u grudima odlazili su u svijet, jer oskudnih godina “bez išta na ništa... ljudima srce ostuđe”.
Osjećanja prema crnogorskoj državi i naciji nikad nijesu zaboravljali.
Žudnja za Crnom Gorom ne jenjava.
...Stari Milivoje Đukanović preko pedeset godina u Australiji. S ponosom mi, u svom sidnejskom domu, kao relikviju, pokazuje “Gorski vijenac”, štampan u Čikagu dvadesetih godina prošlog vijeka. Najednom ustade, privuče stolicu uz ormar, pripe se na nju, i dohvati kartonsku kutiju nalik onoj za cipele. Pompezno je otvori; u kutiji tri kamenčića i grudva crnogorske zemlje!
Oči mu zasjaše nekim naročitim sjajem.
- Kad umrem, ovo će da mi pospu po grobu! - reče Milivoje.
Rad u rudnicima poslovično težak. Crnogorski pisac Janko Đonović, u svojoj antologijskoj pjesmi “Crnci i Crnogorci”, kaže: “U plamsaj jutarnjeg sunca/ koje se toplo izdigne/ nad američkim rudokopima,/ prođu praznim, širokim ulicama,/ između olistalih drvoreda,/ ko sjenke, suvi, koščati,/ sa budacima na ramenu/ i vrućim hljebom u torbi,/ Crnci i Crnogorci./ ...A kad na grlima podzemnih jama/ žuta svjetlost karbituše/ utrne,/ Crnce i Crnogorce/ zemlja vraća - i jedne crne i druge crne”.
Poznat je podatak da je pred Prvi svjetski rat u Americi radilo dvadeset hiljada Crnogoraca. Čuvena je poruka jednog komandanta bataljona koji 1903. godine zavapi ministru vojnom na Cetinju: “Ojdoše momci za Ameriku! Manjkaje mi pola bataljona”.
Slali su mukotrpno zarađeni novac porodicama u zavičaju. Od 1906. do 1912. godine, u Crnu Goru je stiglo šesnaest miliona perpera. A samo jedne od tih godina crnogorski iseljenici poslali su toliko novca koliko je iznosio crnogorski državni budžet.
U srcu Lovćen, “oltar sveti”.
Jedan Crnogorac iz okoline Cetinja stavio je ušteđevinu u kapu. Kad je brod isplovljavao iz Kotorske luke, ustao je, pogledao u pravcu Lovćena, u znak poštovanja skinuo kapu, prekrstio se i tiho nešto prozborio. Sva njegova ušteđevina pala je u more, ali je on oslonjen na ogradu broda i dalje gledao u Lovćen...
...Svila se zima; zabijelio Detroit, a u prostranom restoranu “Vladimir’s” u kvartu Farmington Hil, braća Šarčević, Vladimir, Nikola i Vojo, užurbano se spremaju da dočekaju goste. Restoran je uglavnom rasprodat godinu dana unaprijed; prava fabrika.
U golemoj kuhinji zveckaju čaše i tanjiri, gdje Vuksan Junčaj, Albanac iz Malesije, godinama “desna ruka” Vladimira Šarčevića, rukovodi pripremama za veliki banket.
Sjedim, vaktile, u Vladimirovoj kancelariji, punoj uspomena koje ga podsjećaju na Crnu Goru i zavičajni Gluhi Do. Zvoni telefon. Javljaju se stanovnici Detroita da bi rezervisali sto i proslavili neki porodični jubilej ili poslovni uspjeh. Tu su i stalne mušterije; i “sinovi sinova”.
- Restoran ima dvanaest do trinaest stotina stolica - priča mi Vladimir Šarčević. - Glavna soba ima sedam stotina mjesta; gornja tri stotine. Pozadi su još dvije sobe, a najmanja soba, koja se zove “Montenegro”, ima osamdeset mjesta...
Otac mu, Rade Šarčević, u šesnaestoj godini, s bratom Petrom, početkom dvadestog vijeka dojezdio iz Gluhog Dola u Ameriku. Bio rudar u Hazeltonu, gdje su mu rođeni sinovi.
- A bio je pod Taraboš! - sjeća se Vladimir. - Nosio je kao četrnaestogodišnjak municiju...
Neposredno pred Drugi svjetski rat, otac je sinove uputio u Crnu Goru, da vide postojbinu, da se ne odrode.
- Jeste, otac je želio da budemo Crnogorci, pa nas je poslao u Crmnicu, da nas Amerika ne “pojede” - veli Vladimir Šarčević.
- U Gluhom Dolu živjeli smo lijepo, otac je šiljao pomalo para, u selu smo imali voćke, loze, pašnjake. A onda je došao Drugi svjetski rat i ja sam se priključio partizanima, zatim sam s američkom i engleskom vojskom ostao dvije i po godine u Italiji i krajem 1946. vratio se u Ameriku...
Stasitog Crmničanina dočekao je još jedan rat!
- Dvije i po godine proveo sam u Korejskom ratu. Nijesam se borio, već sam se nalazio u pozadini, u Teksasu, odakle smo šiljali trupe na front - priča Vladimir. - Nikad ljepše nijesam proveo u životu. Imao sam dobru platu, mlad, u dvadesetšestoj godini postao sam oficir. Čovjek je gospodin u američkoj vojsci. Bio sam u bazi u Teksasu. Fin je taj Teksas, samo što je vrućina. Ali, u Teksasu su najljepše žene. Pitaju me okle si, a ja im kažem da sam iz Montenegra. A onda one pitaju đe je ta država u Americi? Ja im kažem, tu, kod Detroita...
Spominjem braću Šarčević, jer su početkom 1971. godine bili među osnivačima veoma uglednog Američko-crnogorskog kulturno-prosvjetnog društva “Lovćen” u Detroitu, koje je okupljalo brojne crnogorske iseljenike. Zanimljivo: u Pravilniku “Lovćena” je naglašeno “da se ime i sjedište Društva ne može i ne smije niukom slučaju promijeniti”. Prvi predsjednik “Lovćena” bio je upravo Vladimir Šarčević, a kasnije i dugogodišnji počasni predsjednik. Manifestacijama “Lovćena” redovno su prisustvovali visoki predstavnici Detroita, kongrsmeni i senatori Mičigena.
Braća Šarčević, zajedno s Đurom Drešićem, prikupili su jednom prilikom petnaest hiljada dolara za izgradnju puta i rasvjete u selu Gluhi Do. To je samo djelić njihovog dobročinstva...
Vrata restorana “Vladimir’s” uvijek širom otvorena za prigodne iseljeničke manifestacije.
Kad pitate crnogorske iseljenike kad su otišli, oni se ljutnu i kažu da nikad nijesu otišli, već im je “ono tamo”, tj. Crna Gora, vazda doma!
Zapjevali: “Iz daleke Amerike,/ Crnogorac vitez hita/ dal’ će u boj prispjet ljuti?/ On u svaki pristan pita,/ kojom stranom crnogorskom/ top i puška odjekuje./ Gine li se il’ dobiva,/ je li barjak naš visoko?/ Brižno ploveć okeanom,/ crnogorski pita soko...”
A prije stodeset godina, 1915. pet stotina iseljenika dobrovoljaca koji su se nalazili na zaradi, zorno se iz Amerike i Kanade uputilo u Crnu Goru da izvrše svetu obavezu prema domovini i odbrane je od neprijatelja. Italijanski brod “Brindizi” s dobrovoljcima, natovaren hranom, oružjem i municijom, u zoru, kada su se u magličastoj daljini već slutile toliko željene crnogorske planine, na pola kilometra od obale i albanske luke u Medovi, naišao je na minu!
Žestoka eksplozija prepolovila je brod... Prolomilo se jutro pod Medovom. Lom! Krici! Vapaji za pomoć... Kao što biva u tragičnim, dramatičnim situacijama. Bilo je neplivača.
Jedan dobrovoljac, plivač, nasilno je oduzeo pojas za spasavanje svom saputniku i dao ga nekoj Amerikanki, koja je krenula s njima da se bori za slobodu Crne Gore.
Najviše ih je nastradalo od eksplozije.
Tog studenog zimskog jutra smrt je našlo 328 iseljenika, dobrovoljaca. Preživjela su 164 dobrovoljca.
Na Cetinju, na Dvoru, viju se barjaci na pola koplja...
Svoje posljednje dane u Crnoj Gori kralj Nikola je proveo u dvorcu na podgoričkom Kruševcu, gdje je u prostranom dvorskom parku primio preživjele topljenike, koji su ga burno pozdravili. Sa svakim se od njih zdravio. Uzeo je stolicu i sjeo među njih da mu pričaju o katastrofalnom brodolomu. Suze su mu kanule...
Dvadesetčetiri godine kasnije, iseljenici su svojim prilozima 1939. na Cetinju ispred Vlaške crkve, čuvene i po originalnoj ogradi od puščanih cijevi, podigli spomenik dobrovoljcima.
Ideja je začeta početkom 1930. godine, kada je crnogorski iseljenik Miloš Radunović, koji je živio u Sakramentu u Kaliforniji, objavio u “Amerikanskom srbobranu” članak pod naslovom “Dug zahvalnosti” u kome je pokrenuo pitanje podizanja spomenika.
Na visokom postamentu, optočenim trima prigodnim reljefima, vinula se vitka Lovćenska vila s pobjedonosnim mačem u desnoj ruci, i u lijevoj s lovorovim vijencem, za pale žrtve.
Spomenik je djelo maestra Rista Stijovića (1894 -1974), podgoričkog Starovarošarina, pariškog đaka, korifeja lirske skulpture.
- Mislim da je žensko tijelo savršeno u formi. Čovjek može vazdan tamo da se izrazi. I muško tijelo je lijepo, ali kod muškaraca imamo snagu, i ja nerado pravim muško tijelo, jer ne volim snagu. Pravio sam puno i životinje, zato što je forma kod životinja isto tako savršena kao kod žene - rekao mi je jednom prilikom slavni vajar Risto Stijović.
Zorno se vije Lovćenska vila; na Cetinju Crne Gore.
Bonus video:
