(Nastavak od prošle subote)
Prema riječima njegovog oponenta, Kiš je zastupao neoriginalnu, kompilatorsku, imitatorsku književnost (Narcis bez lica, Nolit, Beograd, 1981. str. 95). Nastojeći da obrazloži da je veština kompiliranja, zamijenila kod njega stvaralačku sposobnost, a kvazi - umjetnost zamijenila mjesto umjetnosti (str. 88), da preuzima doslovno tekstove iz tuđih knjiga. Glavna zamjerka je da u književnom stvaralaštvu ne pokazuje stvaralačko umijeće, već pasivno, mehaničko ponavljanje tekstova drugih pisaca, te prema ovome nije pisac, već imitator - epigon, a ne uzor, što potpuno dezavuiše njegovu spisateljsku vrijednost.
Polemika koja se rasplamsala na stranicama Časa anatomije, i Narcisu bez lica, prevazilazi književno - istorijsko tumačenje, jer njen razlog je duboko povezan sa ideološkom klimom vremena, političkim režimom koji se nemilosrdno obračunavao sa intelektualcima. Jeremić je akademski - hladno, profesorski nastojao da osvijetli problem, pozivanjem na književno - teorijsku ravan mišljenja filozofa i estetičara, kako bi ukazao na nedopustivost Kišovog pristupa u Času anatomije. U Narcisu bez lica, autor je nastojao objektivno, isecirati tekst, bez vrijeđanja ličnosti Danila Kiša, kako bi odbranio stvaralački princip pisanja, i na optuženičku klupu izveo prepisivanje tuđih tekstova kao ne - validan način pisanja. Polemišući sa Kišom, Jeremić uzaludno tvrdi da je sadržaj njegove kritike uperen da opravda književno stvaranje, a raskrinka njegovu suprotnost - imitiranje, i time zaštiti književnost od prepisivanja. Kao ljubitelj istine Jeremić je neodoljivo privučen da objelodani neodrživost piščeve pozicije u književnosti, apsurdnost da se epigonsko pisanje može proglasiti za originalnu tvorevinu. No, Kišova polemička sugestivnost, nadmašuje svojim intelektualnim i emocionalnim potencijalom, Jeremićevu uobraženu visinu sa koje sudi piscu Grobnice za Borisa Davidoviča, ma koliko da je njegova jezička obrazovna kultura bila izuzetna, ma koliko se trudio da pokaže svoju vele - učenost i nadmoć svog filozofsko - estetičkog promišljanja.
Po svojoj namjeri Narcis bez lica, je, u suštini, knjiga suprotna Času anatomije. Jeremić je pokušavao da raz-otkrije navodne mađioničarske trikove, i manirom analitičkog duha, suprotstavi se gnijevnom Kišu, valjanim dokazima, zasnovanim na nepristrasnom rasuđivanju. Trebalo je osporiti Kišovo znanje nauke o književnosti, ukazati na njegovo shvatanje, prema kome je istinsko samo ono što njemu ide u prilog. U to ime, Jeremić će prvo krenuti sa raskrinkavanjem atmosfere u kojoj je nastala knjiga Čas anatomije, kao zagovornik prava na slobodnu kritičku riječ. Priznajući da je Kiš svojoj publici nametnuo mišljenje o svojim kritičarima kao hajkačima, Jeremić je pokušavao da izgradi imidž uglađenog profesora koji govori na osnovu činjenica. U osudi imitatorskog načina pisanja kao bez-vrijednog, on se osmjelio da osudi ne samo Kišov način pisanja, već sve pisce, čija je praksa pisanja utemeljena na kvazi-književnom postupku. To znači da je ambicija kritičara da ukaže na problem koji prevazilazi konkretan slučaj, pa je profesorski nastojao da ukaže na smisao književnog stvaranja, i da pokaže kako je način mišljenja Kišov o toj stvari, pogrešan. Objašnjavajući srž Narcisa bez lica, autor je izričit da to ne mora biti glavom i bradom, sam Kiš, već svaki pisac koji sebe ne vidi ostvarenim u sapstvenom delu nego u tuđem (str. 8), da bi samouvjereno zaključio kako nema namjeru da se služi psovkama i insinuacijama. Jeremić u suštinskom smislu odbacuje, ne samo neke djelove analizirane literarne građevine, već njega kao književnika, a zatim se ograđuje od prostačkog odgovora, svojim uzvišenim kritičarskim stilom, pokušavajući da od svog polemičkog pamfleta, napravi estetički kanon za umjetničko stvaranje: Epigon nastoji da se ogleda u tuđem delu, ali u ovome nema njegovog lica, već lica onoga ko je to delo stvorio (str. 8). Nastojeći da objasni smisao epigonstva u književnosti, Jeremić koristi simbol ogledala - ogledanje u tuđem djelu, čime se gubi autorska individualnost i talenat. Kiš je taj čovjek bez lica, narcis koji je izgubio sopstveni lik gledajući se kao u Ovidijevim Metamorfozama, u vodi, ali ne u sopstveno, već tuđe lice, pokušavajući da ga prisvoji kao svoje.
To na šta Jeremić skreće pažnju je referisanje na poznate teorije inspiracije, još od Platonovog Ijona, ne uviđajući Kišovu erudiciju, inventivnost u ukrštanju različitih tekstova, koherentnu cjelinu djela koja je uvijek nešto više od njegovih sopstvenih elemenata. Naime, duh djela prvazilazi svojom ucjelovljenom strukturom, segmente od kojih je sastavljen, postaje svijet za sebe, nezavisno od svojih unutrašnjih činilaca.
Namjeran da odbrani pravo na stvaralaštvo, Jeremić poseže za istraživanjima, koristi istoriju književnosti i uporednu analizu kako bi odbranio svoje književnoteorijske stavove, ukinuo svaki oblik preuzimanja tuđih ostvarenja, proglasivši ih štetnim za književnost. Pri tome, visokoparno naglašava da uvrijeđenog Kiša ne napada ad hominem, potrudivši se da ostavi utisak nepristrasnog tumača. Njegova polemička knjiga treba navodno da služi opštoj književnosti i univerzalnim istinama, prema čemu se misija djela ogleda u pro-izvođenju nečeg novog, što prije akta pisanja nije postojalo ni u jednom tekstualnom zapisu. Jeremić podsjeća na zapanjujuće nepoznavanje nauke o književnosti njegovog prvoptuženog, ali i smisla spisateljskog rada. Profesor s prikrivenom jetkošću pojašnjava da on kao univerzitetski profesor estetike ne može biti jednak bulevarskom novinaru Dragoljubu Goluboviću, podsjećajući da je Kiš uspijevao da svoje ktiričare objedini u jednu ličnost - Pigeon - kao sinonim za njegove neistomišljenjike u stvarima literature. Jeremić je morao posezati za neutemeljenom optužbom da se u Času anatomije autor koristio Krležinim tekstom: Moj obračun sa njima, stvaranjem atmosfere provincijske kolotečine u kojoj psi laju, dok karavani prolaze. To što Kiš navodno koristi krležijanski stil polemike, moglo je samo pospješiti efektivnost njegovog polemičkog jezika, osujetiti podle insinuacije da pisac nije mogao znati šta se odigravalo iza zatvorenih vrata po kjiževnim kuloarima, što svakako nije zahvalna uloga za poslenika profesorskog poziva.
Nema sumnje, kritičarev uvredljivi jezik pokušava da dezavuiše Kiša kao književnika, sakrivajući pod krinkom pristojnosti ogromnu količinu malicioznih tvrdnji: Grobnica za Borisa Davidoviča, uglavnom je konglomerat prepričanih, pozajmljenih, imitiranih i direktno preuzetih tuđih ostvarenja, i da je prema tome neodrživa (str. 8). Jeremić obrazlaže da se imitiranje u književnosti ne može opravdavati, na uštrb shvatanja da je književna djelatnost per se, stvaralačka aktivnost, pa je Kiš raskrinkan u svojoj temeljnoj metodologiji pisanja. Nadalje, tvrdi se da je pisac tipičan izdanak naše sredine, violentnog temperamenta, gnijevan i sarkastičan prema svima koji se ne povinjuju njegovim interesima, a služeći se emotivnim tonom, isijava bijes, mržnju i cinizam. U sopstvenu duševnu uzvišenost Jeremić ubraja to što njegov polemički ton, kobajagi odbija mržnju iz moralnih pobuda, odbacivanjem starozavjetnog lex talions, principa oko za oko, zub za zub. Očito, profesor Jeremić vjeruje da je njegova besramna pokuda Grobnice, njeno potpuno izopštenje iz relevantnih književnih djela, objektivni stav časnog kritičara, to jest njegove malenkosti lično, jedne moralne gromade koja i pored svega sebe smatra sljedbenikom Senekinog principa blagosti, razumnosti i duševne veličine. Uz sve to nasuprot bezrazložno gnijevnom Kišu, sebe drži predstavnikom razumne kritike, etičke vertikale prema kojoj sudi bez-interesno: Nema sumnje da je za njega humanist apstraktna imenica, a polemika način da se pod izgovorom slobode izraza, izvređaju neistomišljenici (str. 11).
Jeremić je pod izgovorom razumne kritike, bespoštedno diskvalifikovao Grobnicu za Borisa Davidoviča, optužujući njenog autora za najružnije poroke i mržnju. Kad on sipa sijaset uvredljivih stvari, onda je to racionalna kritika, a kad Kiš elokvetno, duhovito i bez uvijanja odgovori onda je to pretenciozan rečnik koji je nedostojan pisca. U maniru hladnokrvnog naučnika Jeremić vjeruje da je porazio pisca, a svoje otrovne riječi zaogrnuo plaštom sopstvene kritičarske veličine. Naposljetku, Kiš je optužen za vele-izdaju, narušavanje slobode dijaloga i opšteg interesa, ne vodeći računa o činjenicama koje je vispreni analitičar jednom za svagda utvrdio, insinuirajući protivniku, licemjerno da je on iz književnoteorijskog domena prešao u domen uličarskog razračunavanja. Jeremić drsko saopštava jednu anti - humanističku misao, koja ima primjesu arijevske doktrine: Kiš je izdanak jedne određene društvene sredine, u kojoj kultura predstavlja tanak sloj privremeno prihvaćene uljudnosti, a ne trajnu oplemenjenost duše (str. 12). Odista iz ovih riječi mogli bismo pomisliti da Dragan Jeremić pripada aristokratskoj kulturi, supriornoj rasi koja posjeduje jednu trajnu oplemenjenost duše, dok je Kiš skorojević, možda se aludira i na njegovo porijeklo iz Crne Gore po majci, varvarin koji nikada nije uspio da internalizuje više obrasce kultivisanog ponašanja. Na sreću Jeremić je proizvod te više kulture ponašanja, po sopstvenom priznanju, persona evropskih manira koja i kada besomučno nasrne na pisca, zadržava otmjenost i eleganciju duha. Naročito kada lukavošću uma utvrdi da ukoliko Čas anatomije ima ikakvu vrijednost to može biti samo kao ukazivanje na krađu tuđih stvaralačkih napora u našoj književnosti.
Prema mišljenju profesora Jeremića, knjiga Grobnica za Borisa Davidoviča, je u potpunosti neoriginalna, nastala pozajmljivanjem, imitiranjem i preuzimanjem tuđih tekstova. Njegov Čas anatomije je pokušaj zabašurivanja književnog lopovluka, šejtanski postupak prikrivanja tragova i ukradenog plijena, što nije moglo promaći revnosnom kritičaru - detektivu Jeremiću u njegovom istraživačkom postupku i književnom pretresu, bezmalo i krivičnom gonjenju pisca. Na dobro naše književne čaršije prevara je otkrivena, Kiš demaskiran u svojoj pokvarenoj namjeri da nasamari našu javnost, podmetne kukavičje jaje, naruga se našim književnim velikanima. Ali, avaj. Avaj! Našao se znalac ranga Jeremića da razobliči pisca, ukaže na svu bezvrijednost njegovog djela, na izvore odakle je pisac danonoćno krao tuđe ideje i tekstove. Odista, šta bi naša književnost izgubila da nije moralne gromade, soja Jeremić Dragana, nepotkupljivih i brižnih čuvara javnog morala, za koje je čaršija zlonamjerno šaputala da su u službi tajne policije, zaduženi od centara moći u sjenci za stvar kulture.
Već na samom početku Narcisa bez lica, autor tvrdi za sebe da je pristalica istine: Ja želim da pišem za ljubitelje moralne istine. Kao samoproklamovani privrženik vrline, profesor se obraća specifičnoj publici, onoj koja je ljubitelj morala, izabranim pojedincima koji su dorasli njegovim etičkim standardima. Dok Kiš piše za ljubitelje grubih spotrova, on Jeremić, piše za nježne, izabrane duše njegovog kova, kadre da usljed plemenitosti svog duha, pojme moralnu istinu. Uz to ništa nije tako neinteligentno nego izvrtanje činjenica, umišljanje da je s akademskih visina moguće posmatrati svijet na neki poseban način. Specijalista za moralne vrijednosti, okliznuo se u stvarima morala, jer tu nema mjesta za ne - jednakost među ljudima, niti glorifikaciju vlastite superiorne pozicije sve-znajućeg kritičara.
Vrijednost Kišovog djela je rezultat njegovog samo - reklamerstva ističe Jermić, marketinga, nemislećih kritičara nesposobnih da se izvuku iz kandži onih pozitivnih ocjena koje su nam vanknjiževnim sredstvima nametnuli. Zbog toga jerimićevska kritika želi da vodi ravnopravan dijalog sa stvaraocima, razvijajući svijest o naučnom procjenjivanju književnog djela, uvažavajući inventivnu kritiku, u njegovoj verziji slobode mišljenja.
Jeremić ima namjeru da poentira svojim Narcisom, kobajagi svi koji pišu protiv antistaljinističke knjige nisu staljinisti, i pripadnici opskurne književne mafije iza koje stoji država. Sav njegov trud da izbjegne ubjedljivost optužbe da je produžena ruka partijske volje, pada u vodu, ako se pretpostavi istinita tvrdnja da je Leonid Brežnjev upitao predsjednika Tita: Kakva je to antisovjetska knjiga izašla kod vas. Smisao polemike koji se vodio u zagrebačkom časopisu Oko, koji je uređivao Goran Babić, dobija drukčiji smjer od čisto književnog, i referira na političko polje u pozadini obračuna. Nema sumnje, polemika je itekako dnevno - politička, a na štetu književnosti, što je Jeremić priznao istakavši da cijeni sve pisce koji su dali doprinos socijalističko - samoupravnoj kulturi, ne uviđajući pritom, da ga ideološki vokabular koji koristi raz-otkriva kao partijskog dužnosnika u javnom životu. Ni Danilo Kiš nije ostao dužan napadaču. U tekstu Niski udarci tuđom rukom (Književne novine od 1. decembra 1976), zapisuje da ga je preuranjena novogodišnja čestitka beogradske književne Cosa nostre, i njen književnički šef, osudila iz ideoloških pobuda, da ne digne glavu, i podnosi s mirom sudbinu koju mu je ova kriminalna družina namijenila, inače će biti rastrgnut konjima na repove.
Dragan Jeremić je solidan poznavalac književno - estetičkih teorija, ali je njegova namjera da demaskira Kiša ideološki motivisana, praćena svim sitnim pojedinostima, i ličnom zavišću prema njegovom kreativnom zamahu kako bi ga upodobio osrednjem duhu palanačkog mentaliteta. Polemika nije bila nimalo naivna, rukovođena pritajenom nepodnošljivošću prema Kišovom talentu onome što uvaženi univerzitetski profesor Jeremić, nije mogao naučiti iz knjiga, ma koliko se trudio da ostavi utisak visokoparnog intelektualca, uzvišenog nivoa promišljanja u svom naučnom poduhvatu. Sama polemika izrasla je u društveno - politički događaj koji je potresao kulturni život u korijenu, pa je svrstati se na jednu ili drugu stranu, bio čin opredjeljenja za ili protiv socijalističke stvarnosti. Danilo Kiš kao izrazito anti-komunistički pisac sa stavom, bio je opasan presedan za temeljne postulate režimske ideologije, njen humanizam i političku zbilju za koju se proklamovalo sa najviših adresa, i svim propagandnim sredstvima da je napravljena po mjeri čovjeka.
(Nastavak sljedeće subote)
Bonus video:
