“Slika ima važnost za naš unutrašnji život, subjektivni svijet, za naše mentalne sposobnosti, jer mi 'operišemo' sa slikom, kao što i 'operišemo' sa pojmom. Imamo mentalne slike, pa neki od teoretičara tvrde da način našeg mišljenja, tj. našeg odnosa prema svijetu, je slikovan i pojmovan. Mi mislimo slikama u našoj svijesti i tu koristimo imaginaciju, uobrazilju, maštu, intuiciju, sve ono što nije racionalno. S druge strane, imamo i pojmovno mišljenje, koje je razumsko i racionalno i pripada nauci i filozofiji. Znači, slikovnost se vezuje za ovo što je umjetnost i umjetničko, a racionalnost za ovo što je pojmovno, filozofsko i naučno”, kazala je prof. dr Sonja Tomović Šundić.
Ona je bila gošća 15. sesije „Imaginarijuma“ koji organizuje Javna ustanova (JU) „Zahumlje“. Tema „Imaginarijuma“ je bila „Slika svijeta i slika čovjeka“, a sa gošćom je razgovarala autorka projekta i urednica programa u JU “Zahumlje”, Kristina Radović.
Kako je Tomović Šundić istakla, postoje dvije vrste slike - jednu dobijamo putem medija, a drugu posredstvom likovne umjetnosti. Kako se smjenjuju epohe, tako se, prema njenim riječima, mijenja i poimanje fenomena slike. Međutim, umjetnost nudi trajno iskustvo, ono koje druge oblasti ne nude.
„Jedini način da u ovom svijetu koji je konačan, smrtan, i da čovjek koji je prolazan, tjelesan, ima nešto što je besmrtno, trajno, to je umjetnost. Umjetnost pogađa u srce same stvarnosti, onako kako mi nikada ne bi mogli da dešifrujemo, a autori probijaju barijeru vremena“.
Ako bi morala da jednim pojmom definiše 20. vijek onda bi to bio termin smisao.
„Smisao je nešto što je u fokusu promišljanja 20. vijeka upravo zbog toga što smo na tragu gubitka smisla, što je svijet u kome živimo na neki način udaljio čovjeka od velikog smislenog, razložnog načina postojanja. To veliko pitanje se jednako postavlja u filozofiji, religiji i u umjetnosti. U psihološkom smislu, čovjek koji je izgubio smisao je melanholičan, depresivan, usamljen, izgubljen, vrijednosno dezorijentisan. U filozofskom načinu čovjek bez smisla luta među različitim filozofskim teorijama ne uspijevajući ni u jednoj da pronađe neku dublju istinu. U religijskom smislu, čovjek koji je izgubio smisao izgubio je koncepciju vječnosti“, objašnjava Tomović Šundić.
Smatra da je moderni svijet dehumanizovan, a čovjek izložen površnim utiscima. S jedne strane imamo, kako je kazala ogroman napredak tehnike i tehnologije, zadovoljenje tjelesnih prohtjeva i mitove, poput kulta mladosti, mode, tehnike, dok se s druge strane sve više udaljavamo suštinskih vrijednosti i oslobađamo se pravih potreba zarad zadovoljenja trenutnih.
„Život provodimo bez osjećanja smisla. Ako se čovjek oslobodi potrebe za smislom, oslobodio se svoje najdublje ljudske suštine, a istovremeno je došao u situaciju depersonalizovanog čovjeka koji ne stoji više ni na čemu. Sve više se udaljavamo od onoga što je bazično, od naše duhovnosti, a mašine postaju sastavni dio našeg života. Sve manje se insistira na onom što je ljudsko, smisleno, a čovjek koji nema smisao nema radosti. Ne možete da dobijete radost na temelju površnih uživanja ma kakvog inteziteta ona bila, jer ona su samo trenutna uživanja. Radost je stanje duše i duha koje ima smisao, koja zna ne samo od čega čovjek živi, nego i zašto živi. Suštinska potreba našeg bića je da se ukorijeni u smislu. Čovjek ima umnu luču koji se pita o smislu ljudskog postojanja, kojoj treba dati dobre razloge zašto je čovjek između onog biti ili ne biti“, istakla je profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore koja se u naučno-istraživačkom radu prevashodno bavi razmatranjem filozofskih učenja i primjenom filozofskog znanja na društvene, političke i kulturne fenomene.
Autorka je više naučnih monografija, studija i knjiga iz oblasti filozofskih nauka, kao i više desetina naučnih i stručnih radova. Među njima su I dvije knjige o Petru II Petroviću Njegošu, gdje je kroz likovnost i portrete pokušala da protumači kanone njegovog ponašanja.
„Njegoš ima tri lica koja zajedno čine jedno lice. Jedno od lica je lice mitropolita, gdje vidite meditativnog, spiritualnog Njegoša koji gleda kroz prostor i vrijeme, u kosmos, vječnost. Drugi portret, Njegoš u crnogorskom nacionalnom odijelu, prikazuje odlučnog vladara. Treći portret gdje je prikazan samo sa kapom na glavi, kao svjetovni knez, prikazuje onog Njegoša koji odlazi u pozorište, divi se balerini Flori“, istakla jeTomović Šundić koja se bavi i filozofskom dramom i objavila je 12 knjiga dramskih tekstova.
Iz štampe uskoro treba da izađe njena knjiga o Danilu Kišu, a trenutno radi i dramu o njemu jer je željela, kako kaže, i da ga dramski oživi.
„Kada moje razumijevanje svijeta pokušavam da izrazim racionalno, onda koristim filozofski jezik. Kada pokušavam emocionalno, slikovno da izrazim neka iskustva koja imaju izrazito emocionalnu notu, onda mi je tu poetski izraz najbliži. Poetska slika ima moć da apsorbuje u sebi mnogo više od racionalnosti. Može da apsorbuje ono što je emocionalno, prisno, ima posebnu energiju, jer poetska riječ vibrira posebnom strunom“, objasnila je zbog čega se bavi i pisanjem refleksivne poezije.
Važno je, kako je istakla, što stalno govorimo o posebnim identitetima, ali ne treba zaboraviti da kultura nema posebnih identiteta – da je ona zajedničko dobro, baština čovječanstva.
Nema obrazovanja bez vaspitanja
„Ljepota je u duševnoj harmoniji koju ne možete dobiti bez duševne ravnoteže, a duševna ravnoteža je povezana sa duhovnim naukama koje nam daju smisao. Taj smisao koji nam daju iznutra, direktno se reflektuje na vizuelni izgled. Nažalost, na tržištu, nauke koje govore o vrijednostima, nemaju nikakvu vrijednost. Onda nije ni čudo da nam se plasiraju antivrijednosti, jer nemamo kriterijume niti znamo šta su vrijednosti“, istakla je Tomović Šundić.
Trudi se, kako je kazala, da studentima prenese znanje, jer je to je i uloga predavača, ali i da ih uputi na onaj smisao obrazovanja koji je prisutan još od Antike – da obrazovanje nije samo sticanje informacija, već i vaspitanje.
„Pokušavam da ih vaspitam kao ličnosti, što je važnije od ocjena i lekcija koje će brzo zaboraviti. Humanističke nauke su gotovo sklonjene iz naših obrazovnih programa, a riječ je o naukama koje obrazuju našu dušu, naš duh. Moj predlog je da naše obrazovanje ima više tih nauka. Eto, etika je jedini predmet koji čovjeka uči kako da se ponaša i upravo taj predmet nemamo u obrazovanju. Sve imamo, samo ne predmet koji ih uči zašto da se ponašaju moralno. Imamo obrazovanje bez vaspitnog dijela formiranja ličnosti. A nije lak i jednostavan put doći do ličnosti“.
Bonus video:
