Tišina koja odjekuje snažnije od bilo kakvog govora, masovna tišina kao vid protesta, poziv na odgovornost, na sjećanje, na borbu, poziv na promjenu, tišina koja se protivi ćutanju i koja dostojanstveno, kulturno, snažno šalje poruku nade, to je “Najglasnija tišina”.
“Najglasnija tišina” je tišina i buka studenata i svih onih koji podržavaju studentske proteste u Srbiji koji i dalje traju. “Najglasnija tišina” podrška je novinara i reditelja Aleksandra Reljića, jasan stav i poziv iskazan putem istoimenog kratkog dokumentarnog filma.
Crnogorska premijera angažovanog i emotivnog ostvarenja desila se u četvrtak veče u Podgorici, na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma UnderhillFest u selekciji “7 kratkih”, pred brojnom publikom na terenu u Njegoševom parku.
“Studenti Srbije, koji su blokirali sve univerzitete u zemlji, nisu proslavili doček Nove godine, već su u 2025. ušli sa 15-minutnom tišinom u pomen žrtvama tragedije na novosadskoj Željezničkoj stanici, kada je prvog novembra 2024. godine pala nadstrešnica i ubila 15 ljudi (kasnije je broj žrtava porastao za još jedan izgubljen ljudski život). Studenti su krenuli u borbu protiv korupcije, koju smatraju uzrokom ove tragedije, i zahtijevali da institucije počnu da funkcionišu i rade svoj posao”, navodi se u sinopsisu filma.
Nastao te jedne, od mnogih nezaboravnih studentskih večeri, “Najglasnija tišina” bilježi tek segment niza događaja, protesta i blokada koje su pokrenuli studenti u Srbiji. Naizgled jednostavna forma, priča snimljena u jednoj noći, ipak donosi mnogo slojevitiji kontekst i narativ o sistemskoj korupciji, kolektivnoj nesigurnosti i hrabrosti mladih da ne pristanu na lažnu normalnost. Događaj na željezničkoj stanici u Novom Sadu zapravo je simbol truleži jednog režima, a skupovi studenata, masovna okupljanja i podrška građana nijesu simbol, već jasan stav - dosta je! Sa druge strane, ulični doček Nove godine koji ne prolazi u svečanoj, već u komemorativnoj atmosferi, pokazuje da nema pristajanja na odmor, ne dok pravda ne bude zadovoljena.
Reljić tako gledaoce i ovim filmom, kao i svakim prethodnim, suočava sa stvarnošću koju mnogi pokušavaju da negiraju, zataškaju, izokrenu, sakriju, zaborave ili samo prećute pod plaštom institucionalnog nemara, sistemskog ugnjetavanja i lažnog morala. Zato je “Najglasnija tišina” Aleksandra Reljića jednako dokumentarni zapis o hrabrosti, ljubavi, empatiji, buntu, dostojanstvu, borbi, koliko i krik, precizna, gorka tišina koju svi moramo da čujemo i da joj se odazovemo.
“Hvala svim studentima u Srbiji koji su nas oživeli i vratili veru u bolje sutra”, poručuje Reljić u odjavnoj špici
Film je oda poginulima, ukaz da neće proći zaboravljeno, ali i oda onima koji traže odgovornost, promjenu i koji su svjesni da više nema prostora za termin “tragedija”, već “krivica” i “pravda”. Mladi ljudi, studenti koji su beskompromisno, svjesno i spremno izabrali put protiv trpljenja, oni su koji ne okreću glavu, ne ćute, već emancipovano i civilizovano svojim djelima i tišinom prave buku. Reljić ih prati bez patetike, s dubokom empatijom i poštovanjem, poručujući svima da nema vremena za pauzu, proslave i prividne senzacije, već za otpor i podršku. On ne romantizuje otpor, prikazuje ga složenim, realnim, nejasnim u budućnosti, u trenucima umora, straha, ali neumoljivo odlučnim i potrebnim društvu, životu i svijetu. Film je i omaž Novom Sadu, gradu koji sigurno više neće biti kao nekad, ali gradu za koji ima nade, jer baš ova generacija studenata pokazuje da duh slobode i pravde nije mrtav i da vatra otpora i dalje gori. Oni su nada.
Rediteljska pozicija u ovom filmu prije svega je ljudska, aktivistička i časna. Jer, ako dokumentarni filmovi biraju distancu i dopadljivu “objektivnost”, onda nijesu to. Zato “Najglasnija tišina” bira stranu istine, stranu onih koji ustaju, koji rizikuju, koji gube slobodu zbog izgovorene rečenice i koji bivaju pretučeni, zatvoreni, iscrpljeni, ali sigurno ne uzalud.
Kroz troje protagonista, Baneta, Milu i Lazara, ali i kroz masu drugih ljudi spremnih da budu uz studente, Reljić poručuje “ima nas gomila” spremnih za neiscrpan broj koraka do promjene i pravde. Zato ovaj film nije za kokice i gledanje, već za djelanje, za pokret, za solidarnost, za buđenje i uzbunu. Istovremeno je to i lekcija istrajnosti i ujedinjenosti koji zaslužuju poštovanje i podršku.
Zastrašujuće je saznanje da nakon više od pola godina od večeri u kojoj je film nastao, odgovor sistema na zahtjeve mladih su samo zatvaranje, tortura, cenzura. U razgovoru sa selektorom i umjetničkim direktorom Underhilla Vukom Perovićem, Reljić je nakon projekcije koja je ispraćena dugim aplauzima, istakao da je “Najglasnija tišina” njegova podrška i vid protesta.
“Ja prvo moram da se zahvalim, tebi Vuče što si me pozvao i što je film prikazan na Underhill festivalu. Velika mi je čast što sam ovdje i što sam dobio priliku da ga prikažem. Od samog početka kada je pala nadstrešnica i ubila sada 16 ljudi, ja sam želio da se uključim u priču i dam neki svoj doprinos. Čekao sam taj trenutak. Studenti sa njihovom idejom da na ovaj način obilježe doček Nove godine, ne onako kako se očekuje, već tako da on bude komemorativan, učinio mi se kao pravi trenutak da nekako ispričamo sve te slojeve i tragedije i samog tog bunta. Ovo je, moram reći, početak tog širokog pokreta koji se i ovog trenutka dešava u Srbiji. Ali, takođe, ovo su ljudi koji su trenutno u bjekstvu. Momak kojim se završava ovaj film dva mjeseca je proveo u zatvoru. Profesorka Marija Vasić takođe je bila zatvorena, štrajkovala i glađu i žeđu, sada je kod kuće sa nanogicom”, kazao je i dodao da je to realnost u kojoj žive.
“Upravo to je realnost Srbije, ali ovi ljudi i dalje vode svoju bitku i zapravo su žrtve režima Aleksandra Vučića, kao što mislim da smo svi u Srbiji taoci tog čovjeka. Ovo je na neki način bio samo početak svega onoga što ćete posle vidjeti, a to su veliki protesti i u Kragujevcu, Nišu, Beogradu, ovo je nešto što još traje i trajaće, ali ovo je i moj doprinos”, poručio je Reljić čija je “Najglasnija tišina” prikazana na jednoj od blokada u Srbiji, kao i na ZagrebDox festivalu u Hrvatskoj.
Sami film je jedan čin građanske neposlušnosti i bilježenje iste. “Najglasnija tišina” ostaje kao poruka da ćutanje nije opcija, ali i da nekada tišina najglasnije viče. Zbog svega toga, zbog pokreta, hrabrosti, dosljednosti, kreativnosti, upornosti, borbe, žrtve, vjere i ubjeđenja, baš kao što je Reljić zaključio u odjavnoj špici “Najglasnija tišina”: “Hvala svim studentima u Srbiji koji su nas oživeli i vratili veru u bolje sutra”, jer: “Vreme je za novo vreme”.
Bonus video:
