U Americi raste strah od ubistava izazvanih političkom osvetom; između Izraela i Irana produbljuju se sukobi (Iran broji preko 224 žrtve, od kojih najviše žena i djece!), dok se, pak, ne nazire kraj rata u Ukrajini. Dinamičnost globalnog kapitalizma prouzrokuje razne oblike kriza, budući da od toga zavisi ekspanzija koju dostiže.
Napuštajući samit G7, Donald Tramp je na komentar Emanuela Makrona odgovorio kako predsjednik Francuske ne zna šta govori, ili namjerno govori kao neko ko ne zna šta govori. Retorička bravura koju dosad prvi republikanac nije koristio.
Šesti dan kako su Izrael i Iran u ratu (srijeda, 17. Jun), šef SAD-a se još donekle opire izraelskom pozivu za podršku u napadu na iranska nuklearna postrojenja, Džej-Di Vens nije za tu opciju, na strani je, dakle, onih koji ne žele da SAD opet bude uvučena u novi rat na Bliskom istoku.
Dok su konzervativni jastrebovi za hitan ulazak u rat, Maga izolacionisti podsjećaju Trampa na obećanje iz predizborne kampanje u kojem je kazao da SAD više neće ratovati u inostranstvu. Međutim, kako čitamo, ukoliko prva sila, pak, ne uđe u rat, time bi se samo produžio, iako Izrael kontroliše vazdušni prostor nad Iranom.
Tramp, uglavnom, izjavljuje kako znaju gdje je vrhovni vođa Irana, ali kako ga, zasad, neće eliminisati. Pitanje je: hoće li prvi čovjek SAD ulaskom u novi rat, pokušati da skrene fokus sa unutrašnjih nemira u toj zemlji, koji su prvo eskalirali u Los Anđelesu?
Iako su SAD trebale da se posvete unutrašnjoj krizi, da se, dakle, Amerika opet učini velesilom, da se izvede ‘revolucija razuma’ i uplovi u zlatno doba istorije, od toga, zasad, nema ništa. Utoliko, ono što je Tramp rekao za Makrona, jednako važi i za njega: govori kao neko ko ne zna šta govori, ili namjerno govori kao neko ko ne zna šta govori. Kako god, njegove riječi se ni najmanje ne poklapaju sa onim što sprovodi u djelo.
Da Netanjahuova vlada želi da se rješi kako ih nazivaju “teoloških nasilnika” koji vode Iran, govori i sljedeća činjenica: “Spisak ciljeva u Iranu pogođenih u poslednja dva dana izgleda potvrđuje da Izrael možda teži široj agendi od pukog uništavanja teheranskog nuklearnog programa - napadajući policijsku stanicu, obaveštajnu upravu Korpusa islamske revolucionarne garde i državnu televizijsku stanicu dok je prenos bio uživo”.
Kako nadalje u Gardijanu možemo pročitati, iako sebe smatra stručnjakom za unutrašnju politiku Irana, Netanjahu nije nikada posjetio Iran, tako da je njegovo “znanje” filtrirano kroz obavještajne brifinge, koje Iran smatra za neprijateljski problem, kao i kroz prizmu proizraelskih istraživačkih centara.
Praveći poređenje sa znanjem Netanjahua a povodom unutrašnje politike Irana, nije li Zapad uspio u jednom: dozvolivši da se javne slobode upražnjavaju na krajnje ‘demokratski’ način, time je stvorio iluziju kako smo, doista, slobodni, iako se taj domen dotiče samo konfromističkog i komodifikacijskog nivoa naših života, o kojima znamo onoliko koliko i Netanjahuu o “teološkim nasilnicima”.
Na primjer, u Veneciji su demonstranti slobodni iskazati svoje protivljnje dolasku Džefa Bezosa - “No space for Bezos” - no, da li će to uvažiti, pak, lokalne vlasti, obzirom da multimilijarder (četvrti najbogati čovjek svijeta) namjerava upriličiti dosad nezapamćeno vjenčanje u novijoj istoriji? To pitanje se dotiče vrlo važne stvari: jesu li važniji građanski moralni stavovi, ili kapital koji će Bezos ostaviti Veneciji? Ili, možemo to preformulisati a da ništa ne izgubi od smisla: jesu li naša iskazivanja javnih sloboda uvijek i samo performativna?
Moderni svijet u metastazi
Naprosto, nemoguće je nazrijeti kraj sukobima između (kako se to oduvijek u podjeli definiše) - fundamentalističkih religioznih fanatika, i prosvećenih liberalnih zapadnjaka, dok, u sredini svijetli Izrael sa porukom u kojoj su više nego izričiti: svako, prema tome dakle i najmanje dovođenje u pitanje politike koju sprovode, ima se smatrati prikrivenim antisemitizmom.
Objašnjavajući zašto je pogubio prostitutku koja širi zaraze, gojnog čovjeka koji zna samo da se prežderava, pohlepnog advokata koji zarad novca izbavlja ropstva ubice i siledžije, ženu koja je iznutra prljava da vazda spolja mora biti uredna, monstruoznom ubici iz Finčerovog filma Seven, Džon Dou, detektiv Vilijam Somerset postavlja ključno pitanje: ukoliko sebe smatra mučenikom, postoji jedna kontradikcija: kako to da u svom djelu može još i uživati?
Od, dakle, ognjenog mača do visokosofisticiranog tehnološkog oružja, religiozni ratovi tokom vijekova mijenjaju samo oružje protiv neusmrtivog neprijatelja, u beskonačnoj borbi koja, u stvari, otkriva istinsku stranu naše prirode. - Pisac knjige Istorija i Utopija, stoga, ima pravo: Pozivajući se na Boga, čovek je počinio najmračnija dela!
Ništa manje od religioznog fundamentalizma, i zapadni liberalizam sa svojim kapitalizom djeluje krajnje kolonizatorski, razlika je samo i jedino u retorici. Tako, kad govorimo i/ili prije će biti zapaljivo osuđujemo islamski fundamentalizam, ipak, prethodno pročitajmo ove redove (knjiga Protiv dvostruke ucene - O izbeglicama, terorizmu i drugim nevoljama sa bližnjim): - “Setimo se događaja u jorkširskom gradu Roterhamu, u Engleskoj, gde je - u periodu od 1997. do 2013. godine - više od 1.400 dece bilo izloženo brutalnom seksualnom iskorišćavanju”. (Film Iskonski strah, upravo se bavi ovim zastrašujućim problemom u kojem se nezbrinuta djeca, ali u katoličkim internatima, nerijetko podvrgavaju seksualnom iskorišćavaju. Utoliko prije, kad zapadni moralizatorski, prosvetiteljski diskurs počne sa anatemisanjem Drugog, onda je vrlo važno da ‘zaviri’ u svoje ništa manje mračno dvorište.)
Antiimigracionistički populisti podjednako djeluju u SAD-u, Evropi, kao i Izraelu, međutim, ta vrsta fundamentalizma kao da se ne primjećuje u dovoljnoj mjeri; naprosto, izgleda kako je važno pronaći vječnog neprijatelja, ne bi li se opravdale sve spoljne militarističke operacije, kao i unutar država, krajnje represivne mjere djelovanja. Tako da, imigranti su izloženi 1) unutrašnjoj jezivoj torturi vjerskih vlasti (Avganistan), 2) genocidu kojem su izloženi Palestinci u pojasu Gaze, 3) progonu, policijskom prebijanju i robovanju unutar SAD-a.
Daleko od bilo kakve relativizacije, ono što bande (da, instalirane sa Zapada zarad potpune unutršnje eksploatacije prirodnih dobara, itd.) čine u Republici Kongo, ili donedavno na Haitiju, jesu organizovane, čak ritualne primjene najsvirepije okrutnosti, koje se kreću od grupnih silovanja do ubistava. Ništa manje, lokalni ratovi u Sjevernoj Africi, takođe su po brutalnosti ono što ljudski razum ne može da pojmi. No, zaista, problem treba sagledati malo dublje.
Naime, svakoj kolonizatorskoj vlasti, ponajviše odgovara da ima odanog saveznika u lokalnim bandama, koje, čim rade u interesu tuđeg kapitala, isti im omogućava da sprovode sva zlodjela. U tom smislu, dobro se primjetilo kad se reklo kako Palestincima dva neprijatelja jesu - ISIS i Natenjahu, teroristička organizacija i sadašnja Izraelska vlada koja ih doslovno istrebljuje, uz, da, nemalu pomoć SAD-a.
Bonus video:
