Baš se toranj nakrivio
Prođoh onomad pored tornja u Pizi, visokog pedesetpet metara, sa strepnjom da mi ne padne na glavu, jer je ispod njega, kako reče davno jedan pisac, “strahota stati i gore pogledati”. Ali, neće valjda; imao je kad da padne tokom proteklih vjekova...
Da nije nakrivljen malo bi ko mario za njega. Tornjeva po svijetu ima koliko hoćete, ali krivih ne.
Da li ga je, meštar Bonano, koji je započeo zidanje 1174. godine, namjerno takvog načinio?
Tu dilemu imao je i veliki putnik, pjesnik, vladika i gospodar crnogorski, Njegoš, kada je u maju 1851. godine, na putu iz Livorna, svratio u Pizu da vidi čuveni toranj.
Njegoš je kazao: “Ovo njegovo (Bonanovo) krivo djelo proslavilo ga; da je što pravo učinio, odavno bi ga čovječanski rod zaboravio”.
Prethodno, aprila 1851. godine, u Crkvi Svetog Petra u Rimu, pokazaše Njegošu lanac s kojim je Sveti Petar bio vezan i utamničen u Jerusalimu. Pogledao je lanac i vratio ga popu koji ga je zapanjen upitao: “Zar ga nećete cjelivati!?” A Njegoš izusti čuvenu riječ: “Crnogorci ne ljube lance!”
U Italiji je Njegoš boravio dvadesetak puta; najviše u Trstu, odakle je nastavljao za Beč, Petrograd, ali i za Rim, Napulj, gdje je nekoliko mjeseci zimovao liječeći grudobolju, uvijek s mislima na svoju Crnu Goru; vazda ufatnu; u kojoj se odvajkada spava “zečke”, na jedno oko...
Reče vojvoda crnogorski, Stevan Perkov Vukotić: “I sunce se u svojoj borbi s pomrčinom svake noći odmara, a Crna Gora nigda...”
Premostih rijeku Arno, u Pizi, rodnom mjestu Galilea Galileja, s univerzitetom od 1338. godine, pozorištem, muzejima, galerijama i uputih se brdovitom Toskanom, gdje je dolazio Mikelanđelo da bira fini kamen za svoja djela.
Zakonačih u Trevizu, nevelikom gradu, nekada važnom mjestu Mletačke Republike. Voda, iz obližnjih rijeka, razvučena u nekoliko kanala, teče između kuća, gotovo nečujno. Na malim, žutim, metalnim tablama, crnim slovima ispisano: “Zabranjeno pecanje!”
Na kanalima mlini. Bilo ih je nekada, kažu, šezdeset. Okreće se, zaklonjen gustim bršljanom, jedan veliki vođenički točak. Drugi, podalje, miruje, odradio je svoje, peraja mu već istrulila; stoji kao spomenik; više ne melje, iako je Italija zasijana kukuruzom i pšenicom.
Labud i labudica plove lagano kanalom, u pratnji dva ljupka mladunca. S mostića ih radoznalo posmatraju i fotografišu brojni turisti.
Trevizo je živahan, neveliki grad; prepun drevnih palača.
Grad je na biciklima. Svi ih voze; žene, muškarci, djeca. Često se mogu vidjeti čitave porodice na dva točka.
U Trevizu se nalazi poznata fabrika Beneton, a u centru varoši i danas, nalik malom muzeju, posluje prva prodavnica Benetona.
Uskim uličicama, s vremena na vrijeme, nenametljivo prođu policijska kola; katkad i vojnici s range roverom u maskirnim bojama. Protutnje i policajci na motociklima, BMW-eima. Na ulicama i policajci-pozornici s psima. Uređena država.
Na Piazza dei Signori, u kafeu Signore&Signori, do stola gdje uz času aperolšprica sjedim, nekoliko mojih ispisnika raspravlja o novinarstvu, živo, ali veoma tolerantno i nekako prijateljski. Jedan prelistava milanski Corriere della sera, a dvojica rimsku La Repubblicu, obje novine tradicionalno odlično uređivane i veoma uticajne. Novine, dakle, još ne umiru. “Banak drži” dama u zelenom; čas se rashladi lepezom, čas je hitro sklopi i od nje napravi štapić s kojim zamahne; “zagrana” rukama; čas se zavali u naslon stolice, nemirna, i kad hoće nešto značajno da saopšti, nagne se do pola stola. Kako se bliži vrijeme ručku, društvo se pomalo osipa; ostadoše dvojica i dama u zelenom; ne patiše! Odjednom, priđe djevojka čičkuljave kose, sjede do dame u zelenom i odmah, kao da je već bila tu, zapodjenu razgovor...
A mene “sjećanje ovi”. Šef redakcije u dnevnom listu Paese Sera bio je vaktile Stevo Stefano Petrović (1929-2013), nećak crnogorske princeze, kraljice Italije, Jelene. Imao je dvanaest godina kada je 1941. iz Crne Gore došao u Italiju i u rimskoj palati Kvirinale živio kod svoje tetke, ćerke kralja Nikole, kraljice Italije, Jelene. U Torinu studira arhitekturu, a zatim se posvećuje novinarstvu. Rigorozan u “puštanju” tekstova, kao šef redakcije Paese Sera obučio je nekoliko generacija novinara, od kojih su neki bili kreatori i osnivači rimskog lista La Repubblica, s Euđenijom Skalfarom. Za Espresso Grupu Stevo je radio sve do svoje osamdesete godine. Novine s njim nikad nijesu starile. On nije samo bio vrhunski novinar i princ grafike, bio je čovjek visoke kulture i urođene radoznalosti.
- Dobra grafika treba samo da omogući efikasni tehnički jezik, s kojim novinar može lako i jasno saopštiti čitaocu vijesti, predložiti ideje, favorizovati razmjenu mišljenja, interpretirati težnje i osjećaje savremenoog čovjeka - rekao mi je jednom prilikom Stevo Stefano Petrović. - Uvijek važi stari, utvrđeni princip: izgled (forma) odgovara sadržini, sadržina odgovara formi. Ukoliko raste razdaljina između dviju komponenata, raste i razdaljina lista od stila...
I dok sjedim u kafeu Signore&Signori u Trevizu, na telefonu mi svicnu poruka! Javlja se novinarka Svetlana Popović, nekadašnja urednica centralnog dnevnika Crnogorske televizije. Piše: “Slobo, dobar dan. Nadam se da ste dobro. Nikako da nađem Vaš broj ali evo nekako sam uspjela. (Vaš broj mi je dala Marija Mirjačić iz Vijesti). Prije par mjeseci u Ljubljani jedan gospodin, vlasnik antikvarnice za prodaju starih knjiga (duž šetališta pored Ljubljanice, malo niže od Tromostovlja) pitao me za Vas. Pominjao je mogućnost Vaše književne večeri. Zamolio me za Vaš broj, obećala sam da ću vas povezati. Veliki pozdrav, Svetlana Popović”. Lijepa vijest na lijepom mjestu.
Ispio sam svoj aperolšpric i uputih se prema obližnjem mjestašcu Koneljano; ni selo ni grad. Zapravo, više grad nego selo. Pun “krasote i miline”. Duž ulica popločanim kaldrmom, brojne palače, ko zna iz kojeg vijeka. Naiđoh i na lokalni karneval. Grme bubnjevi; trešti muzika, razmahali se prigodnim zastavicama, a sve to, svečano odjeveni, pomno prate stanovnici malenog Koneljana.
Svojim bijelim jaguarom, po mene dolazi Italijanka, prijateljica, Mađi i vodi me uskim putem uz valovita brdašca prekrivena izdžikljalim vinogradima, koji se zelene kao mlada kukuruzna polja; penju se čak do vrha brda. Vinogradarski, vinarski kraj; vidi se i po nizu destilacija pored ceste i napisa: “Vino na prodaju!” Čitavu ovu šumovitu divotu prate i odgovarajući restorani s divnim terasama i pogledom na vinorodnu dolinu. U restoranu-hotelu Da Tullio čeka nas Mađin suprug Fabricio. Uspješni mladi ljudi. Bili su svojevremeno u Crnoj Gori. Oduševljeni su njenom prirodom, a posebno Svetim Stefanom i Cetinjem. Doći će opet.
Kušam izvrsne špagete uz čašu odličnog lokalnog bijelog vina “prosecco”. Na proplanku pored restoranske terase poređano nekoliko ležaljki; da gosti prilegnu poslije ručka u rascvjetalom pejzažu.
Mađi nastavlja do njihovog doma u blizini, a preuzima me Fabricio i vozi svojim BMW-om do hotela.
Sjutradan opet dolaze po mene i vode na ručak u brda, gdje sam kušao njoke s kriškom trouglasto izrezane lazanje, naravno uz čašu lokalnog bijelog “prosecca”.
Proći kroz Italiju, kao da ste prošli kroz desetak vjekova. Čudesna je to zemlja. Nikad da dosadi; uvijek nova i uvijek ista. Malo je za nju jedan život.
Ljeto je u Trevizu, a u meni, kako pjeva Sarajlija Halid Bešlić, jesen je. Prikrada se; s godinama...
Jedan dan u Veneciji
Venecija, Venecija; pjevušio je nezaboravni jugoslovenski šansonjer Dragan Stojnić.
Jednom ga sretoh i u Njujorku, pa mi, ushićen, reče: “Ovo je čudo od grada!”
... U Trevizu sijedam na voz i za pola sata stižem u Veneciju, prepunu umjetnosti. Željeznička stanica tik do mora. Treba se samo spustiti niz desetak stepenika i popeti na brodić, nalik gradskom saobraćaju, koji će vas odvesti do krajnje tačke, gdje svi hrle, do Trga Svetoga Marka. Usput pristaje na nekoliko stanica, da iskrca jedne i primi nove putnike. Mornar ga, na inače, kratkom zaustavljanju, čvrsto priveže debelim konopom, zatim ga hitro odveže, ponavljajući istu radnju na svakom stajalištu; poštuju se propisi.
Venecija je skupa, pa brojni turisti najčešće odsijedaju u Trevizu i odatle odlaze u razgledanje ovog čudesbog grada na vodi.
Kolone turista slivaju se s raznih strana prema Trgu Svetoga Marka. Krkljanac! Toliko turista nikad nijesam vidio na jednom mjestu. Doduše, u Italiji, bilo ljeto ili zima, jesen ili proljeće, turista ne fali. Privlače ih drevni spomenici kulture, ali i umješnost Italijana da ih privuku lijepom riječju, kurtuaznim gestom, besprijekornom uslugom, srdačnom dobrodošlicom.
Prolazeći kroz silnu gužvu, jedan čovjek me tapnu po ramenu i podiže visoko dva prsta, kao Čerčil nekad, označavajući viktoriju, pobjedu. U trenutku pomislih da me nije možda prepoznao neki Cetinjanin koji se stanio u Italiji za ranijih vremena. Ne. Davno su prošle šezdesete kada je moj školski drugar, Cetinjanin, Joja Mandić, šetao Italijom. A tek Baro Živković Barone! Družio se u Rimu s Monikom Viti, Klaudiom Kardinale, Silvanom Mangano... Ne. To će biti Venecijanac koji je ugledao starca kako se probija kroz bataljone turista i da ga ohrabri podiže dva prsta u znak pobjede!
Po kanalu Grande živ saobraćaj, kao po nekome prometnom drumu. Špartaju motorni čamci, gondole, ali i “teretnjaci”, velike drvene barke, natovarene raznim namirnicama, najčešće voćem i povrćem. Na jednoj poređano dvadesetak demidžana, pletki; na drugoj metalne bačve za pivo, na trećoj uredno posložene vreće cementa...
A kuće im, kako reće vojvoda Draško, na svijet divota! Ulazi se s vode, pa se ispred kitnjastih palača ljuljaškaju čamci kojima se jedino može doći do ulaza.
Iz sporednog, manjeg kanala, odjednom iskoči barka! Pomislih da će se s nekim sudariti, ali se vješto priključi ostalim plovilima na Velikom kanalu.
Miris mora.
Na jednom rukavcu, ako se može tako reći, parkirano petnaestak gondola; gondolijeri u mornarskim majicama spremno dočekuju turiste. Pola sata vožnje staje devedeset eura, a uveče stodeset. Vožnja noću je romantičnija, pa je i skuplja. Gondole su nakinđurene, nadžidžane, podsjećaju na “zlatne kočije”.
Ne usuđujem se da opisujem niti da “otkrivam” Veneciju. Učinili su to davno mnogi književnici, putopisci, novinari, bolje nego što bih ja...
A Crkva Svetoga Marka, na najnižoj tački u gradu, katkad ugrožena plimom; globalno otopljavanje, očigledno, prijeti veličanstvenoj Veneciji.
Okrilatilo venecijansko sunce, baš kao lavovi krilati, simboli ovoga grada, gdje su divne palače zagrlile vodu.
Eno ga, krilati lav, ponosan, i na drevnim zidinama budvanskim, još od davnih vremena, venecijanskih... Pomalo zaboravljen, ali vjekovima postojan.
A gdje je u Veneciji Crna Gora? Svuđe! Gospoda Crnogorci su jatimice hrlili Veneciji. Još davne 1777. godine crnogorski glavari pisali su Mletačkom providuru: “Nemojte ni putove zagrađivati”.
Osnivanjem svoje štamparije u Veneciji, početkom XVI vijeka, vitez štamparstva, Božidar Vuković Podgoričanin uvodi balkansku knjigu u opšte tokove evropske kulture. Hroničar je zabilježio da su prva izdanja Vukovićevih knjiga u Veneciji izišla 1519. godine...
Jedan, takođe značajan Podgoričanin, slavni vajar Risto Stijović, izradio je 1939. bistu Božidara Vukovića, rođenog u Podgorici.
U Veneciji je živio i bavio se štamparstvom, Kotoranin, Andrija Paltašić (1440-1500). A Đurđe Crnojević bio je 1493. utemeljivač prve ćiriličke štamparije na Balkanu. Sljedeće, 1494. svinuo je na Cetinju Oktoiih prvoglasnik... Čak u mračnom srednjovjekovlju, materijalno oskudna i hrabra Crna Gora uspješno se povezivala s evropskim kulturnim tokovima.
Zapisi iz Mletaka o magičnoj Crnoj Gori, mogu se naći u kultnoj knjizi Crna Gora iz izvještaja Mletačkih providura 1687- 1735.(CID, Podgorica, 1998).
“Crna Gora je sinonim gorde i asketske ljepote; među njenim planinama, gromadnim i golim, na čijim vrhovima se gnijezde orlovi i sokolovi, živi ratoboran i istovremeno prijatan narod, koji zna da sjedini beskrajnu prefinjenost osjećanja sa urođenom ljubavlju prema oružju, što treperi u njihovim nadahnutim narodnim pjesmama, čiji stihovi odjekuju iz grla lijepih i krepkih žena koje, ponosne na nezavisnost svoje zemlje, idu u rat, kako kaže pjesma: sa handžarom u jednoj ruci, puškom u drugoj, djetetom na grudima, a mecima u kecelji”.
U bogatstvu duždevih palača i raskoši drevne Mletačke Republike, vije se slava Kanjoša Macedonovića, ovjekovečenog u divnoj noveli Budvanina Stjepana Mitrovog Ljubiše.
Hrabri Paštrović, Kanjoš, inspirisao je i Mihovila Logara (1902 – 1998), istaknutog jugoslovenskog kompozitora, pedagoga, muzičkog pisca, da s proljeća 1974. stvori novog Kanjoša; u operi. Odsio je Logar u hotelu Maestral u Pržnu, gdje je priroda nasmijana i gdje mu koriste susreti s mještanima, koji mu daju okvir muzici. Taj okvir nije veliki, ali je autentičan.
Dugo je nosio iddeju da napiše ovu muzićku komediju, muzičko-scensko djelo u tri čina. Početak je vezan za Veneciju, gdje Kanjoš trguje, gdje ga globe, gdje upoznaje Furlana.
- Ta novela Ljubišina zaista je remek-djelo, najljepša priča. Na ovome radim već pet mjeseci. Htio bih da ovaj moj Kanjoš nađe odjeka kod širih kulturnih masa - rekao mi je 1974. u Pržnu profesor Mihovil Logar. - To nije puka zabava. To je čin herojstva koji vodi ka mitu. Ali Kanjoš ne pravi kapital od herojstva. On uspijeva da gorde i nabusite uskromi svojim gestom. To herojstvo nije praćeno uobraženošću, već skromnošću, a to je odlika plemenitih. Nadam se da će ovo moje cjelovečernje opersko djelo naići na širok odjek. U ovim mojim godinama ne radi se rutinski. Ili treba nešto reći, ili ćutati. Stvaralački nemir je zdrav. Hoću da se odužim samom sebi. Kanjoša nosim dugo; vrijeme je da ga donesem. Intenzivno radim. Kanjoš me potpuno okupirao - kazao mi je profesor Logar.
Reče gorski vuk, Njegoš, da je vojvoda Draško “U Mletke hodio”.
Odnosi između Crne Gore i Venecije datiraju od drevnih vremena. Venecija je u Crnoj Gori nalazila podršku, sklapajući česte saveze u neprestanoj i okrutnoj borbi protiv svakojakog neprijatelja. Crna Gora je bila, moglo bi se reći, bedem Republike.
A Dinastiju Crnojevića uljepšao je i brak gospodara Đurađa i Venecijanke plemenitog kova Lizbet Erico...
Svim dobrim stvarima dođe kraj.
Jedan dan u Veneciji, može biti, dovoljan je za jedan život.
Venecija, Venecija... Ljeto plovi niz nju.
Bonus video:
