Narodna muzika nije muzej, nego živa tradicija koja se neprestano obnavlja i prilagođava novim uslovima, zapisao je čuveni mađarski etnomuzikolog Bela Bartok.
Bilja Krstić je jedna od rijetkih umjetnica koje su sa velikom predanošću i znanjem tragale za zvucima zaboravljenih pjesama, a još manje onih koje su ih umjele pretočiti u savremeni izraz zadržavajući njegovu autentičnu snagu i emociju.
Na jubilarnom koncertu, povodom 50 godina umjetničkog rada, Bilja Krstić i Orkestar Bistrik otvoriće VII Wild Beauty Art festival nastupom na Macan poljani, u subotu, 5. jula u 18 časova, koncertom pod nazivom “Bilja Krstić - sve boje glasa”.
U više od pedeset godina umjetničkog rada, Bilja Krstić je prošla put od pop-folk scene 70-ih, do statusa jedne od najvažnijih interpretatorki balkanske muzičke tradicije. Njen rad sa Orkestrom Bistrik, kao i kroz vokalnu radionicu Bistrik, uticao je na generacije mladih pjevača i oživio pjesme kojima je prijetio zaborav. U njenoj muzici tradicija nije uspomena, već živa materija prenesena glasom, oblikovana iskustvom, proživljena iznutra. Tim povodom, govori za Vijesti.
Ovogodišnji festival Wild Beauty Art otvarate jubilarnim koncertom povodom 50 godina umjetničkog rada. Kada se osvrnete na taj put, šta je za Vas ostalo najvažnije i najdublje?
Moj umjetnički put bio je ispunjen traganjem i neizmjernom ljubavlju prema pjesmi. Kroz sve faze od Suncokreta i Ranog Mraza, preko solo albuma, dječijih albuma do Bistrika - muzika je ostala moj oslonac, moj izraz i moja ogromna strast. Posebno tradicionalne pjesme, koje su me naučile da u jednostavnosti postoji dubina, i da ono što dolazi iz naroda ima snagu da spoji generacije. Ako sam barem jednom pjesmom dotakla nečije srce, onda je sve imalo smisla.
U tako bogatoj karijeri, sigurno je bilo trenutaka koji su Vas oblikovali i mijenjali. Koje prekretnice biste izdvojili kao najvažnije na svom umjetničkom putu?
Izdvojila bih tri momenta: prvi - godine sa Suncokretom i Ranim mrazom, drugi - solistička karijera, treći - Bistrik.
Prva velika prekretnica bila je moj rad u grupama Suncokret i kasnije Rani mraz, godine mladalačkog entuzijazma i pjesme koje su ogrijale ljude širom tadašnje Jugoslavije. Odluka da krenem u solističke vode je druga prekretnica. Bilo je to hrabro za mene, jer sam uvijek više voljela da pjevam u grupama, osjećala sam se sigurnije. Trenutak kada sam se posvetila tradicionalnoj muzici i osnovala Bistrik orkestar ipak je najznačajnija prekretnica. Shvatila koliko me te pjesme iskreno raduju i kroz njih sam došla do sebe. Zapravo, svaka prekretnica bila je povratak sebi i muzici.
Otvaranje Festivala donosi koncert kao presjek svega što ste gradili kroz muziku - žanrovski, emotivno, stilski. Kako ga Vi doživljavate - šta ga čini posebnim, i umjetnički i lično?
Biće to emotivno putovanje, sa novim aranžmanima i starim pjesmama koje sada pjevam zrelije, tiše, dublje, dijalog prošlog i sadašnjeg, i jedno veliko “hvala”. Zahvalnost, prije svega ljudima koji me prate, muzici koja me nosi, koja me vodi i zavodi svih ovih godina i vremenu koje me oblikovalo. U koncertnom programu biće uglavnom pjesme Bistrika koje publika poznaje i voli, ali i novih aranžmana i drugačijih zvučnih slika - spoj tradicionalnog sa savremenim senzibilitetom, onako kako ih osjećam danas i kratak osvrt na vrijeme kroz priču i pjesme kao što su “Moje bube” iz Suncokreta i “Moj đerdane”.
Kao nova umjetnička direktorka festivala Wild Beauty Art kako vidite mogućnost da svoje bogato iskustvo, sa scene i iza nje, pretočite u programski i umjetnički identitet festivala?
Dobila sam ozbiljan zadatak kome se mnogo veselim, a posebno me veseli to što u toj ulozi imam priliku da sarađujem sa sjajnim timom mladih, talentovanih ljudi. To mi je dodatna inspiracija i velika radost i novi izazov za mene, ali i prirodan nastavak mog umjetničkog puta. Kao neko ko je godinama na sceni i van nje, kao muzički urednik, pedagog, istraživač, stekla sam iskustvo i naučila sam da prepoznajem šta je to što povezuje umjetnost, publiku i vrijeme u kojem živimo. Moj će zadatak biti da osluškuje i da osjetim šta traže ovaj prostor i vrijeme, i naravno, da u tome pronađem umjetnički balans.
Stilizacija tradicionalne muzike zahtijeva znanje, osjećaj i mjeru. Kako pronalazite ravnotežu između očuvanja autentičnosti i savremenog izraza?
Klizav je teren stilizacija tradicionalnih pjesama koju radim sa mojim orkestrom i aranžerima. Davno je još rekao čuveni mađarski etnomuzikolog Bela Bartok da nema težeg zadatka, nego dati kompozitoru da stilizuje tradicionalnu pjesmu. Ozbiljan i odgovoran zadatak za aranžere, jer moraju poznavati odlično šta sve nosi tradicionalni napjev i kako ga staviti u novi ram da samo dobije sjaj, a da pjesma zadrži sve karakteristike. Imam odličan tim aranžera od samog početka rada sa orkestrom. Miki Stanojević, izuzetan pijanista, i Dimitrije Obradović, dugogodišnji saradnik, savjetnik i etnomuzikolog Bistrika upućeni su u tajne virtuozne izvođačke tehnike i odlično poznaju stilistiku tradicionalne muzike. Njihova posebna snaga leži u sposobnosti da jednostavan zapis melodije i teksta pretoče u bogat instrumentalni aranžman ili višeglasni vokalni izraz, vješto koristeći kompoziciono-tehnička sredstva.
Melografski zapisi i građa etnomuzikologa često su polazna tačka Vašeg rada. Kako ih danas doživljavate, kao dokument prošlog vremena ili kao živi materijal koji i dalje govori i mijenja se?
Tradicionalna muzika treba da živi, ne samo kroz zapise i zbornike, već u glasu koji je prenosi dalje. Njeno ponovno pjevanje i tumačenje otkrivaju slojeve ljepote, koji svjedoče o bogatstvu iz kog je potekla. Poput živog bića, tradicionalna pjesma se rađa, mijenja i nestaje, ali nikada ne nestaje u potpunosti. Uvijek čeka da bude ponovo otkrivena, u izvoru koji tiho čuva sve odgovore.
Radionicu Bistrik pokrenuli ste u Beogradu 2012. godine, a ona danas okuplja mlade djevojke iz različitih krajeva Srbije. Koji je osnovni cilj radionice i šta Vas je podstaklo da je pokrenete?
Ideja da pokrenem vokalnu radionicu rodila se u trenutku kada sam već imala bogato iskustvo u radu sa Bistrik orkestrom. U to vrijeme, zajedno sa našim istaknutim kompozitorom i etnomuzikologom Mikanom Obradovićem, osmislila sam plan i program koji će postati osnova mog rada sa mladim pjevačima. Na koncertima Bistrika često su mi prilazili upravo mladi, radoznali da saznaju više o tradicionalnim pjesmama i mogućnosti da uzmu časove pjevanja. Ta iskrena zainteresovanost, koja se javlja i danas, bila je presudna. Iz nje je prirodno proistekla ideja o osnivanju radionice, kao prostora u kojem se znanje, iskustvo i ljubav prema muzici prenose dalje.
U radionici polaznici stiču znanja iz osnova vokalne tehnike, uče kako da pjevaju u grupi, savladavaju pravilan izgovor teksta, razumiju ulogu solističkog i pratećeg glasa, kao i važnost dinamike i muzičke interpunkcije. Kroz radionički proces, mnogi su pjevači stekli sigurnost i umijeće koje im je omogućilo da nastupaju, bilo kao solisti ili u grupi, na raznim manifestacijama u gradovima iz kojih dolaze. Radionica je tako postala mjesto gdje se talenat razvija, a ljubav prema tradicionalnoj pjesmi dobija svoj glas. Danas je to pozamašna pjevačka grupa koja nastupa na takmičenjima, bez premca, na festivalima, svečanostima, u školama.
Kako tumačite savremeni fenomen da se tradicija posljednjih decenija intenzivnije njeguje u gradskim sredinama nego u mjestima njenog izvornog porijekla?
Zanimljivo je da se danas tradicionalna muzika često više njeguje u gradovima, a upravo gradska djeca postaju njeni glavni prenosioci. Stare pjesme koje su nastale na selu danas češće žive kroz glasove onih koji su dalji od sredine u kojoj su izvorno nastajale. Ovaj fenomen ukazuje na društveni i kulturni problem - gubitak živog nasljeđa u njegovom prirodnom okruženju. Tradicija se povlači iz seoskih sredina, gdje je nekada bila dio svakodnevnog života, dok se u gradovima sve češće čuva kroz institucionalne oblike, kao što su škole, radionice, festivale...
Bonus video:
