„Knjige objavljujem već dvadeset dvije godine. Zahvalan sam svima koji su vjerovali u mene – čitaocima, izdavačima. Ove godine obilježava se 60 godina izdavačke kuće Feltrinelli, koja mi je ukazala povjerenje“, rekao je emotivno Andrea Bajani, povodom objave da je dobitnik nagrade nagrade Strega za 2025. godinu, dok je nazdravljao iz boce likera Strega.
Nagrada Strega je najprestižnija italijanska književna nagrada. Dodjeljuje se od 1947. godine autoru najboljeg proznog djela objavljenog na italijanskom jeziku.
„Književnost protivrječi zvaničnoj verziji“, dodao je pisac, čiji je roman „Godišnjica“ (L’anniversario, Feltrinelli) osvojio 194 glasa. Veče 3. jula, koje je obilježeno odsustvom ministra kulture Alesandra Đulija zbog službenih obaveza u Berlinu, možda će biti „posljednje finalno veče nagrade Strega koje se održava u Ninfeju Vile Đulije u Rimu“. Za narednu godinu Ministarstvo kulture razmatra da Fondaciji Belonči ponudi prostor u filmskom gradu Činečita.
Dobitnik nagrade Strega Giovani 2025 i finalista Strege i Kampijela 2021. godine s djelom "Knjiga o kućama" (Il libro delle case, Feltrinelli), Bajani u romanu „Godišnjica“, između fikcije i autofikcije, razotkriva smrtonosne zamršenosti jedne represivne porodice u dvostrukom koraku: „s jedne strane prikaz porodičnog pakla, a s druge distanca onoga koji misli: ‘o svemu ovome mogu da ispričam svoju verziju’. Ideja bijega uvijek u sebi nosi i ideju krivice“, kaže Bajani.
„Godišnjica“ je knjiga koja ostavlja snažan utisak jer se bavi jednim tabuom, kao što ističe i blurb na koricama koji potpisuje Emanuel Karer: da li je moguće osloboditi se svojih roditelja? Osloboditi se zla koje su nam nanijeli? Bez povratka i bez žaljenja? Tema koju mnogi žele da izbjegnu, ali s kojom se ponekad mora suočiti.
To čini i glavni junak romana, koji, nakon suptilnog nasilja koje ga je izjedalo još od djetinjstva, odlučuje da zatvori vrata za sobom i da se nikada više ne osvrće. Godišnjica iz naslova podsjeća na deset godina otkako je promijenio život.
„Prije deset godina, tog dana, posljednji put sam vidio svoje roditelje. Od tada sam promijenio broj telefona, kuću, kontinent, podigao sam neosvojiv zid, stavio okean između nas. To je bilo deset najboljih godina mog života“, piše Bajani u prvom poglavlju.
Odluka da prekine te veze proističe iz dugog flešbeka ispunjenog uspomenama iz djetinjstva, tjeskobnim trenucima, tišinama i pitanjima bez odgovora. Bolne, toksične porodične relacije.
U središtu je autoritarni, odsutni otac, i majka koja se ne zna ili ne može suprotstaviti. Naprotiv – ona je slomljena pod teretom tog tihog, ali gušećeg patrijarhata. Tiha, ali stalno prisutna, žrtva, ali na neki način i saučesnik. Sin je uvučen u sve to, posmatra, osjeća ogorčenje i njeguje svoju tihu pobunu.
U intervjuima, Andrea Bajani je želio da otvori jedno snažno kulturno tabu pitanje: „Svaka nasilna, bolna veza može da se prekine – bilo da je prijateljska, bračna ili poslovna – jer je to pravo zaštićeno zakonom. Ali, za razliku od toga, porodične veze koje su jednako bolne ili nasilne ne mogu se dovesti u pitanje. Jer porodica još uvijek pripada domenu krvi, tom arhaičnom prostoru“.
Bajani insistira da je ovo roman, kako stoji i na naslovnoj strani, iako je i sam „stavio okean“ između sebe i svojih korijena – danas predaje kreativno pisanje na univerzitetu u Hjustonu, Teksas.
Roman koji se bavi odnosima – bez osude – i, kao svi uspješni romani, ako uspije da nešto pokrene u čitaocu, da izazove razmišljanje, onda je to dobra stvar.
„Reći nešto tako jednostavno kao što je 'ako ti porodica nanosi zlo, imaš pravo da se skloniš' jeste čin suočavanja. Jer to ruši jedan prećutni zabranu. Svako ima pravo da se osjeća bezbjedno“, zaključio je Bajani.
Dodjelu nagrade u Ninfeju Etruškog muzeja u Rimu zasjenile su i tenzije uoči događaja, kada su organizatori i ministar Đuli ušli u sukob zbog njegove izjave da „nije dobio nijednu knjigu“, kao i ironične opaske da je „od prijatelja Strege odjednom postao njen neprijatelj“, aludirajući na žiri koji odlučuje o dodjeli nagrade.
Ipak, direktor Fondacije Belonči, Stefano Petrokji, poručio je: „Danas smo poslali sve knjige finalista ministru Đuliju, koji se iz Berlina zahvalio preko svoje kancelarije“.
Prisutan je bio i predsjednik Komisije za kulturu u Parlamentu Italije i nacionalni koordinator za kulturu i inovacije vladajuće desničarske partije "Fratelli d'Italia", Federiko Molićone, koji je izjavio: „Strega je proslava kulture, istovremeno elitna i narodna. Ovdje je prisutan cijeli izdavački sistem koji mora biti podržan i ojačan. Zajedno s ministrom Đulijem i parlamentom izdvojili smo 44 miliona eura za podršku izdavačkom lancu i otvaranje novih knjižara za mlade – posebno tamo gdje ih nema“.
Glasanje je donijelo i iznenađenje: u borbi za drugo mjesto, pobijedila je Elizabeta Razi sa 133 glasa za roman „Perduto è questo mare“ (Rizzoli), gdje se u središtu radnje nalaze jedan otac-sanjar i veliki prijatelj i pisac Rafaele La Kaprija.
Nadija Terranova, po drugi put finalistkinja nagrade, osvojila je treće mjesto sa 117 glasova za djelo „Quello che so di te“ (Guanda), u kojem istražuje sudbinu svoje čukunbake Venere, koja je 1928. godine provela 11 dana u psihijatrijskoj ustanovi.
Na četvrtom mjestu je Paolo Nori, sa djelom „Chiudo la porta e urlo“ (Mondadori), sa 103 glasa, gdje poezija Rafaella Baldinija prerasta u narativ. Nedaleko za njim, kao debitant, nalazi se anesteziolog Mišele Ruol, sa djelom „Inventario di quel che resta dopo che la foresta brucia“ (TerraRossa) i 99 glasova – roman u kojem ožalošćenost sagledava kroz intimne tragove koje likovi ostavljaju na predmetima.
Ana Foa, dobitnica je nagrade Strega za esejistiku, za knjigu „Il suicidio di Israele“ (Laterza).
Učesnici svečanosti u Ninfeju svjedočili su pozorišnim momentima koje je izveo Filipo Timi, koristeći knjige finalista, uz muzičku pratnju Roberta Anđelinija i Rodriga D’Erasma, kao i nastupu Ane Foljete, koja se prisjetila Pjer Paola Pazolinija – 50 godina nakon njegove smrti – i zajedničke teme svih pet romana: porodice, zaključujući apelom za „Slobodnu Palestinu“.
"Knjiga o kućama", ili život koji se dešava prije svega u sobama
Konstruisana kao igra „kluedo“ ili egzistencijalna detektivska priča, "Knjiga o kućama" (Dereta, Beograd) pripovijeda o putovanjima kroz promjene, prostore, govori o mjestima iz kojih dolazimo i u kojima živimo, o kadru koji mijenja tok istorije i poljupcu ukradenom iza zavjese.
Glavni junaci ove knjige su stanovi, mjesta, kuće; ne toliko likovi, koliko njihovo stanište. Priča o čovjeku jednostavno imenovanom Ja, razvija se opisivanjem kuća u kojima se nalazi. Poput monohromatske papirne siluete, Ja se kreće na raznim pozadinama – zidovima, betonskim baštama, balkonima – koje prvi put postaju stvarne teme romana. Mjesta govore o životu, jer u sebi čuvaju sjećanje na događaje, upijaju noćne krike, šaputanje glasova, uzdahe, strahove. Priča o Ja skače od kuće do kuće, naprijed-nazad u vremenu, svaki dio je parče slagalice koje se uklapa: on je mladi ljubavnik udate žene u kući u provinciji, dijete koje juri kornjaču u stanu u Rimu, on je muž u buržoaskoj kući u Torinu, boem u potkrovlju u Parizu, student koji spava na dušeku na podu, dječak koga otac tuče u vikendici; najzad, jednostavno, čovjek koji za sobom zatvara vrata prazne kuće. U ovom romanu, jedinstvenom po strukturi, poeziji i viziji, Bajani, jedan od najboljih italijanskih pisaca svoje generacije u kvadratnim metrima oslikava grandioznu fresku sentimentalnog vaspitanja, ispisujući biografiju prostora i vremena.
Bonus video:
