Najčešće proživimo i djetinjstvo i mladost, pa i dobar dio zrelog doba, nerijetko i prve znake starosti, a da se ne opteretimo neumitnošću našeg fizičkog kraja. Naprotiv, što nas godine više opkoljavaju, mi im se grčevitije suprostavljamo, i to uglavnom iz razloga što pokušavamo da propuštene prilike ipak ostvarimo, neka uvjerenja izmijenimo, pogrešne korake ispravimo, nepravedne odluke ublažimo, riječju, pokušavajući da se sami sa sobom ili sa drugima pomirimo ili, pak, decidno distanciramo. I, kao po pravilu, nikad ne uspijevamo da sve stavimo na svoje mjesto. Da željeno i ostvareno budu u ravnoteži. I uvijek ta nedorečenost koja nas ispraća sa ovog svijeta. Naša razmišljanja na ovu temu postaju još intenzivnija kada nas napusti prijatelj, osoba čiji život je tekao u znaku ostvarenja, prije svega duhovnog, stvaralačkog, ali ništa manje i onog opšteg ljudskog kvalifikativa, bez kojeg ni ovo prvo ne bi imalo svoje istinsko uporište.
Istraživač i stvaralac pjesničkog jezika
Svetislav Brković je bio upravo to: posvećeni istraživač i stvaralac pjesničkog jezika, okrenut poetskoj suštini, a u životu - onim vrijednostima koje nije moguće diskvalifikovati. Ono što me je, prevenstveno kao književnog kritičara, privuklo njegovoj poeziji, od kraja devedesetih pa do danas, jeste čvrsta, maksimalno izbrušena jezička i filozofska konstanta koje su rezultirale izvornom, intenzivnom stvaralačkom slikom, jasnim idejnim konceptom i metafizičkom dubinom.
Brković je na ovaj način zalazio u poetsko biće svijeta od svog prvog glasanja. Otuda se u njegovim prvim zbirkama “Slike slika”, “Ognjište na vodi”, “Mir Jani” i drugim, već na startu uočava jasno profilisana stilska i motivska orijentacija, nenapadna, ali dovoljno prodorna kontemplacija i osjećaj za novi, avangardni jezički poredak.
U Beogradu je, nakon završenog Filološkog fakulteta, proveo cio svoj radni i životni vijek, bivajući tako na izvoru modernih kretanja u literaturi, istovremeno i sam doprinoseći svojom poezijom bogatstvu i raznolikosti savremene književne scene. Svoju pjesničku kozmogoniju Brković je tvorio polako, promišljeno, ne žureći, daleko od bučnosti i glasnog isticanja. I otuda, njegov stih nije “prijanjao” za mnoštvo, za bazične, nedovoljno artikulisane poetske ukuse; za njegovu poeziju, specifičnu i po svom izrazu i motivu, trebalo je imati istančani sluh, a što je književna kritika i uočila. Svoj eho nije nalazila u širokoj čitalačkoj popularnosti, tražila je posvećenog, produhovljenog čitaoca, a do kojih je uvijek bivalo teže doći. O takvoj recepciji donekle možemo govoriti i kad je u pitanju književna kritika. Jer i ona, a možda i prije samog čitaoca, u prvom redu treba da pokaže svoju kompetenciju, valjano poznavanje materije kojom se bavi i da, prateći savremene trendove u literaturi, zna šta i kako odabrati od onoga što se nudi; prepoznati inovativni duh, imaginativnu energiju, moć otkrovenja, kako u tematskom tako i u jezičkom smislu; sistemski uranjati u egzistencijalnu rašomonijadu ljudskog postanja, temeljnu težinu opjevanog provesti kroz refleksiju i filozofski okular...
Asketska upornost
Ko može imati takvu vizionarsku snagu, takvu usredsređenost i asketsku upornost, takvu tvoriteljsku moć da život, koji je već sam po sebi drama, “prevede” u, njemu imanentni, znakovni instrumentarij? Može najprije, a možda i jedino, Poezija, tj. pjesnik. Ali pjesnik, koliko god da je mag riječi, njenu kreacijsku moć ne može nikad do kraja iscrpiti. Kao tvoriteljska sila, Riječ je, tj. Jezik, istovremeno i iskustvo i slika svijeta. S druge strane, međutim, i ono što je obuhvaćeno jezičkim znakom i interpretacijom zna da bude i više i drugačije od pjesnikove moći da ga formuliše. Polazeći od takvog suodnosa od znaka i označenog, Brković slijedi trag pitanja (prije svega, u zbirkama “Na trag” i “Sveličje”): Kako da Riječ bude slika našeg bića, a da ne ostane njegov goli preslik? (Iz prikaza o knjizi S. Brkovića “Znak Slova Riječi” - odabrane pjesme, MostArt, Zemun, 2017).
Oni kritičari koji su u svojoj analitičkoj perspektivi imali prethodno navedene konstante, ili bar neke od njih, s pažnjom su se okretali i Brkovićevoj poeziji. U Crnoj Gori je to, nažalost, bilo sa vidno manjim intenzitetom, a što je moguće pripisati nizu faktora koje i danas prepoznajemo kad je u pitanju kulturna politika Crne Gore, sistem institucionalnih subjekata koji su posredno ili neposredno vezani za promovisanje, umjetničko valorizovanje, strateško planiranje, plasman i direktnu materijalnu podršku književno-naučne produkcije na našem terenu. U takvoj situaciji ne možemo ni očekivati neke značajnije inicijative, interesovanje za tekuća literarna dešavanja od samog čitalaštva, izuzev onog, manjeg dijela koje je svojom umjetničkom preokupacijom već involvirano u književnu maticu.
Uvijek zagledan u buduće
Imala sam sreću da sam se, na samom početku možda i sticajem okolnosti, susrela sa poezijom Svetislava Brkovića, upravo ovdje u Crnoj Gori. I od tada, objavom svake njegove naredne zbirke, bila na svoj način “pozvana” i prozvana da sagledam i proniknem u njihov svijet, u tu gustu magmu simboličke nerazdvojivosti “znaka, riječi i života”. Što je platforma Brkovićevog literarnog kozmogonijuma bila dublja, neprozirnija, semantički i misaono slojevitija, time je moja pjesnička znatiželja bila veća, moj doživljaj sveobuhvatniji, a (pr)ocjena pažljivija. Bilo je zadovoljstvo, ali i veoma zahtjevna istraživačka avantura pratiti poeziju Svetislava Brkovića, a čiji se trag i znak, u svoj njenoj kompleksnosti, istinski ukazivao samo rijetkima. Za masovniji prihvat, njegova poezija tražila bi neki vid dekodiranja, prizemljenja. Takvoj popularnosti pjesnik nikad nije stremio, pratio je svoj unutrašnji zov i, kao metafizičar, čovjekovom kosmosu, kakvog danas poznajemo, tražio je izvorište. A u njemu - na sopstveno nepristajanje na aktuelno zemno ustrojstvo, u kojem smo već odavno, izgubivši nevinost, postali i sami potrošivi. Kada se iščitaju njegove novije zbirke, prije svih, “Izumljenje”, “Na trag”, “Drugi novi početak” i “Sveličje”, onda tek vidimo kroz koje je sve oblikovne varijacije morala da prođe pjesnikova riječ da bi došla do svoje suštinske odrednice. O Brkovićevoj autentičnoj poetici, koja je dosegla zavidan nivo na post-jugoslovenskoj književnoj sceni, pisali su vrsna pera: Jovica Aćin, Nenad Daković, Miroljub Todorović...
Ali ono što me je ovom prilikom navelo, kao zavjetna riječ koju, kao svetost, ostavljamo u amanet najbližima, jeste osjećaj i veličanstveno iskustvo koje me je pratilo svih ovih godina poznanstva sa Svetislavom Brkovićem: uvijek jasan i odrešit, uvijek zagledan u buduće, posvećen izgovorenom i napisanom kao da je jedini čuvar čovjekove Knjige postanja, iskreno zapitan nad opštecivilizacijskom sudbinom, a nad mnogim nepojamnostima - tek samo da pokrene skrajnuti upitnik koji podjednako visi nad ovim našim glavama, bilo da smo u Beogradu ili Podgorici, Novom Sadu ili Nikšiću... Čak i kad smo neka žarišna pitanja iz naše dnevne, turbulentne jave različito tumačili, tu disonatnost ostavili bismo po strani, ne dozvoljavajući da nam ni najmanja čestica različitosti, kad je u pitanju tekuća konfiguracija socio, kulturološko, političkih vibracija srpsko-crnogorskog “planetarijuma”, umanji i dezavuiše postolje našeg osnovnog ljudskog i moralnog identiteta.
“Nađi vrijeme za sebe”
Posebno će mi nedostajati telefonski razgovori tokom kojih smo iz sopstvene posvećenosti poeziji i novijim stilističkim varijacijama aktuelne književne scene znali neosjetno skrenuti i ka drugim, konkretnim zemaljskim pitanjima, kad bi me, pri kraju našeg prijateljskog dijaloga, neizostavno, očinski ohrabrivao, podržavao moje pjesničko i kritičarsko ostvarenje, uz obaveznu, gotovo preklinjuću molbu: “Nađi vrijeme za sebe, nastavi da pišeš, ne posustaj...” A za sve ono što sam manje-više napisala, on je imao vremena: za analizu, podrobno sagledavanje stvaralačkog znaka i značenja, za radost čitanja, novog iskustva i neprekidnog traganja. Takva briga kao da je izranjala iz one očinske dobrote mojih roditelja kojom su me vaspitavali od rođenja.
Činjenice, kažu mudri, moramo prihvatiti. Ali, dodajem, niko još nije pronašao bezbolni način kako se s njima - i pomiriti. Da li računati na neku kohabitaciju? Stoički opstati? Kako da razdijelimo stvarno od nemogućeg? Pitanje koje će me, povodom nedavnog odlaska pjesnika i prijatelja Svetislava Brkovića, još dugo pratiti.
Bonus video:
