U svijetu globalizacije, mondijalizma i konzumerizma postoje brojne kritike na račun takvog sistema, toliko brojne da se može paradoksalno smatrati svojevrsnom industrijom. Upravo zato originalna shvatanja ove problematike je toliko važna, a jedna od važnijih predstavlja “Egzistencijalna revolucija” čuvenog slovenačkog umjetnika, filozofa i književnika Primoža Repara.
Repar je posjetio Crnu Goru u okviru međunarodnog književnog festivala “Odakle zovem” da bi predstavio drugo izdanje svoje knjige na hrvatskom, što predstavlja vrijednu priliku da lokalna publika se upozna sa zanimljivim idejama ovog mislioca.
On je “Vijestima” kazao da je ovo njegovo drugo gostovanje na festivalu “Odakle zovem” i da to za njega predstavlja inspirativno okruženje.
“Ovo je drugi put da prisustvujem festivalu koji organizira knjižara Karver, i uvijek se rado vraćam u ovo iznimno inspirativno okruženje. Riječ je o jedinstvenom festivalu koji nadilazi okvire klasičnog književnog događaja. Višedimenzionalan je, višestruk i izrazito živ, obilježavaju ga dubinska predstavljanja umjetničkih djela širokog spektra pisaca, redatelja i stručnjaka iz raznih područja, kao i živi, iskreni razgovori o suvremenom kazalištu, angažirani građanski stav, filmske projekcije i rasprave o njima” kazao je Repar.
Za ovog slovenačkog pisca upečatiljiv momenat na festivalu je veče posvećeno Vaclavu Havelu, češkom političaru i protivniku komunističkog režima u tadašnjoj Čehoslovačkoj.
“Festival je izrazito složen i promišljen u svojoj koncepciji. Večer prije mog nastupa, na kojoj sam predstavio hrvatsko izdanje knjige Egzistencijalna revolucija, bila je posvećena Vaclavu Havelu, misliocu i dramatičaru koji je zapravo prvi progovorio o egzistencijalnoj revoluciji i postavio temelje za ono što sam dalje razvio i produbio u vlastitim djelima. To je za mene bilo dirljivo i važno: simbolična gesta poštovanja, a ujedno i pravi dijalog s tradicijom. Posjet Crnoj Gori i učešće na ovom festivalu vidim kao vrijedan susret, ne samo s publikom, već i s ljudima koji su iznimni sugovornici i s kojima se uspostavlja trajan kontakt, duhovna veza i kreativna povezanost”, objašnjava on.
Objašnjavajući značaj revolucije o kojoj piše u svom djelu, Repar ističe da je to revolucija duhovnosti i etike a ne ideologije ili politike.
“Egzistencijalna revolucija, kako je opisujem u knjizi, nije ni politička ni ideološka u klasičnom smislu, to je unutarnja, duhovna i etička transformacija osobe, koja proizlazi iz dubine vlastite osobe. To je poziv na buđenje u vremenu kada je osoba često svedena na ulogu funkcije, potrošača ili objekta sistemskih mehanizama. U kontekstu knjige, to je filozofska artikulacija onoga što se događa unutar pojedinca kada počne istinski doživljavati svoju slobodu kao odgovornost i dar. To je prijelaz iz pasivne uloge u aktivnu - ne u smislu aktivizma, već u smislu stvarnog života koji je ukorijenjen u istini, ljubavi i otvorenosti prema drugima. U tom smislu oslanjam se i na misao Kijerkegora, Hamvaša, Patočke i Havela - prije svega na ideju življenja u istini”, ističe Repar.
On iznosi zanimljivi zaključak da je ova revolucija duha radikalni izazov za današnje ljude, zahtijevajući da se napravi izbor između autentičnog bistvovanja ili egzistencije u simulaciji moderne.
“Za današnjeg čovjeka to znači radikalni izazov: egzistencijalna revolucija suočava ga s odlukom hoće li živjeti autentično ili će ostati zarobljen u simulakrumu modernosti, gdje sve gubi svoju težinu i smisao. Ova revolucija se ne događa na ulici, već u svijesti, u srcu, u odnosima, i upravo je zato toliko zahtjevna i istovremeno toliko temeljna. U vremenima globalnih kriza, manipulacija i raspada vrijednosti, ovakva revolucija je nužna, jer vraća dostojanstvo čovjeku, ne kao apstraktno pravo, već kao stvarnost postojanja, otvorenu za transcendenciju, za odgovornost, za drugoga. U tom smislu, egzistencijalna revolucija je i poziv na nadu, ali ne naivnu, to je nada koja se iskušava kroz sumnju, patnju, šutnju i vjeru”, objašnjava on.
Za ovog književnika njegovi kreativni ciljevi nikada nisu bili povezani sa uspjehom ili priznanjem, već uvjek su bili samo lični načini postojanja u stvarnosti.
“Moji kreativni ciljevi nikada nisu bili u potpunosti izvana određeni, nisu povezani s uspjehom, priznanjem ili postignućima u klasičnom smislu. Pisanje, filozofija, poezija i umjetnost općenito za mene su prije svega načini postojanja u stvarnosti kako postojati. Cilj je stoga uspostaviti prostor u kojem je moguće misliti, osjećati i govoriti iz dubine osobe, bez maski i bez pragmatičnih kalkulacija. Motivi koji me vode često su tihi, ali uporni, najčešće proizlaze iz unutarnjeg nemira, iz nužde koja nije patološka, već egzistencijalna. Početni motiv svakako je pitanje o osobi tko sam ja kao dar, kao slobodno i odgovorno biće, u odnosu na drugoga, na svijet, na nevidljivo. Ali ti se motivi transformiraju, produbljuju, isprepliću tijekom godina, ponekad dolaze iz ljubavi, ponekad iz boli, iz kontakta s ranjivošću, sa stvarnim. Cilj stvaranja je stoga svojevrsna unutarnja istina, koja se može postići samo vjernošću riječi, tišini, ritmu misli. Nije da želim nešto reći, već da ono što se želi reći pronađe put kroz mene. I to je milost. Kreativni proces vidim kao etički proces, ne kao proizvodnju, već kao oblik bića koji zahtijeva poniznost, strpljenje i povjerenje. Možda je pravi cilj upravo ovo: ostati čovjekom kroz stvaranje” kazao je književnik.
U jednom od svojih prethodnih intervjua, Repar je govorio o potrebi revolucije protiv sistema, a sada klarifikuje da takva revolucija čin pojedinca da ne živi više u laži.
“Kada govorim o nužnosti otpora, ne mislim na revoluciju u političkom smislu, već na unutarnju, egzistencijalnu odluku pojedinca da više ne živi u laži - da prizna istinu i živi je, bez obzira na cijenu. U tome sam duboko povezan s mišlju Vaclava Havela, koji je u vrijeme totalitarizma jasno pokazao da pravi otpor nije u ideološkom sukobu, već u pojedincu koji “živi u istini”. Havel nije vjerovao u nasilnu promjenu svijeta, vjerovao je u promjenu u čovjeku. U njegovoj poznatoj ideji moći nemoćnih otkriva se istina o otporu: da on počinje tamo gdje pojedinac odbija surađivati s neistinom, s manipulacijom, s prividnom normalnošću. To je etički čin, a ne ideološki događaj”, pojašnjava on.
Repar upozorava da današnji oblici kontrole su daleko suptilniji što otežava pobunu protiv njih, ali je i čini moralno vrednijom.
“Danas je pojedinac često zarobljen u suptilnijim oblicima kontrole, konzumerizma, samorazumljivog oportunizma. Sposobnost otpora je stoga teže održati, ali upravo zbog toga je tim vrednija. Otpor znači ponovno uspostavljanje osobe kao slobodnog, odgovornog i osjetljivog bića. Za zajednicu to znači mogućnost povezivanja ne interesima, već istinom. Za društvo to znači poziv na duhovnu obnovu. Književnost i umjetnost ovdje igraju odlučujuću ulogu - Havel je već bio dramatičar koji je kroz apsurdno kazalište izrekao najozbiljnije istine svog vremena. Danas je pisanje istine, stvaranje iz unutarnje nužde, samo po sebi pobuna. Umjetnost može postati mjesto gdje se svijet ponovno izražava u svojoj višedimenzionalnosti, gdje osoba može prepoznati i ojačati sebe. Pobuna stoga nije uvijek glasna, ali ako je istinska, ima transformativnu moć. A ako vjerujemo u čovjeka kao duhovno i slobodno biće, onda pobuna nije samo opcija, već dužnost”, smatra Repar.
Međutim, ovaj književnik smatra problematika postoji u paradoksu atomizaciji pojednica, veličanje pojedinca a istovremeno stvaranje sivih konzumerističkih masa.
“To je jedan od najdubljih paradoksa modernog doba: prividno veličanje pojedinca, koje u stvarnosti vodi njegovom pražnjenju. Društvo stalno govori o slobodi, individualnosti, jedinstvenosti, ali sve se to odvija unutar okvira sustava koji oblikuju pojedinca kao pasivnog korisnika, potrošača, profil. Što više govorimo o pojedincu, to više gubimo osobu. Sam ovaj fenomen osvjetljavam kroz razlikovanje pojedinca i darovane osobe. Pojedinac je atomizirana jedinica, nezavisna, ali često otuđena, bez bitne veze s drugima. Darovana osoba, međutim, nije originalna sama po sebi, već se ostvaruje u odnosu, u uspravnom držanju, u sposobnosti istinskog davanja sebe. Osoba se ne definiše kroz ono što ima, već kroz ono što daje i ono što budi u drugome. Konzumeristička logika stvara iluziju izbora i individualnosti, ali čovjek je u toj shemi unaprijed programirani subjekt: njegova navodna sloboda zapravo je funkcionalna kompatibilnost s algoritmom. Darovana osoba, međutim, nadilazi taj krug, jer ne živi od nedostatka, već od viška”, smatra Repar.
On smatra u slučaju talentovane osobe njegovo sopstvo nije zaštićeno lažnim egoizmom, već iskrenom ranjivošću što je za Repara pravi otpor atomizaciji.
“Njegovo ‘ja’ nije zaštićeno egoizmom, već je otvoreno ranjivošću. Pravi otpor atomizaciji i masi počinje egzistencijalnom gestom osobe koja svjesno daje sebe, ne u smislu žrtve, već kao čin slobode. U tom smislu, darovita osoba je kontrapunkt masi: nije dio bezobličnog toka, već tihi glas u oluji, ali onaj koji ima moć promjene. Stoga, rješenje ovog paradoksa nije u većem naglašavanju pojedinca, već u dubljem razumijevanju osobe. Nije stvar u tome da imamo više sebe, već u tome da naučimo ponovno živjeti kao Ti i Ja - u odnosu, u darovitosti, u istini”, objašnjava filozof.
Posljedica takve masovne atomizacije je pojava smrti autentične kulture koja je zamijenjena sa simulacijom, što po Reparu dovodi do površnih identiteta.
“Da, danas definitivno možemo govoriti o smrti autentičnog postojanja - zamijenjenog simulakrumom, sa društvenim slikama koje oponašaju stvarnost, ali bez njezina sadržaja. U takvoj ‘vještačkoj kulturi’ sve je površno: identitet, emocije, vrijednosti; sve je plasirano na tržište, odmjereno, odjeveno u estetiku bez ontološke težine. Lažnu kulturu prepoznajemo po tome što ne zahtijeva ništa, nikakav rizik, nikakvu odgovornost, nikakvu unutarnju transformaciju. Ona je neposredna, površna, izgrađena na sviđanju. Autentičnost, međutim, uvijek nosi oznaku ranjivosti i dubine - ne može se lažirati, jer dolazi iz darovane jezgre osobe. Presuda? Pitanje nije postoji li takav svijet, već hoćemo li imati hrabrosti ostati vjerni stvarnosti, čak i ako tiho, nesavršeno, ali živi”, kazao je Repar.
Međutim situacija nije potpuno mračna, i pored atomizacije pojedinca i masovne društvene simulacije, postoje vidovi tihog otpora, poput Reparove izdavačke kuće KUD Apokalipsa.
“Da, vjerujem da postoje konkretni, tihi modeli otpora koji nisu nužno spektakularni, ali imaju dubok uticaj. Projekt KUD Apokalipsa jedan je od njih: stvoren je kao prostor za slobodnu misao, dijalog i kreativnost, izvan tržišnih, ideoloških ili institucionalnih pritisaka. To je dugoročni stav, a ne trenutni aktivizam. Takvi su projekti nužni jer stvaraju duhovno sklonište, prostor gdje umjetnost još uvijek može misliti, govoriti, rezati u tišinu. Otpor i umjetnost neraskidivo su povezani: prava umjetnost uvijek je oblik otpora banalnosti, manipulaciji i lažima. Ne agresijom, već istinom. Ne spektaklom, već dubinom. Otpornost umjetnosti leži u ostajanju vjernim čovjeku - ne sistemu. A gdje je čovjek još uvijek osoba, tamo se vatra nije ugasila”, smatra on.
Neuspjeh ovakvog otpora bi doveo do uništenja civilizacije, ili kako smatra Repar, modernog varvarstva koje posjeduje svu kreativnu sterilnost moderne civilizacije.
“Istina je da govorim o modernom varvarstvu kao simptomu propadanja dubljih vrijednosti i značenja. Ali ova moderna ‘civilizacija’ je također sterilna po tome što joj nedostaje ona istinska vitalnost koju su nekada imali drevni varvarski pokreti, oni koji su nosili energiju transformacije i stvaranja novih svjetova. Današnje varvarstvo često je samo površinski raspad: tehnološki nihilizam, potrošački haos, duhovna praznina. To više nije divlji, kreativni impuls, već neka vrsta mrtve sile koja se raspada bez stvaranja. Zato je ovo varvarstvo opasno upravo zbog svoje sterilnosti, jer uništava bez da sa sobom donosi novi život ili smisao. Prava vitalnost može se vratiti samo kroz duboku egzistencijalnu revoluciju, transformaciju koja nije destruktivna, već nam daje snagu da se oslobodimo ovog sterilnog kruga. To je izazov našeg vremena”, objašnjava Repar.
Ovo moderno varvarstvo po Reparu je odgovorno za pojavu “posljednjih ljudi”, što je filozofski koncept njemačkog mislioca Fridriha Ničea. Ničeovi “posljednji ljudi” će biti potpuno kreativno, duhovno i moralno sterilni, nesposobni za dublji život.
“Da, mislim da je pojava Ničeovih ‘posljednjih ljudi’ danas vrlo vidljiva. To su ljudi koji su izgubili duboku želju za smislom i koji traže samo udobnost, sigurnost i površne užitke. Umjesto hrabrosti da se suoče s egzistencijalnim pitanjima, biraju letargiju i konformizam. Posljednji ljudi odbacuju životne izazove i traže monotonu sreću bez rizika, što vodi do duhovne praznine i kolektivne apatije. Ovo je oblik pasivnog življenja, gdje pojedinac gubi vezu sa sobom i svijetom oko sebe. Ili, upravo zato što postoji takva masa, otpor i potraga za autentičnim životom postaju još važniji. Egzistencijalna revolucija nije samo nužnost, već i nada da se možemo uzdići iznad ove kulture prosjačenja i površnosti”, kazao je on.
Jedna od svijetlih tačaka takvog mračnog doba je književnost u prostoru bivše Jugoslavije, koja po Reparu posjeduje bogtatsvo, slojevitost i vitalnost.
“Književnost na BHCS govornom području je izuzetno bogata, slojevita i vitalna, područje koje prožima duboke istorijske, kulturne i egzistencijalne teme. Posebno me intrigira kako se kroz njih prepliću različiti identiteti i narativi koji oblikuju savremeni prostor. Što se tiče jezika, međusobno razumijevanje među govornicima ovog prostora ostaje snažno i prirodno, jer jezik nosi ne samo komunikaciju nego i zajedničku baštinu. Nažalost, političke podjele i manipulacije često zloupotrebljavaju jezik kao oruđe razdora, umjesto da bude most, on postaje polje sukoba i fragmentacije. Upravo zbog toga književnost i kultura imaju posebnu ulogu u premošćivanju tih raskola: kroz dijalog, empatiju i kreativnost mogu ponovno izgraditi veze i pokazati da je jezik prije svega živo tkivo koje nas povezuje, a ne dijeli. To je prostor u kojem se otpor prema razaranju zajedništva može najdublje izraziti”, smatra Repar.
Repar je poručio da književnost ne može služiti samo kao umjetnički izraz već mora biti svjedočanstvo kolektivnog iskustva, jer upravo ta slojevitost pruža mogućnost za duboke društvene refleksije.
“Dodao bih da književnost ne služi samo kao umjetnički izraz, već i kao svjedočanstvo kolektivnog iskustva, istorijskih trauma i nade. Upravo ta slojevitost i dijalog između različitih tradicija i kultura u tom jeziku pružaju mogućnost za duboke refleksije o identitetu, pripadnosti i univerzalnom ljudskom iskustvu. Takođe, mislim da je važno istaći da, i pored političkih pritisaka jezik kao živa praksa svakodnevnog života i kulture pokazuje otpornost. On omogućava i mladoj generaciji da kroz književnost i druge oblike umjetnosti preispituje prošlost, ali i gradi mostove prema budućnosti. Na kraju, smatram da je posebno značajno kako književnost može biti prostor susreta i razmjene koji prevazilaze političke podjele, otvarajući mogućnost za istinski dijalog i zajedništvo - upravo ono što je danas možda najpotrebnije”, zaključuje Repar.
Bonus video:
