(Nastavak iz prošlog broja)
Uprkos svojoj banalnoj predvidivosti (ili zahvaljujući njoj) umnožava se (i možda će se i dalje umnožavati) ova Velika priča na jednoj - kao što se velika vestern i krimi - priča, umnožavala na drugoj hemisferi planete Zemlje. Štaviše, može biti da je (po svojem kauzalnom ustrojstvu i utopijskim željama kojima ide u susret) to jedna i ista priča. Da je to (zapravo) mehanizam pomoću kojeg se umnožava jedna ista tema o borbi dobra i zla. A za održavanje tog mehanizma potrebni su, naravno, bili brojni inženjeri i tehničari, brojni glumci i režiseri a, sem njih, u našem domaćem slučaju, još i harizmate i vizionari, kratko rečeno, potrebni su bili najveći autoriteti.
Zanimljivo je, hoću da kažem, da se Velika i, na neki način (zahvaljujući ovim uvećanjima) sve veća paradigma, pokazala istovremeno i vrlo mala (i vremenom sve manja i manja) da najbolja djela jugoslovenske književnosti već odavno nijesu mogla da stanu u nju. Najbolja djela nastajala su, po pravilu, mimo velikog koda - u neku ruku, kao, vrsta prekršaja, da ne kažem i delikvencije. Bilo da su u pitanju “naturalisti” (D. Mihailović, M. Kovač, V. Stefanović, M. Savić ili Ž. Pavlović sa “poetikom odvratnog”) koji su pribjegli izvjesnom “prizemljivanju”, bilo da je u pitanju “deduktivno” konstruisana priča i saznajno-teorijski roman (u slučaju Kiša i Pekića) ili ono “potapanje” književnog iskaza u “arhaizme” da bi se iz empirijske realnosti izvršio proboj u metafiziku (kao što je to učinio Bećković) - po pravilu su to bili delikventni prekršaji, čak i u bukvalnom smislu riječi - pošto su često bivali praćeni zabranama, suđenjima i drugim tipičnim zahvatima na osnovu kojih, inače, nastaje “književni slučaj”. Mislim, naravno, na pravi knjiženi slučaj.
No, dobro, gdje je, u odnosima koje smo, nadam se, prilično precizno predočili, Miodrag Vuković, gdje se on nalazi među pomenutima te kojem smjeru književne delikvencije pripada on? U književnoj topografiji kako smo je maločas definisali, Vukovića još uvijek nema sem što, mislim, možemo reći da su svi pomenuti smjerovi delikvencije (a u pitanju je vrhunska umjetnost) imali izvjesnog uticaja na njega i sem što su artefakti proizašli iz Velikog koda (bilo u istočnoj bilo u zapadnoj varijanti) poslužili kao materijal u njegovoj majstorskoj radionici.
Pa, onda, znamo li uopšte ko je Vuković i da li je bilo kakav njegov književni ego? Naravno da znamo i naravno da jeste nekakav. No, da bismo to utvrdili moramo baciti još jedan pogled na Veliku paradigmu (istočnu ili zapadnu to je ustvari isto) ili, bolje reći, pogled u nju - da bismo razmotrili njenu (saznajnu) infra-strukturu, jer baš je ova struktura ono što rastvara Vuković. A ovu strukturu prepoznaćemo po tome što njeni starinski zakoni nalažu da se sve što se dešava, dešava prema načelu uzroka i posljedica. Prema toj zarđaloj predstavi svijet je oslonjen na bezgranični determinizam - koji nas (u vidu “istorijske nužnosti”) vodi napr. u svijetlu i srećnu budućnost - ili, (ako obrnemo strijelu vremena, što, budući da se, kao i u prethodnom slučaju, radi o djetinjastom maštanju, možemo lako da učinimo) ili nas, kažem, vodi u zlatno (i slavno) doba nacionalne prošlosti - (što za same pisce, kada se predstave kao probuđeni sinovi nacije ili naroda, postaje zaista svijetla budućnost). I tako radi uvjerljivosti ovdje sve mora biti predstavljeno kroz dodir uzroka, motiva i posljedica i to u duhu starog načela causa aeuquat effectum.
U ovom, prividno determinističkom svijetu ili, tačnije rečeno, u ovoj sapunskoj operi, motivi i uzroci djeluju bez prekida: radnje, intrige i zapleti, patetični, tragični (kojih je malo), komični (i njih je malo jer za njih su potrebni majstori) kao i svi drugi ishodi moraju dakle nastajati jedino u presjecima ljudske prirode, društvenih uslova i “istorijske nužnosti” ili, umjesto ove (a ponekad zajedno sa njom) - slavne (ili već nekakve) prošlosti. Stvarani na osnovu ovih (i drugih) kauzalnih faktora, glavni (i ostali) junaci ove književnosti imali su da budu vrlo duboki i složeni. Ali (sigurno zato - pa mi po tome vidimo da je dobri Bog ipak - estetičar) baš ovi junaci, kada ih bolje pogledamo, obično ispadnu i banalni i plitki. I to je naravno, jer su oni iskonstruisani, vještački i “naduvani” te naspram te upravo opisane strukture treba, po mom mišljenju, posmatrati Vukovića - pisca, Vukovića čiji orfički ego, opremljen kubizmom, relativnošću i drugim sredstvima za razlaganje, kao kakav slučajni (tj. nedeterminisani) događaj ulazi u onaj bajagi uzročni a u stvari sapunski horizont.
Preušen u inženjera, Vuković (tj. njegov književni ego) produžava konstrukciju književnih bića i to do one granice kad može da ih, kako smo vidjeli, sačini od stakla. No to još (uvijek) nije sve, možda čak nije ni važniji dio. Primijetićemo, prije svega, da njegova priča (sem kad je, kao napr. ja, prepričamo za svoje svrhe) uopšte i nema narativni tok. U krajnjem slučaju, postoje (samo) fragmenti naracije. A najvažniji razlog za to što priča nema narativni tok jeste taj što niti osobe, niti predmeti i zbivanja nemaju nikakav uzročni (kauzalni) tok. Unutar ovoga (kao što se vidi novog) konstrukta, nema dakle determinizma, već se on raspada na (svoje primitivne) sastojke pa je u Vukovićevim pričama moguće da se dogodi sve.
U pričama, prije svega, osoba gubi svoj psihološki identitet i, umjesto njega, puni se fizičkom supstancom, dok istovremeno bez supstance (kao prostor bez kontinuiteta) ostaju fizički predmeti. Od uzročnosti, tako, ne ostaje ništa, sem smjene pukih vizuelnih utisaka i iluzija. Vukovićevski ego je zapravo potopljen u komplikovan senzorni univerzum te ga mi vidimo u stalnom lovu na čulne utiske, i sve to, u velikoj mjeri, podsjeća na filozofiju Ernsta Maksa (koju je inače kritikovao i odbacio Lenjin a prihvatio Ajnštajn) a čije temeljno načelo glasi da je svijet sačinjen iz mase čulnih utisaka kao svojih osnovnih elemenata. Zato je (opet kažem) u Vukovićevim pričama tj. u njegovom kosmološkom sistemu moguće da se dogodi sve. Iako smo to već učinili u nekim ranijim, ilustrovaćemo ovo tvrđenje i sledećim primjerom: u priči “Sagovornicima” (koja je, inače, kada je izašla u časopisu smjesta ušla u jugoslovensku antologiju) neko ko već priča, kaže sledeće: “Izašao sam na ulicu, otvorio kišobran, dunu vjetar i ja poleteh… Leteo sam i leteo i mislio na pse lutalice” i t.d. I ja sad moram da kažem da baš ovaj primjer koristim u ovom trenutku zbog toga što, na sasvim direktan i očigledan način, želim da sugerišem da, na Montenegro teritoriji, Vuković ima jednog, kako po majstorstvu tako i po kosmološkim shvatanjima, vrlo bliskog srodnika i da ga ima u velikom slikaru Voju Staniću.
U Vukovićevim pričama (naravno u okvirima literarne uvjerljivosti, što je inače stvar književne vještine, koja je kod ovoga pisca besprekorna) - moguće je, kažem to još jednom, da se dogodi sve. Izuzetak je (što predstavlja još jedan dodir sa Stanićem a takođe i sa opštom scenom apsurda) izuzetak je komunikacija među osobama. Evo, sad, u tome smislu jedne (anti) scene u priči “Tičica, insekti” - u odjeljku 8 - u kojoj imamo Krunića, Raspopovića i Dubljevića, zatim Paraušića i Kostićku i, najzad, Kostića - sve ih imamo na polju koje, iz perspektive ptice što u preletu spaja sjever i jug, jeste čista parcela. Pogledajmo šta čine pomenute osobe:
Krunić: U peščar, tvrd i žedan… zabijen je tanak kolac. Krunić ga obilazi i radoznalo, istežući šiju, razgleda. A kolac kao kolac: ništa na njemu za razgledanje.
Dubljević: ovdašnji dugoprugaš, rubom polja a centrom Raspopovićevog vidokruga, trčkara čas tamo-amo, čas poskakuje u mjestu, razgibava mišiće nogu i ruku - daleko od grada, zavisti i podsmeha.
Raspopović: njegovo je desno uho zabavljeno nečim nalik na osluškivanje: biće da je to veoma važno, ćim se Raspopović odlučio da zaprlja svijetle i, uz to, veoma dobro ispeglane pantalone i uštirkanu košulju. Ne znam šta on osluškuje - ali, dok se Krunić i dalje okreće oko koca - nešto dalje: Paraušić i Kostićka jedva upredaju niti nategnutog post-koitalnog razgovora.
Kostić, suprug, sakriven u spletu grana i lišća, visoko na drvetu, ćuli uši i očekuje da čuje završnu uvredu preko koje ne može nikako preći. Ali on sad ne vidi načina da, s krikom trijumfa, uskoči dolje i ugazi zmijsko klupko: mnogo je, naime, grana između, pa on osjeća da, čak i ako bi u letu izbjegao sve prepreke, njegovo bi se tijelo (inače dugim čekanjem okaljeno u staklo) rasulo svo u srču. A za to vrijeme Krunić se, naravno, sve brže okreće oko koca.
Prema tome, osobe na sceni priče jesu monade koje su dobro, kao u kakve kapsule, zatvorene u sebe, pri čemu, centar tako zatvorene kapsule (monade) može da bude čak i običan kolac - i za takve kapsule naravno nema načina za komunikaciju. Otprilike kao što ga nema ni za Višnjića koji je, po svoj prilici, mrtav: “Smrt se svime potvrđuje (kaže priča “Krug glave”) - crno uokvirenim plakatima, osmrtnicama u novinama, nizom slučajnih razgovora, kovčegom u kojem Višnjić zauzima centralno mesto, ponešto mrtav i ne baš zdrave boje lica, preterano uredno odeven, ali nema sumnje: isti Višnjić. Obraščići, mirišćići, (takođe slučajni) razgovori u redu ka kapeli. Nižu se reči.”
Nižu se riječi ali - komuniciranja (sem kao nesporazuma) nema. Da li puno rizikujem ako kažem da je Višnjić ustvari kao i Krunić prototip osobe u konstruisanom svijetu. Jer kakva je razlika biti od stakla, ili od mermera, okretati se oko koca ili biti u kovčegu?
Za osobe - monade - kapsule koje su tako zaključane u sebe nema, znači, načina da uđu u komunikaciju, nema čak načina da uđu u stvarnost. Ali, nasuprot tome, ima načina da stvarnost uđe u njih, što smo već utvrdili prateći Andriju Malteza čije se tijelo, prije nego što ovaj postane lopta (pribijeno uz beton) naliva bukvalno supstancom. A lakoća sa kojom se to dešava, povlači, rekao bih, i važno filozofsko pitanje. To je pitanje ljudske prirode. Brojne se, zaista teorije bave ljudskom prirodom. Najčešće su to sveopšte, preskriptivne i, ne tako rijetko, opasne teorije. Opasne zato što su iz njih izvedene mnoge velike utopije, a kako nam to novija (i starija) istorija terora pokazuje, čak i neki suludi programi izmjene čitavog svijeta. I, pri tome se rijetko kad ko pitao da li je ono što bi koji mislilac nazvao “ljudskom prirodom” tek nekakva mitska i maglovita fantazija, nepodesna za praćenje i testiranje a podesna za lične i ideološke projekcije i punjenja.
U Velikoj paradigmi, koju smo pratili, glave su pune ideja o “ljudskoj prirodi” - no, estetički učinak ovih ideja (i fantazija) bio je redovno - monotonija! A što se tiče književnih junaka koji su njima popunjeni, zajedno sa ovim idejama tu je i neka prisila ponavljanja zbog čega su njihove misli i emocije kao i drugi sastojci, tako monumenalno primitivni - zato su takva djela, hoću da kažem, toliko puna monotonije - i to je razlog koji objašnjava zašto je tako malo umjetnosti u ovakvoj književnosti.
Nasuprot tome, Vukovićevi junaci, kaljenjem u staklo kao i u druge slične materije - gube ljudsku prirodu! Obratimo, u tome smislu, pažnju na scenu u priči “Smrt Mstislava Rastropoviča”: Ruka koja je, prije toga, podigla ćevap da bi se on posmatrao “spram svetlog oblaka”, iznenada i nemotivisano trza revolver i puca u nekoga. iz rana pogođenih (njih je dvije) počinje da curi pasta. Otkuda ona u njima? Ona je u njima umjesto ljudske prirode - ljudsku prirodu zamjenjuje, dakle, pasta. Tačnije rečeno, kod Vukovića se tzv. ljudska priroda raspada na pastu, staklo i, u svakom slučaju, na neke fizičke supstance. No, prebaciti bilo šta autoru zbog ovih operacija ne bi imalo baš mnogo smisla s obzirom da čak i velika nauka, uz pomoć atraktivnih eksperimenata, traga za ljudskom prirodom taman u onim smjerovima u kojima je moguće pronaći jedino i isključivo fizičku supstancu. Hoću da kažem da inženjeri ljudskih duša ne postoje samo u komunizmu - njih ima na sve strane gdje je mišljenje, kao načelo svijeta i bića, dominantno.
A kakvo dostojanstvo pripada mišljenju u Vukovićevim pričama vidimo po sledećoj sceni:
“Nastavljam sa Mileusnićem. Sam je u sobi. Poza - lakat oslonjen na… istanjenu mušemu stola, dlan beživotno pridržava blago nagnut krastavac glave, kojeg od nužnog pada u horizontalu zadržava kažiprst duboko utonuo u mlohavost bora, dugi nokat se usekao u jagodicu. Misli, magarac.”
Dakle: Misli, magarac. I to je, smatram slika koju treba posmatrati naspram slike ili (svejedno) skulpture, Rodenovog “Mislioca” i takođe naspram one formule koja stoji na samom početku, i još uvijek, u temelju modernog (tj. novovjekovnog) mentaliteta, a koja glasi: “Mislim, dakle postojim.” A, razumije se ona stoji i nasuprot onim beskrajnim tokovima svijesti o kojima smo govorili - kao i nasuprot jednoj velikoj modernoj disciplini koja se zove kognitivna nauka.
Pri samom kraju ovog eseja ili ove (kortazarovski rečeno) potrage za umjetnikom, mislim da je dobro da se malo pripomognemo piscima u čijim se djelima, kao književni junak pojavljuje upravo Miodrag Vuković što, uvjeren sam, treba shvatiti kao priznanje rodonačelniku.
U “manično - paranoičnoj istoriji srpske književnosti”, Svetislav Basara, kao junak iste te knjige, vodi prepisku sa Vukovićem: “Dragi Basara - piše Vuković - i onda opisuje neke događaje pa povodom njih kaže sledeće - “Ja sam ka’ i vazda ćutao. Šta bih drugo. Bio mi je očajnički potreban neki pozitivan podsticaj, pa kako takvih nema u spoljašnjem svijetu, okrenuo sam se sebi, mikrokosmosu, da u opštem neredu nađem štogod upotrebljivo.”
I na ovom mjestu, mislim, treba da stavimo tačku, a treba da je stavimo baš na ovom mjestu zato što smo, smatram dospjeli do konačnog poetičkog (i metafizičkog) središta Vukovićevog djela: znači: okrenuo sam se sebi tj. mikrokosmosu da u opštem neredu nađem nešto upotrebljivo - što, na neki način, jeste, reklo bi se, daleki, recimo postmodernistički (i naravno, parodirani ali sa velikom ozbiljnošću parodirani) odbljesak sv. Augustina koji kaže: u unutrašnjosti čovjeka boravi istina - s tim, što, prema Vukoviću (i, takođe Basari koji nastavljaju, dakako, poslije Beketa) - ako istina, zaista jeste unutar čovjeka ona je tamo sa opštim neredom (ili, upravo, u njemu). A to opet i jeste u potpunosti logično ako je “dobri Bog malo nakrivljen” kao što je u svojoj knjizi pjesama napisao Miodrag Vuković, crtač stripova, kao komentar pomenute Dekartove formule: “Sumnjam, dakle postojim.” Ona bi se ustvari mogla iskazati na sledeći način: “Sumnjam da postojim.”
Rekli smo: tačka, s tim što uz nju imamo i jedan post - scriptum: Basara, naime, kaže da je prvi uticaj koji je na njega izvršio Vuković bio taj da je sa vinjaka prešao na pivo. Ja takođe mislim da ništa manje važan nije ni uticaj Vukovićevih ljudi od stakla i paste na Basarine ljude od ektoplazme i stiropora koji, u Basarinom romanu, visoko dignutih glava, idu na jedno od glasanja u Crnoj Gori, devedesetih.
U drugom post-scriptum - u imamo Mihaila Pantića, jer je Pantić jedan od onih pametnih i relevantnih kritičara koji su kazali da Vuković u početku pa čak ni dugo poslije svoje pojave nije bio dobro pročitan - i jer je Pantić odličan pisac koji je napisao i priču “Miodrag Vuković” u kojoj M.V. od pomoćnog fudbalskog sudije, postaje internacionalna zvijezda.
A moja malenkost (i to je poslednji P.S.) složila se sa tim još i prije Pantićeve priče kada je, prije mnogo godina, na jednoj promociji upisala Vukovića na takođe internacionalni spisak na kojem se nalaze: Stern, Filding, Gogolj, Birs, Harms, Jonesko, Mišo, Stanić i Basara, između ostalih.
Za razliku od Tiodora Krkeljića, vjerovatnog osnivača “Slikarskog uranka” (a, vidjeli smo, i još nekih koje je nemoguće prepoznati među drugim piscima, slikarima ili licima) - Vuković se veoma dobro raspoznaje među pomenutim piscima kao i među piscima (a, naravno, i licima) uopšte.
Bonus video:
