U aprilu prošle godine Mihailo Kaljević došao je na čelo Dramskog studija JU “Zahumlje” iz Nikšića i sa polaznicima je uradio tri predstave koje su naišle na pozitivne kritike publike i oduševljenje aktera. Krenuo je od predstave “Kapetan Džon Piplfoks” po tekstu Duška Radovića, baš onako kako je i obećao sebi kad je imao sedam-osam godina.
“Blizu moje kuće je hotel ‘Yugoslavia’, tada Sindikalni dom Željezare. Obično su se izvodile komedije, a mi kao klinci to nijesmo razumjeli, što je za te godine i normalno. Jednog dana se pojavila pozorišna trupa koja je igrala dječju predstavu ‘Kapetan Džon Piplfoks’. To mi je bilo zanimljivo, posebno kada sam vidio njihove kostime. Bio sam fasciniran tom pričom i rekao sam kako bih volio da to radim na taj način. Taj ‘Kapetan’ se uvijek provlačio kroz moje priče i šaputao mi da ga postavim na svoj način. To se i desilo posle skoro 40 godina”, priča Kaljević za “Vijesti”.
Mjesec nakon što je postao rukovodilac Dramskog studija, kapetan Džon i njegovi gusari “zaplovili” su u avanturu i osvojili publiku, pa je brod nastavio uspješno da plovi i van Nikšića.
“Htio sam da glumci budu djeca jer mi je priča više zaokružena sa tom vrstom glumaca, nego da igraju odrasli. Uostalom, predstava je za djecu, a i djeca se mnogo lakše konektuju kad imaju glumce koji su negdje njihovo godište. Poslije toliko godina ‘Kapetan Džon’ je zaplovio sa svojim brodom i jako sam ponosan na taj segment Dramskog studija”, iskren je Kaljević.
U martu ove godine premijerno je postavljen novi komad, bajkoviti roman “Čarobnjak iz Oza” koji je okupio čak 28 mladih glumaca, a nastupio je i Dječji hor “Zahumlja”, dok je prošlog mjeseca izvedena drama u jednom činu, “Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar?”, rađena po motivima iz poezije Sergeja Aleksandroviča Jesenjina.
“Dramski studio trenutno ima 45 članova, od devet do dvadesetak godina. Djeca danas, nažalost, ne čitaju, već preko Jutjuba poslušaju knjigu za 10-15 minuta i njihova pažnja je upravo tih 15 minuta. Kroz Dramski studio se borim da im ta pažnja ne bude 15 minuta, već mnogo veća, ali i da ih upoznam sa klasičnom literaturom od koje sve polazi. Svi koji žele da se bave glumom, moraju da prođu klasičnu priču. To je prvi stepenik na putu do uspjeha. Hoću da polaznici Dramskog studija pročitaju što više klasičnih priča kako bi mogli da se uhvate u koštac i sa modernom pričom.”
Ta njegova borba je uspješna i polaznici s lakoćom idu iz projekta u projekat, pa osim zvaničnih predstava izvode i razne odlomke, poput odlomka iz čuvene “Đekne” u okviru “Korzo festa” koji je prošle godine bio posvećen Dragu Maloviću.
“Bila nam je čast da učestvujemo u toj priči. Priznajem da sam se malo bojao, jer je Drago Malović institucija. Sa puno opreza sam pristupio projektu, jer sam se pitao da li će polaznici to moći da izvedu - prvo generacijski, jer im je cijela priča nepoznata, a onda i da ne ispadne karikiranje. Na kraju je ispalo fenomenalno. Bili su prisutni i Dragovi potomci koji su se zahvalili i tada sam znao da smo uspjeli u cijeloj toj priči”.
Zahvaljujući glumi uspijevam da bude neko drugi, a da mi niko ne zamjeri
Kaljević se rano zainteresovao za umjetnost, a sličice strip junaka bile su okidač za glumu.
“Moja velika ljubav je rokenrol. Bio sam bubnjar u hard rok bendu ‘Epicentar’ koji, nažalost, više ne postoji. Bila je to jako lijepa priča. Kao klinac sam sa prijateljem, Tomom Zekovićevem, radio predstave da bi skupili koji dinar da kupimo sličice strip junaka, životinja, aviona koji su me tada fascinirali. Sličice su ta kapisla koja me pokrenula ka glumi. Svi su voljeli sport i igrali ispred zgrade, a nas dvojica smo voljeli da budemo drugačiji od ostalih. U maloj sali, kako smo je zvali, ujutro su bili crtani filmovi, a uveče noćni repertoar. Tu sam se prvi put susreo sa Stanliom i Oliom. Toma je bio visok i krupan, ja srednjeg rasta i mršav i bili smo pravi Stanlio i Olio u nikšićkoj varijanti. To smo i izvodili i odjek u komšiluku je bio super. Ni dan danas ne znam da li je komšiluk tapšao i smijao se zato što im je to što izvodimo zaista bilo smiješno, ili da nas podrže”.
A možda su tapšali zbog toga što je izvođenje bilo odlično i što su shvatili da će se Kaljević brzo otisnuti u glumačke vode.
“Igrao sam najviše u predstavama za večernju scenu. Prvi profesionalni ugovor dobio sam sa 15 godina kada sam igrao u predstavi Draška Đurovića, ‘Legenda o Zorou’, Nikšićkog pozorišta. Kako sam imao 15 godina novac nijesu mogli da mi daju, a ja nijesam želio bombone i čokolade. Muku smo mučili i na kraju našli način da dobijem taj ugovor. Bio sam sav važan, ugovor sam držao raširen i svima pokazivao. A na premijeri me bilo strah - stajao sam rame uz rame sa glumcima koje gledam preko TV-a. Dok sam progovorio jednu rečenicu, 35 puta sam je preslišao u sebi. Predstavu smo izveli na ‘Sceni 213’ i miris te sale mi je ostao u prelijepom sjećanju”.
Pored ove, Kaljević je igrao u još nekoliko predstava Nikšićkog pozorišta, a za neke od uloga je i nagrađen.
“Igrao sam Aljošu u ‘Braći Karamazov’ i dobio specijalnu nagradu publike na Budva Grad teatru. U toj predstavi nijesam nijednu riječ izgovorio. U jednom trenutku sam, u sklopu uloge, imao napad epilepsije i tada je nastupila vriska u publici da zovu hitnu pomoć, dok neko nije rekao da je to dio predstave. Predstava je odigrana i na Bedemu u čast Zorana Kopitovića, a u publici je bila njegova majka koja mi je na kraju predstave prišla, zagrlila me i rekla: ‘Hvala ti Aljoša’. Počeo sam tada da plačem, jer njene riječi su mi bile najveća nagrada. Za ‘Don Žuana’ sam dobio nagradu za najbolju glavnu mušku ulogu. Igrao sam i u nekoliko predstava Obrada Nenezića”.
Okušao se i u serijama i filmovima, poput “Mora ljubavi” i “Tvrđave”, koji još uvijek nije prikazan na TV-u, a dugi niz godina je ekranizovao bajke. Njegovu “Pepeljugu” je otkupio RTS i prikazivao u sklopu novogodišnjeg programa. Na lokalnoj RTV Nikšić je vodio emisiju “Ključaonica”, gdje je rješavao dječije probleme.
“Za mene je gluma sve, sve što može da ispuni čovjeka. Zahvaljujući glumi uspijevam da budem neko drugi, a da mi niko na tome ne zamjeri - da budem lopov, a da ne odem u zatvor, da budem političar, a da me ljudi ne pljuju. Radujem se što moje znanje i iskustvo mogu da prenesem na druge”, kazao je čovjek koji sebe opisuje riječima: otac dvoje prelijepe djece, Nikole i Nevene, i Mirjanin suprug.
Nikola ima 14 godina, dok je Nevena dvije godine mlađa. Oboje pohađaju i Muzičku školu i postižu zapažene rezultate. Nikola često svira kad su priredbe, dok Nevena kod oca pohađa časove glume. Mirjana je profesorica engleskog jezika i njen suprug žali što i drugi, osim ukućana, nemaju priliku da čuju kako lijepo pjeva.
“Mihailo Kaljević je čovjek koji je rođen i živi u Nikšiću, imao priliku da ode daleko, ali nije htio. Neko sam ko strašno voli ovaj grad i neko ko strašno plače gledajući čemu ovaj grad ide”, zaključio je rukovodilac Dramskog studija JU “Zahumlje”.
Bonus video:
