O čemu razmišlja žena koja veze i čeka?
Polazeći od tog pitanja, vođena dobro poznatom pričom o Jacinti Kunić iz Perasta, propitujući dalje položaj žena, njihova prava, emancipaciju i sve ono što nam je donijelo “novo vrijeme”, kompozitorka Irena Popović kreirala je, kaže, operu “Gospa od Škrpjela, Jacinta žena koja čeka”.
Savremena opera za tri ženska glasa, kamerni ansambl i elektroniku, na kotorskoj premijeri u srijedu veče, na najbolji način je zatvorila 24. izdanje Međunarodnog festivala KotorArt, ali i najavila naredno, jubilarno.
Nakon premijere u Gornjoj Lastvi u okviru Tivat Music Festivala, potresnu priču o Jacinti Kunić iz Perasta, u kotorskoj Crkvi Sv. Duha ispričale su i oživjele sopran Natalija Radić, glumica Dubravka Drakić i djevojčica Doris Franović. Glasove je pratio ansambl “Boka” koji čine flautistkinja Tamara Knežević, violinista Nenad Jovanović, violončelista Željko Ivović, pijanistkinja Marina Mikić i perkusionista Nikola Šašković. Članovi ansambla su, pored sviranja, šaputanjem i tihim pjevanjem, dopunjavali Jacintin glas, pretvarajući ga u vapaj bića koja vjerno čekaju.
Libreto, u kome se smjenjuju prošlost i sadašnjost, san i java, uz najljepše stihove, potpisuje muzikološkinja Jelena Novak, dok je asistent na projektu Nikola Dragović.
“Koncertno izvođenje opere ostavilo je snažan utisak na publiku oba festivala, kako na one koji su već dobro upoznati sa ovom bokeljskom sudbinom, tako i na one koji su kroz samu operu prvi put došli u kontakt sa pričom Jacinte Kunić koja je 25 godina zlatnim i srebrnim nitima, ali i vlasima sopstvene kose vezla goblen, čekajući muža da se vrati s plovidbe. Svakim pokretom igle kojim vlas kose uđene u platno, život joj je postajao sve dublja samoća i tek predstava o življenju. Od napora je izgubila vid, a svog voljenog nikad nije dočekala. Svoj goblen je kao zavjet i simbol neprolazne ljubavi 1828. godine poklonila svetilištu Gospe od Škrpjela, gdje se i danas čuva”, podsjećaju iz KotorArta.
No, da ovo nije samo priča o ženi, već o svima koji čekaju, majkama koje čekaju sinove, sestrama koje čekaju braću, ali i priča o istrajnosti, snazi i moći, priča o onome čemu smo svi izloženi i što “moramo”, ističe kompozitorka Popović. Ispričala je i kako je tekao kreativni proces...
“Prošle godine sam na poziv ansambla ‘Boka’ napisala uvertiru o Gospi i ženi koja čeka. Pošto su muzika i cijeli taj koncept ansambla koji je pjevao o ostrvu koje se gradi, jako dobro primljeni, došli smo na ideju da tu operu koju sam već imala u skici, i završim. Iako sam iz Srbije, moje djetinjstvo i svako ljeto sam provela na moru i spoznala sam da sam uvijek plivala ka Gospi. Pošto me jako interesuje položaj žena, njihova prava, emancipacija i šta nam je donijelo novo vrijeme nekako sam kroz Jacintinu motivišuću priču dala sebi slobodu da ispišem muziku na tu temu. Skoro više od pola godine sam se bavila njenim unutrašnjim monolozima, šta razmišlja jedna žena koja veze i čeka. Ovo nije samo priča o ženi, već o svima koji čekaju, majkama koje čekaju sinove, sestrama koje čekaju braću. Nije riječ samo o ženskom čekanju već o istrajnosti, snazi i moći, o tome čemu smo svi izloženi, šta moramo i gdje su te granice kad odlučimo da odemo,” navela je Popović.
Opera podsjeća i da život na moru, uz svu ljepotu, boje i mirise, zna da donese i patnju, samoću, izazove strpljenje, ište čekanje. Tome su vjekovima, pa i danas, izložene žene u Boki, navodi se u saopštenju, a upravo je ta tematika dobila svoj novi život zahvaljujući kreativnom radu Irene Popović i Jelene Novak, kao i izuzetnoj sinergiji ansambla Boka i tri ženska glasa koja su dostojanstveno dočarala Jacintin lik. Popović ističe da se nada da će, osim koncertnog izvođenja, doći i do inscenacije ove opere.
“Nadam se da ćemo moći da nadgradimo naše ostrvo, ali da ne remetimo njegovu arhitekturu, zato što mislim da je ovo ipak intimna stvar. Ovo djelo ne mogu da zamislim sa većim ansamblom, sa mnogo više ljudi... 25 godina čekanja nestane u sat i 15 minuta muzike. Mislim da je ovaj jedan emotivni talas ipak prebacio publiku i mislim da je važno da se o ovoj legendi pjeva, veze, pleše i iskreno se nadam da će još neko da se okuraži da napravi neki drugi vid izražavanja i čuvanja baštine koji podrazumijeva gledanje sa strane”, dodala je kompozitorka.
Sopran Natalija Radić, djevojčica Doris Franović i glumica Dubravka Drakić oduševile su publiku svojim sjajnim vokalnim izvedbama, a na kraju su i nagrađene višeminutnim aplauzom i stojećim ovacijama.
“Mislim da smo imale ogromnu sreću, prije svega što je Irena bila sa nama i što su članovi ansambla Boka izuzetni muzičari i što su imali strpljenje i razumijevanje za mene koja sam iz potpuno druge sfere. Meni je bio veliki profesionalni izazov, a na kraju mi je bila i radost, zato što svi kažu da sam nekako i ja sa glumačke strane donijela priču i sudbinu jedne žene o kojoj se manje zna, ali i uopšte tu temu čekanja, onoga što jeste žena, žensko biće, žensko tkanje u našem identitetu i onome što jeste naša današnjica. Mislim da je mnogo bitno to što smo uspjeli da na tu temu jedan potpuno novi sadržaj donesemo”, istakla je Drakić.
Ona napominje i da vrijednost opere ne leži samo u njenoj aktuelnosti, već i pričanju autentičnih priča iz naših sredina.
“Poenta je u tome da nedovoljno pričamo naše priče. Nama su draže tuđe priče, mi se sklanjamo, ne znamo ko smo, ne volimo to što imamo i mislim da je u tom smislu najbitnije da svaki grad, svako selo, krije neku posebnu, inspirativnu i važnu priču koja čeka svoj prostor. Mi smo probali kroz sudbinu Jacinte Kunić i goblen, koji je sada već relikvija, da ispričamo priču o tome kako se nekada živjelo na ovim prostorima, ali i da pokažemo zašto je važno da se o tome priča, šta sve žensko biće u sebi ima i šta sve žena treba da radi da bi bila onakva kakva se očekuje da bude. Tema čežnje i usamljenosti koja je izuzetno prisutna nešto je što nas umjetnike posebno inspiriše, a meni se čini da ovakva izvedba može samo da oplemeni ljude koji je vide. Čuti da se pjeva na našem jeziku u ovoj formi je i za mene bilo veličanstveno, a vjerujem da je tako bilo i publici”, ispričala je Drakić.
Pijanistkinja i vođa ansambla Boka, Marina Mikić je nakon premijere u Tivtu podijelila svoje impresije i osjećanja, ali i najavila potencijalne planove za dalji život opere...
”Pomiješane su mi emocije, jer nije lako odsvirati i ostati imun na ovakvu muziku i poruku. Prelijepa i preteška ljubavna priča. Svi mi to osjećamo na neki način, bilo da imamo nekoga u familiji ko je pomorac, bilo da znamo nekoga. I na probama je bilo strašno emotivno, kad smo otkrivali višeslojnost libreta, muziku koja hipnotiše. Vrlo blago i pitko, a iz toga izađe vulkan na kraju. Kad smo čuli Ireninu uvertiru prošle godine na TMF-u, zaljubili smo se u nju i iz toga se izrodila ova inspirativna saradnja sa Irenom. A svega ovoga vjerovatno ne bi bilo da nije bračnog para Lili i njihove Fondacije Me&Us. Oni podržavaju KotorArt već 15 godina, a sada i TMF. Santa Barbara, odakle su, Kotoru je pobratimski grad i oni podržavaju i muzičare i vaterpoliste i mlade iz Resurnog centra za djecu i mlade oštećenog sluha i govora. Finansijski su podržali nastanak i izvođenje naše opere, a u planu je da se sve prevede i da opera otputuje do Santa Barbare, vidjećemo! Ja vjerujem da i ljudi koji nisu odavde shvataju tu težinu odlaska, a da li će se vratiti, ko zna”, konstatovala je pijanistkinja.
Domaći ram u koji staje cijeli svijet
Generalni i umjetnički direktor KotorArta Ratimir Martinović, istakao je da je pravo zadovoljstvo što je 24. izdanje festivala zaokruženo upravo koncertnim izvođenjem opere “Gospa od Škrpjela” i sumirao ovogodišnji događaj.
“Otvaranje festivala je bilo višestruko zanimljivo. Kada se radi o umjetničkom dijelu programa, on je bio posveta Crnoj Gori i priči o uticaju muzičara iz Austrougarske monarhije na muzički život Crne Gore. Kotor je potpuno drugačija priča od Crne Gore, kada se radi i o muzičkom životu, a opera je upravo bila posveta Kotoru. Jako nam je važno da taj ram bude naš, domaći, lokalan, a u taj ram zaista stane cijeli svijet. Stao je i ove godine, ne samo po pitanju zemalja iz kojih su nam umjetnici dolazili, nego i po pitanju žanrova. Bilo je puno ansambala, formi, imali smo fantastične programe u koje bih ubrojao i ovaj. U istoj dvorani slušali smo Andreja Gugnjina, Dragana Đorđevića Suzukija, nevjerovatan ansambl Janoška. Na trgovima smo čuli simfonijske orkestre, džez dive, imali smo predstave, koncerte za djecu. Pogledi djece koja su u nevjerici čemu su izložena dok su slušala opere za djecu i prisustvovala muzičkom bioskopu meni se čine kao zalog za budućnost. To je temeljno važno, ne samo za KotorArt kao festival, već i za bilo šta gdje promišljamo budućnost ovog prostora, ove države, ove nacije, jer bez obrazovanja i najmlađih populacija ne možemo se nadati ničemu dobrom”, poručio je Martinović.
Iako je 24. izdanje KotorArta tek završeno, organizatori najavljuju da je više važnih koncerata već isplanirano za sljedeću godinu kada će biti obilježen značajan jubilej - 25. godina Međunarodnog festivala KotorArt.
Bonus video:
