Tivat Music festival privodi kraju svoje drugo izdanje, a završnicu će 20. avgusta u 20 časova u Župi kod Tivta obilježiti izvođenje muzičko-scenskog performansa “Grad priča, more pamti”.
Realizovan u saradnji s Ministarstvom kulture i medija, projekat spaja muziku, vizuelnu umjetnost, naraciju i performans. Kreativni tim čine kompozitorka Nina Perović, vizuelni umjetnik i fotograf Duško Miljanić, te reditelj i narator Aleksandar Jovanović, a u izvođačkom ansamblu su: flautistkinja Bruna Matijević, tenori Igor Perović i Nikola Latković, bariton Romeo Lukšić, ženska klapa “Bellezza”, muška klapa Jadran i kompozitorka.
Smješten u ambijent nekadašnje rezidencije porodice Bizanti, kasnije vojne kasarne, performans nosi snažnu istorijsku simboliku. Kroz četiri faze: “Povorka”, “Progres i bonaca”, “Grad priča, more pamti” i “Klape, vino i riba”, publika će biti vođena kroz legende, zanate, jezik, običaje i mentalitet Tivta. Sinteza muzike, projekcija, zvuka, naracije i pokreta oživljava stare priče grada, otvarajući pitanja o tranziciji, modernizaciji i očuvanju lokalnog identiteta, dok završno okupljanje uz klapsku pjesmu, vino i ribu simbolizuje duh zajedništva i mediteranske radosti življenja.
Ovogodišnje izdanje Tivat Music Festivala otvoreno je gostovanjem ansambla Narodnog pozorišta iz Banjaluke i izvođenjem opere “Karmen”, a program je spojio tradiciju, savremene koncepte i međunarodnu muzičku scenu. Pored nastupa svjetskih i regionalnih zvijezda: Miloša Karadaglića, Alison Balsom, ansambla Janoška, Darka Karlečika, vokalne grupe Constantine, Gradskog hora Jadran, Festivalskog orkestra Crne Gore, grupe Perper, Studija Ci De Gućina, posebna pažnja posvećena je i najmlađima kroz programe Rastimo uz muziku, Muzički bioskop i dječije opere. Među vrhuncima su i dvije značajne premijere, koje na poseban način oslikavaju duh festivala: opera “Gospa od Škrpjela” kompozitorke Irene Popović, snažna i intimna priča o ženskoj borbi, samoći, vjernosti i izuzetnosti, te “Grad priča, more pamti”, djelo posvećeno gradu domaćinu, njegovoj prošlosti i duhu o čemu Duško Miljanić govori u intervjuu za “Vijesti”.
Vaša knjiga fotografija “Lica mog vremena” bila je osnova za stvaranje performansa “Grad priča, more pamti”. Na koji način su vizuelni i drugi elementi iz knjige pretočili u slojeve ovog projekta?
Svakako, fotografije su važan segment knjige i u velikoj mjeri oblikuju priču koju sam želio otvoriti. Pokušao sam da načnem teme koje se tiču tranzicije, nestanka malog mediteranskog mjesta i njegove transformacije u ono što danas nazivamo mondenskom turističkom destinacijom. Međutim, u okviru ovog rada nismo se ograničili na jednostavan prenos fotografija iz knjige. Umjesto toga, bavili smo se svojevrsnom dekonstrukcijom i reinterpretacijom tih fotografija, koristeći različite medije i materijale nastale tokom faze izviđanja i istraživanja na knjizi “Lica mog vremena”. Posebno vrijedan segment čine audio zapisi koje sam snimio u razgovorima s protagonistima knjige, zatim arhivske fotografije i dio materijala koji nije mogao da uđe u finalno izdanje. Audio zapisi su se pokazali izuzetno slikovitim i komplementarnim s muzičkim djelom koje je osmislila Nina. Zanimljivo je da ona u početku nije znala da ti zapisi postoje - ta informacija otvorila nam je nove perspektive i dala širi manevarski prostor za drugačije čitanje “Lica mog vremena”.
Kako ste kroz vizuelni jezik oblikovali ideju pamćenja i identiteta Tivta, i na koji način ste kroz taj proces promišljali šire društvene, kulturne i ekonomske promjene? Šta vam je bilo važno da sačuvate, a šta možda i preispitate?
U knjizi sam koristio raznovrsne fotografije - od arhivske građe, preko vlastitih radova koji nisu bili namjenski rađeni za ovu knjigu i nikada ranije objavljeni, do fotografija snimljenih telefonom i pažljivo aranžiranih dokumentarnih portreta nastalih posebno za potrebe izdanja. Fotografiju sam tretirao kao jezik, a u kombinaciji s različitim tekstovima (Neven Stanišić, Siniša Luković, Mašo Čekić, Paulina Lanzeroti i dr.) davao sam im novi kontekst i značenje. Nastojao sam stvoriti most između prošlog i savremenog, pazeći da izbjegnem patetiku i nostalgiju za “boljim vremenima”. Knjiga je pisana bokeškim dijalektom, što dodatno naglašava duh prostora koji sam želio sačuvati, svjestan njegove prolaznosti. Važno mi je bilo da zabilježim i očuvam duh malog mediteranskog mjesta koje prolazi kroz transformaciju u nama još nepoznat oblik, te dio nasljeđa - ono što je bilo u fokusu mog ličnog interesovanja.
Kroz taj rad otvarate i niz pitanja o savremenom društvu, kapitalizmu, baštini… Koja su od njih za Vas bila ključna?
Kako se mijenja grad, živi, slojeviti organizam koji neprekidno diše, raste, ali i nestaje? Kakva je pozicija i uloga običnog čovjeka u savremenom kapitalističkom društvu? U kojoj mjeri te promjene oblikuju njegov identitet, utiču na osjećaj slobode i mogućnost da živi u skladu sa sopstvenim vrijednostima?
Možemo li, u novonastalim društveno-kulturnim, političkim i ekonomskim okolnostima, očuvati i odbraniti vlastiti mikrokosmos? Da li su novac i kapital postali jedina ideologija savremenog svijeta? U kojoj mjeri su promjene nužne, i šta one sa sobom donose? Da li sve što nam globalno tržište nudi prihvatamo nekritički, neselektivno, usvajajući nove prakse koje potiskuju i brišu tragove naše istorije, identiteta i kulturnog nasljeđa?
Da li je materijalna i nematerijalna kulturna baština - generacijski prenosivi proizvod ljudskog stvaralaštva - adekvatno prepoznata i valorizovana kao održivi temelj društva? Brinemo li o njoj na pravi način? Kako čuvamo prostor u kojem živimo? Kako se oduprijeti investitorima, prodavcima nekretnina i mešetarima prostora?
Neka su od ključnih pitanja kojima sam se rukovodio u pripremi ovog rada.
Performans se odvija u prostoru nekadašnje kasarne. Kako ste reagovali na izbor ovog ambijenta i na koji način ste zamišljali njegovo vizuelno oblikovanje kroz scenski nastup, zvuk i projekcije? Koju ulogu prostor ima u pričama koje performans prenosi?
Prostor je odabrala umjetnica i kompozitorka Nina Perović, a ja sam na tu odluku reagovao s oduševljenjem, jer me za taj ambijent vežu različita doba. Planiran je muzičko-scenski nastup u kojem učestvuju flautistkinja, tenori, ženska i muška klapa, te narator/reditelj koji publiku uvodi u priču tvrđave Bizanti i tri razdoblja grada Tivta. Na i unutar same tvrđave predviđeno je izvođenje muzičke kompozicije, performansa, kao i projekcija video-materijala, fotografija i animiranih fotografija, čime se prostor oživljava kroz spoj zvuka, slike i narativa.
Kako je izgledala saradnja tokom nastanka ovog kompleksnog audio-vizuelnog rada sa ostalim članovima tima, Ninom Perović i Aleksandrom Jovanovićem? Kako ste razvijali finalni oblik projekta i povezivali različite umjetničke segmente u jedinstvenu cjelinu?
Saradnja je od početka bila izuzetna, jer se svo troje dobro poznajemo i ranije smo radili zajedno na različitim projektima u oblasti pozorišne umjetnosti. Iskreno, u početku nisam sebe vidio u ovoj priči. Za mene je već bilo dovoljno što je neko poput Nine, izvanredne umjetnice i divne osobe, pronašao inspiraciju u mojoj knjizi i poželio da joj da svoje čitanje kroz sopstveni umjetnički izraz. Ipak, kako svi imamo iskustva u kreiranju pozorišnih komada, svako iz svoje autorske oblasti, polako smo, korak po korak, stigli do finalne faze. Ostalo nam je još samo nekoliko dana da sve segmente zaokružimo i oblikujemo u jedinstvenu cjelinu, koju ćemo predstaviti publici krajem avgusta.
U izradi vizuelnih sadržaja korišćeni su savremeni alati, uključujući i AI. Kako u tom kontekstu balansirate između tehničkog i emotivnog aspekta umjetničkog rada? Koliko tehnologija pomaže, a kada možda odvlači od suštine?
Da, u video-materijalu korišćeni su i AI video-radovi, nastali iz potrebe da se umjetnički odgovori na pitanja koja se tiču društvenih, kulturnih i političkih promjena. Ti radovi rezultat su istraživanja i eksperimentisanja s novim vizuelnim mogućnostima. Finalni video je zapravo spoj mojih autorskih radova i Ninih AI materijala, pažljivo komponovanih tako da podrže muzički segment performansa, koji je središte ovog muzičko-scenskog projekta. Naravno, tehnologija je ovdje dragocjen saveznik. Lijepo je i moćno znati koristiti različite alate, posebno kada imate jasnu ideju šta želite i umijete to precizno artikulisati. U ovom slučaju, video-materijal i fotografije su vizuelna pratnja kompoziciji, a opet u finalu zajedno s muzikom grade novu, slojevitu priču, otvarajući dodatne prostore za interpretaciju i emociju.
U performansu se prepliću prošlost, sadašnjost i zamišljena budućnost. Kako ste kroz vizuelne simbole i atmosferu izrazili ovo preplitanje vremena?
U performansu smo prošlost, sadašnjost i zamišljenu budućnost gradili slojevito, koristeći vizuelne simbole koji nose emociju i značenje. Prošlost smo prizvali naracijom koju je uredio Aleksandar, gdje nas lagano provodi kroz etape života Tivta i palaca na Župi, zatim kostimima i rekvizitom koje će nositi tenori, arhivskim fotografijama i fragmentima audio zapisa, materijalima koji već nose patinu vremena i lična sjećanja. Sadašnjost se ogleda u dokumentarnim fotografijama i video-zapisima savremenog Tivta, u energiji svakodnevnog života. Budućnost smo otvorili kroz AI generisane video-radove, animacije i apstraktne vizuelne forme koje publiku pozivaju na zamišljanje onoga što tek dolazi. Sve te slojeve povezuje muzika, ritam svjetla i način na koji su materijali raspoređeni u prostoru, tako da publika ne gleda linearnu priču, nego osjeća kontinuitet i preplitanje vremena. Na taj način prošlost, sadašnjost i budućnost ne stoje odvojeno, nego postaju jedno zajedničko iskustvo.
Šta za Vas lično znači učestvovanje u projektu koji istražuje identitet Tivta, mjesta iz kojeg potičete?
Tokom rada na knjizi “Lica mog vremena”, a i nakon njenog završetka, često sam dobijao pitanja o njenoj strukturi, sadržaju, porukama i temama koje sam otvorio. Moj odgovor je uvijek bio da namjerno ostavljam dovoljno prostora za različite interpretacije, dalja istraživanja i umjetničke pristupe istoj temi - da svako iz svog medija može preuzeti određene fragmente i razviti ih na svoj način. Upravo to se dogodilo s ovim projektom: uslijedio je Ninin poziv da, na temelju ove priče, stvori svoju muziku, pretvarajući je u svojevrsni nastavak i obnovu gradiva. To me posebno raduje, jer ovaj rad postaje kontinuitet i još jedan u nizu projekata koji se, na svoj način, bave kulturnim nasljeđem.
Važan segment Vašeg rada čini i dugogodišnje dokumentovanje umjetničkih događaja. Kao dugogodišnji fotograf Crnogorskog narodnog pozorišta i KotorArta, kako danas gledate na kontinuitet i arhiviranje festivalske memorije kroz objektiv?
Smatram da sam jedan od rijetkih koji i danas, u vremenu kada se fotografija konzumira i zaboravlja gotovo istom brzinom kojom nastaje, poklanja veliku pažnju arhivskoj i dokumentarnoj fotografiji. Danas se na mrežama svakodnevno plasiraju ogromne količine fotografija, koje se troše u trenutku, toliko brzo da čak i beskonačno listanje postaje zamorno, ponekad napornije od čitanja teksta od nekoliko stranica.
Vjerujem da se prema fotografiji, a posebno prema onoj dokumentarnoj i arhivskoj, moramo odnositi odgovorno i promišljeno. To znači: pravilno fotografisanje - često i više od onoga što mislite da je klijentu potrebno; zatim pažljivo skladištenje arhive i izgradnja sigurnog sistem backup kopija; i na kraju, kreativna primjena istog foto-arhiva u različitim izdanjima i kontekstima. Takođe, smatram da fotograf uvijek mora zadržati autorsku poziciju, čak i kada se čini da za to nema prostora. Kontinuitet je ključan, to uvijek naglašavam. Samo dosljednim i studioznim radom možete zadržati kontrolu nad procesom, izgraditi ozbiljnost pristupa, posvetiti se zadatku u potpunosti i steći povjerenje svojih klijenata.
Kao neko ko vizualno prati festivale, kako vidite njihovu ulogu u oblikovanju vizuelne memorije jednog grada ili zajednice? Mogu li fotografije postati arhiva emocija, susreta i promjena?
Festivali su, po mom mišljenju, živi organizmi koji kroz godine postaju važan dio identiteta jednog grada ili zajednice (KotorArt, FIAT, Barski ljetopis, Purgatorije…). Oni ne samo da donose umjetnost, muziku ili pozorište, već stvaraju trenutke edukacije, razmjene, susreta i atmosferu koja se pamti. Kao fotograf, osjećam da je moja uloga uhvatiti te fragmente vremena: osmijeh u publici, gest umjetnika, igru svjetla i boje, i pretvoriti ih u vizuelne zapise koji nadilaze sam događaj. Ti zapisi, kada se pogledaju nakon mnogo godina, postaju više od običnih fotografija. Oni su arhiva emocija, susreta i promjena, ogledalo kako se zajednica razvijala, mijenjala, ali i kako je čuvala svoje posebne trenutke. Na taj način, vizuelna memorija festivala postaje neodvojivi dio kulturne memorije samog grada. Naravno da sam ponosan što moje fotografije postaju dio takvog nasljeđa.
Bonus video:
