Umjesto uvoda
U organizaciji Istoriskog institute Univerziteta Crne Gore održana je u julu međunarodna naučna Konferencija posvećena životu i radu Milovana Đilasa. Konferencija je nosila naslov Milovan Đilas: 1911. - 1941. - 1995, i okupila je, pored učesnika iz Crne Gore, učesnike i iz tzv “regiona”. Riječ je o respektabilnom broju univerzitetskih profesora, akademika, publicista, naučnih radnika koji se bave izučavanjem ove važne revolucionarne i liberalno-disidentske ličnosti.
Organizacioni odbor je teme za skup veoma pažljivo i profesionalno koncipirao čime se “pokrio” višeslojan život Milovana Đilasa ili preciznije rečeno - životi Milovana Đilasa.
Iznenađujuće je da je ovako važnom skupu prisudstvovao mali broj naših medija i novinara. Time se stiče utisak - možda i (po)grešan - da se ovako veliki naučni zamah želio distancirati od očiju šire javnosti. A možda - što je vjerovatnije - pozvani mediji nijesu osjetili važnost Konferencije da se riječ i duh vremena sa ovog skupa predstavi domaćoj i međunarodnoj javnosti.
To utoliko prije što je skup (prvo) organizovan u elitnoj državnoj instituciji, i (drugo) što se prvi put u Crnoj Gori počelo prilaziti i izučavati revolucionarno-disidentski rad Milovana Đilasa bez apriornih kleveta i anatema kojima je ovaj čovjek gotovo 75 godina bio javno izložen. A pri tome, oklevetani (Milovan Đilas) nije imao mogućnost javnog odgovora i objašnjenja. (Normalno, on nije imao od čega da se brani, jer je širio ideju slobode i kao komunista i kao liberalni mislilac.)
No, i na ovoj Konferenciji je bilo anahronih referata koji su (izgleda) pisani 1954. godine kada je MĐ pao sa vlasti, a sada pročitani. Pa ipak, jesno se mogla uočiti distanca od jednopartijskih kleveta, s jedne strane i normalnog (činjeničkog) tumačenju djela Milovana Đilasa, s druge strane.
Ova disonanca političkih duhova vremena na ovoj Konferenciji je veoma važna. Jer je ona (Konferencija) kao lakmus-papis skenirala politički i kulturni trenutak vremena u kojem danas živi Crna Gora. Ali prikazala je i nešto drugo, mnogo značajnije. To je širi crnogorski problem “sudara različitih vremena” (dr Dubravka Stojanović) kako su ovaj problem iznijeli, svaki na svoj način, akademik Vladica Cvetković (SANU) Beograd i prof. dr. Čedomir Čupić.
Crna Gora sada živi život sudara kleveta iz prošlosti, s jedne strane, i činjenica o Milovanu Đilasu, sa druge strane. Jer naučni skupovi i služe da prepoznaju, predstave i “vide” duh sadašnjosti i budućnosti jedne zajednice u našem slučaju Crne Gore. Pri tome, normalno, koristeći vremensku distancu od svoje prošlosti.
Dakle, Konferencija je ove duhove veoma ekspilicitno izrazila, isto onako kako se svako Vivaldijevo godišnje doba lako razazna u njegovoj muzici.
Cio vijek u jednoj biografiji
Zahvaljujem se organizatoru ove Konferencije što me pozvao i pružio mi priliku da govorim o neobičnom crnogorskom čovjeku i rijetkoj, gotovo atipičnoj političkoj pojavi kad su naši politički, kulturni i uopšte duhovni prostori u pitanju.
Sa druge strane, ova Konferencija može da nosi mnogo dublji i značajniji smisao. On se ogleda u početku “skidanja prašine” sa sjaja jedne od najznačajnijih antifašističkih, revolucionarnih i liberalnih političkih mislilaca druge polovine XX vijeka kod nas. Bilo da je u pitanju Crna Gora, bilo da je u pitanju Srbija, bilo da su u pitanju i drugi prostori bivše Jugoslavije. Van granica bivše nam zajednice, Milovan Đilas je uvijek imao i ima visoko mjesto u revolucionarno-antifašističkom, s jedne, i u liberalnom disidentstvu, sa druge strane.
Veliki narodi trajno njeguju i ne zaboravljaju svoje zlatne korijene i kosti na kojima - kako je govorio jedan samouki crnogorski pisac i uz to veliki junak - “na grobu svijetli istina”. Milovan Đilas je u nas bio jedan takav korijen. On se cijelog i burnog svog života borio da uvede, prvenstveno narode Crne Gore i Srbije, a i ostale jugoslovenske narode, u red demokratskih i modernih naroda svijeta. To je radio i kao komunista i kada je svojevoljno to prestao biti. Nije uspio. Ipak, pregnuće dostojno Vladičinog stiha “a ko počne biti će najbolji”.
Milovan Đilas je rođen u Crnoj Gori. Ali je gotovo cijeli život proveo u Beogradu ili da budem precizniji u okolini Beograda u brojnim zatvorima i prije i poslije Drugog svjetskog rata. Kao slavni liberalni disident Milovan Đilas je mogao da živi gdje god hoće i kako god hoće. Od Prinstona do Londona, Pariza, Rima, Pekinga i dalje da ne nabrajam. Ipak, izabrao je svoj centar, Beograd. Svako drugo prebivalište za njega bilo bi bjekstvo od sebe i kukavičluk za sobom.
On nije bio karakter koji zna da ustukne pred izazovom i moral koji zna da utihne. Naprotiv. Što je pritisak na njega bivao veći on je bio sve buntovniji, otporniji i kameniji. Prosto, takva mu je bila genetika, porodična i nacionalna.
U njegovoj biografiji lako se može prepoznati i dešifrovati cijeli XX vijek.
Tumačen “po službenoj dužnosti”
O Milovanu Đilasu se veoma malo zna kod nas. A i ono što se zna je krajnje površno, skraćeno, suženo, a nadasve zlonamjerno i klevetničko. Naročito u Crnoj Gori. Ni Srbija nije daleko. On je uvijek tumačen “po službenoj dužnosti”, ali od kada je pao sa vlasti januara 1954. godine. Do tada je bilo obratno. Ubrzanje, frontalni i rafalni institucionalni i naručeni “jedinačni” javni i diskrecioni napadi na Milovana Đilasa su počeli naročito poslije 1957/8. godine i objavljivanja u inostranstvu (SAD) njegove najslavnije knjige Nova klasa. Svi bi ti napadi na njega bili u redu, samo da je pobunjeni “krunski svjedok” imao pravo na javni odgovor i objašnjenje u Jugoslaviji i time u Crnoj Gori.
Službena tumačenja Milovana Đilasa su uvijek bila grohotno smiješna, a sudske presude pravni sumrak, farsa i stid. Negdje je rečeno (De Gol) da se sloboda ne smije hapsiti. Možda je to jedan od prvih zaključaka o današnjoj temi na ovoj Konferenciji i anatemisanju Đilasovih političkih i kulturnih ideja. A to su prvenstveno demokratske ideje koje je on pokušao da nametne jugoslovenskom društvu. Riječ je o tadašnjoj modernoj političkoj alternativi koja se pokazala kao uspješna u razvoju društva. Prvenstvano zapadnih društva. Đilas kao disident nije bio čovjek društvenog eksperimenta, već čovjek primjene pozitivnih tuđih iskustava koje su se pokazale kao korisne.
Ovdje možemo zaključiti da je Đilas imao ogromno iskustvo u politici, a ono (iskustvo) je nezaobilazno, pa i najvažnije u svakoj politici i kod svakog državnika.
Nažalost, pokušaj primjene moderne demokratske alternative i njenu političku realizaciju u Jugoslaviji Đilas je veoma skupo platio.
Tito i njegova “nova klasa” nametnuli su jugoslovenskom društvu drugi put, drugu alternativu, drugu viziju društva. Utopističku s početka njegove vlasti. Kasnije se od utopije i sam Tito distancirao, ali sve je bilo kasno. Posljedice ovog puta i naknadne pameti su danas jasno vidljive. I ko zna da li su naši civilizacijski propusti i zaostajanje za vremenom i njegovim ubrzanjem, uopšte više nadoknadivi. Plašim se da naš “uglomjer” društvenog razvoja, pravnog i ekonomskog rasta bilo Crne Gore, bilo Srbije i drugih ex-YU prostora je smjer kontra istorijske kazaljke (možda je Slovenija dijelom izuzetak).
Oni koji i malo poznaju staru Crnu Goru, dakle Crnu Goru do početka XX vijeka, znaju da je Vladika Petar I Petrović - Njegoš strašio Crnogorce kletvama i tako nastojao da upravlja, smiri i vlada buntovnom Crnom Gorom. Gotovo 200 godina kasnije, Milovan Đilas je strašio Tita i njegovu “novu klasu” istom metodologijom i idejom o potrebi za slobodom i demokratijom u Jugoslaviji. I ništa drugo i ništa više Milovan Đilas nije uradio. Ako to nije sve.
Tita nije bilo lako strašiti i uplašiti. On je prvi u jugoslovenskoj revoluciji pa i daleko prije nje u Moskvi, shvatio šta je vlast i kako se ona osvaja i totalno čuva. Prosto, u uništenju politike, Tito je bio genije. Nije to lako, poraziti narod i stvoriti tišinu oko sebe i “netalasanje”.
Prvi koji je smio da “pisne” Titu bio je Milovan Đilas. Svi drugi “komunistički drugovi i drugarice” su zavjerenički ćutali i tražili funkcionersku sigurnost i ambasadorske položaje. Gotovo svi ratni “drugovi i drugarice” i poratna, tada već gospoda, Đilasa su se lako odrekli. Posebno Crnogorci. Bježali su od njega kao od infekcije, ali tek kad je “pao” sa vlasti (među malobrojnim političkim izuzecima (visoko rangiranim političarima), navedimo Veljka Milatovića koji je u jednom trenutku dao diskrecionu pa i javnu podršku Milovanu Đilasu. I to, da ponovim, sa vrha jugoslovenske vlasti). Mnogi drugi su imali istaknutu ulogu aktivnih sluga u antiđilasovskoj i antiliberalnoj kampanji.
Nije želio da bude dio Titovog teatra
Možda će neko od vas na ovoj Konferenciji poslije ovih par uvodnih riječi javno reći ili u sebi pomisliti za mene “pa pretjerao si, Crnogorac”. Nijesam. Mjerilo strasti i sebe u njoj nije totalna vlast - kako je organizaciju jugoslovenskog društva razumio i praktikovao Tito - već sloboda, vladavina prava, demokratija, nacionalna i razna druga ljudska prava, kako je nefikcijsku i neutopističku organizaciju društva razumio i širio koliko je mogao i znao disident Đilas.
Milovan Đilas je bio rijetka mjera revolucionarno-antifašističke i liberalno-disidentske strasti. A ništa se veliko i važno za čovjeka, za društvo pa i šire ne može uraditi bez strasti kako je tvrdi i Hegel. I ne samo on. (Dogmatska i religiozna svijest je suprotna.)
Uz strasnost Milovan Đilas je bio materijalni i moralni obrazac nepotkupljivog i neucjenjivog čovjeka. Prezirao je profesionalne revolucionare i njihov sitno-sopstvenički entuzijazam. Takav je bio i kada su funkcije bile u pitanju. Sam sebi je bio mjera stvari. Par dana prije nego što je Milovan Đilas pao sa vlasti 1954. godine, Tito ga je pokušao decembra 1953. godine moralno korumpirati dajući mu mjesto predsjednika Narodne skupštine FNRJ. Tito nije uspio da ga moralno korumpira. Prosto Đilas nije želio da bude dio Titovog lutkarskog pozorišta koje se eufemistički zvala vlast.
Što se god danas čita od Milovana Đilasa, lako se vidi intelektualna novost, a daleko iznad svega društvena odgovornost u njegovom promišljanju. I upravo tog novog, tradicionalna, isključiva, jednoumna, jednosmjerna, sužena, duhovno skraćena društva kao što je naše crnogorsko - pa još uz to i ideološko-komunističko i veliko-nacionalističko - se refleksno plaše.
Čak, sve ono što je drukčije ili modernije ovakva društva smatraju apriornim zlom. Nije to nikakvo čudo ili djelo više Sile, već - jednim i važnijim dijelom - rezultat našeg istorijskog hoda ili nesreće kada su nas zaobišli ili nas nijesu dotakli veliki civilizacijski talasi progresa tipa: renesense, reformacije, baroka, prosvjetiteljstva, egzistencijalizma, Betovena, Čajkovskog, Mocarta, ili Hegela i Kanta... Stoga, nije čudo što smo danas ostali zarobljenici prošlosti. Drugim riječima, zakržljali u modernom duhovnom razvoju.
Da ne bi bili posve nepravični prema Titu i komunistima, pohvalimo ih time da su oni pokušali “stići i prestići” zapadna društva. Ali ideološki i drugi okovi im nijesu dali da trče brže. Naprotiv, fikcija se sama od sebe raspala. Očito da bez novih “sokova života” (G.Gezeman) svaki sistem brzo ostari i uvene.
Kao primjer Đilasove duhovne i intelektualne inovacije su njegovi pokušaji “kalemljena” nečeg novog i naprednog na našu tradiciju. Uzećemo za primjer političke ideje njegovih 17 “Borbinih članaka”, ne računajući ranije članke slične intonacije iz časopisa Nova misao ili politički gest “Anatomiju jednog morala” ili esej “Savremene teme” te “Nordijski san”.
U svima njima, a naročito u “Borbinim člancima”, Đilas razvija nedogmatske ideje početkom ‘50-tih godina. “Borbini članci” su izlazili kratko. Samo 57 dana, od 1. XI 1953. godine do 7. I 1954. godine. Vrijeme kratko ali i dovoljno da dogma u nas, a i u svijetu bude snažno uzdrmana i načeta.
To je istovremeno i bio kraj revolucionarno-političke karijere Milovana Đilasa, s jedne strane. Ali, s druge strane, to je bio početak Đilasovog postupnog višegodišnjeg prevrednovanja u liberalno disidentstvo u otporu fikciji koju je Titova vlast narodu navukla preko glave.
Preciznije rečeno, vrijeme sredine 50-tih godina je krešendo Đilasove prvenstveno moralne pa potom političke pobune. Ova pobuna je počela odmeh iza rata (1946/7.g.) ali je sukob sa Staljinom zakratko zaustavio njegove namjere. Navedimo i to da je sumnja u ideologiju - marksističko-lenjinističku, dakako - začela čak krajem Drugog sv. rata (1943, na Sutjesci).
Zaostavština “Borbinih članaka”
Đilas je u “Borbinim člancima” i ne samo njima - a to je važno za današnju Konferenciju - ispod ideologije prvi ugledao “žive ljude” i zavirio u njihove svakodnevne muke i probleme. Ispod komunističke ideologije - kao i svake ideologije i utopije - ljudi su bili sitni, nevidljivi, zaboravljeni, zapostavljeni. Oni su bili obezličena statistika koja se u partijskoj propagandi nazivala “masa”. Masa se neprekidno miješala tj. navodno reformisala uz uslov da se vlast u društvu ne smije promijeniti.
(Miješanje se partijski-lukavo najčešće nazivalo kako kaže Česlav Miloš ketmanizam i stvaranje “nove društveno-svojinske reforme u daljoj izgradnji osnova socijalizma”. Zanijet marksizmom i boljševizmom i Đilas je jednim dijelom gradio tu masku vjerujući u bolje, slobodnije i naprednije društvo od dotadašnjeg.)
Vjerovatno prvo što je u “Borbinim člancima” izrazio Milovan Đilas jeste da Lenjin-Staljinov koncept socijalizma ipak nije uništio ljude i nadu u njima. Srećom ili slučajnošću neke više Sile, ljudi su ostali živi. To je važno Đilasovo zapažanje. Ali za budućnost društva ne i dovoljno. Stoga u “Borbinim člancima” anatemisani Milovan Đilas se suprotstavio crvenom točku Tita i njegove “nove klase” usmjerenom ka kočenju vremena i prostora, njegovom netalasanju i funkcionerskom osvajanju fotelja tj. vlasti.
Zaostavština političkih ideja “Borbinih članaka” Milovana Đilasa je prvo veliko svjedočenje čovjeka iz samog vrha vlasti kuda vodi vlast kad se amputira sloboda. Ali “Borbini članci” su izvedeni iz Đilasove praktične aktivnosti kada stvara časopis Nova misao (1952.g.). Ovim časopisom MĐ pokušava da stvori kulturnu opoziciju u zemlji. Dakle, opoziciju van partije (KPJ/SKJ).
Đilasu je bilo jasno da u vlasti politike kojom je suvereno vladao Tito, on nije mogao ništa Titu da uradi. Ali kultura je bila Titova slaba tačka, i Đilas je u kulturi pokušao da stvori opoziciju u zemlji. Nije uspio. Vladajuća “elita” ga nije podržala. Naprotiv.
Đilasa su u vrijeme “Borbinih članaka” svi čitali. Ali niko nije smio da Đilasa razumije ili nedaj bože opravda. (Izuzetak čine Đilasovi čitači u Zagrebu. (U današnjoj eri internet, ti čitaoci bi se nazvali pratioci).
Tiraž Borbe sa 30.000 dnevno prodatih primjeraka, koliko se Borba do pojave Đilasovih članaka prodavala, skočio je na preko 300.000 primjeraka. Dakle, deset puta više. Slično je bilo i sa “njegovim” časopisom Nova misao.
Ova statistika je bitna i veoma važna jer se iza nje kriju dublji razlozi skokovite čitanosti Borbe širom Jugoslavije. Jednostavno rečeno iza statistike se krila “glad” naroda za slobodom.
U “Borbinim člancima” značaj je u početku, moralu ali i u “krunskom svjedoku”. Jer Milovan Đilas je imao partijsku knjižicu broj 4 (četiri). U hijerarhiji vlasti, to je značilo četvrto mjesto u raspolaganju svojinom u materijalnom i svakom drugom pogledu. Broj partijske knjižice je bilo isto što i danas katastarski posjedovni list. Đilas se odrekao “posjedovnog lista”.
Đilas u “Borbinim člancima” polemiše, kritikuje, opominje, predlaže, suprotstavlja se dojučerišnjim “drugovima i drugaricama” iz vlasti tj. “novoj klasi”. Time je masovno stvarao svoje neprijatelje. Ali i neprijatelje društvene slobode. Stati ispred “crvenog točka istorije” i suprotstaviti mu se, kako je kasnije pisao Aleksandar Solženjicin, nije bilo prosto i lako. Đilas je stao. Točak je mljeo njega ali je i on lomio točak.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
