Transgresivni estetski stil, duboko istraživanje sopstvenog, kao i sirovi prikaz čistih emocija je umjetnička sinteza koju mogu postići samo slikari sa talentom i nadahnutom idejom, što su ljubitelji umjetnosti mogli vidjeti u četvrtak veče, na otvaranju izložbe “Dodir sebe”, slikarke Marije Vemić Abramović u podgoričkoj galeriji “Art”.
Apstraktan stil slikanja je paradoksalno bio najefikasniji način za prenošenje sirovih emocija koje se baziraju na samom identitetu autorke. Treba pomenuti da tema ovih slika jeste duže, lično, emotivno i identitetsko putovanje, ali i da imaju vizuelnu širinu u kojoj se posmatrači mogu sami pronaći, čineći ove slike formom estetskog dijaloga.
Kustoškinja postavke, Aleksandra Butorović je u obraćanju publici kazala da se može primjetiti motiv depersonalizacije, ali takođe i motiv sopstvenog sagledavanja.
“U umjetničkoj tvorevini Marije Vemić Abramović nazire se prisustvo osjećaja depersonalizacije, kroz vizuelne odjeke i pokušaje uspostavljanja novog balansa. Ideja nastajanja i postojanja, ideje koje orbitiraju unutar svoga jezgra, kao oblici koji utemeljuju krajnji lik, tkivo koje sebe sagledava, ali sebe nikada ne raspoznaje. Kombinacijom linije i slobodnih nanosa boje, Marija razvija verbalni narativ, u kojem je tijelo, poput nemani, sačinjeno u svom postojanju, ali ne kao stvarnost, već težnja da se neprestano promišlja i uobličava”, kazala je Butorović.
Vemić Abramović je kazala “Vijestima” da tematika ovih slika uvijek počinje iz njene unutrašnjosti kada se fokusira na svoju unutrašnjost.
“To što predstavljam je svakako nešto što kreće od mene. Od mog iskustva, od mog doživljaja, od mog doživljaja spoljašnjih slika i svih stvari koje nas okružuju. I ovo što nastaje, nastaje od onog trenutka kada se izolujem od tih spoljašnih slika. Kada se skoncentrišem na sebe, na ono u sebi, na svoje iskustvo”, pojasnila je slikarka.
Kako ona u razgovoru dodaje, nijedan posmatrač ne može da doživi ove radove na isti način, ali smatra da je ovo tema koja može da dopre do svakog posmatrača.
“Što se tiče posmatrača, mislim da nijedan posmatrač ne može ove slike na isti način da doživi. Ali svakako, ovo je tema koja može da dopre do svakog posmatrača. Zato što je prosto priča o čovjeku i onog u čovjeku, nešto što, ako želimo da se posvetimo tome, možemo da zadremo u sebe i to otvora bezbroj pitanja. Može da otvori neke teme o kojima nismo razmišljali nikada u životu. Mislim da neki radovi mogu određenim posmatračima biti kao neka vrsta i ogledala. Neko može da opazi i nešto što ja ne znam da može na taj način da utiče na posmatrača. E sad, ja sam zadovoljna ako taj posmatrač i bar dvije sekunde duže razmišlja o sebi. Ne mora o slici, ne mora o tome što je vidio, već da razmišlja o sebi”, komentariše ona.
Vemić Abramović je istakla da je samorefleksija veoma važna zarad samospoznaje koja je glavna tema njene izložbe, ali da to nije lako jer možemo da dobijemo razočaravajuće odgovore na sopstvena pitanja.
“Mislim da je samorefleksija veoma bitna, ali nije lako. Zašto nije lako? Zato što ako uzmete u obzir da morate da zastanete, da udahnete, da se zapitate ko sam ja i jesam li ja na ovom mjestu na kojem sam planirao da budem i jesam li ja ono što sam planirao da budem. Odgovori na ta pitanja mogu da budu nekad nekako razočaravajući. Nekad nas, mogu reći, demotivišu. Suština je ta da negdje nastojimo da upoznamo sebe”, objašnjava ona.
Govoreći o svojoj tehnici, ona je objasnila da je tematika ta koja diktira sam estetski stil i da često se desi da konačna slika bude drugačija od originalne zamisli, ali da je i to čar slikarstva.
“Tematika je ta koja me navodila na ovakav vizuelni rukopis. I na svim mojim radovima, bilo da su crteži, bilo da su slike koje je nekom trenutku i teško razdvojiti, prožeti su crtežom, bilo da je u pitanju jaka snažna linija ili jedna drhtava linija. Sve je to nešto preko čega želim da predstavim svoju zamisao i svoju intenciju, da pokažem svoju početnu ideju. Krećemo od te ideje, sa jednom zamisli. Kako je mogao da izgleda taj rad, a u odnosu na samu ideju. Često se desi da konačna slika bude dosta drugačija od onoga što sam zamislia. I to je proces. I to je proces, jer svaka linija otvara novu putanju i to je draž svega ovoga”, objašnjava Vemić Abramović.
Uzevši u obzir lični karakter ovakve tematike, Vemić Abramović upoređuje ovu izložbu sa pokazivanjem ličnog dnevnika potpunom strancu.
“To je kao da nekome otkrivate lični dnevnik koji je samo vaš. Koji je samo nešto što vi znate, samo nešto što vi nosite... Sve to je nešto, kako su prolazile izložbe za izložbom, i kako osluškujem komentare, i kako posmatram reakcije, kapiram da, u stvari, nikoga ne interesuje moj dnevnik, zapravo, interesuje ga da vidi, prvo taj vizuelni aspekt rada, i onda to nešto, ukoliko želi kada počita naziv rada, možda ga isprovocira da razmisli i otvori svoj lični dnevnik. Suština je da, u početku, negdje svog ovog rada, bilo mi je malo neobično i neprijatno da otvoram svoje radove nekome, kao svoj lični dnevnik, nekom strancu”, prisjeća se ona.
Umjetnica je poručila da putem njenih radova želi da podsjeti posmatrača da se fokusira na sebe i svoje bivstvovanje u svijetu koji je fokusiran na tuđu pažnju.
“Poruka koju želim putem ovih radova da prenesem je da, u današnjem vremenu, kada smo potpuno nekako fokusirani na pažnju, da mi opazimo, da nas opaze, da čovjek samo treba malo stane, da udahne, da razmisli, da ućuti, da pogleda unutar sebe. Poruka moja je, svim posmatračima, nekako da malo ulagane tempo, i da se fokusiraju na sebe, da inteziviraju taj moment istraživanja, ili posmatranja, da čisto unesu tu neku promjenu u svom bistvovanju”, poručuje slikarka.
Bonus video:
