Serija Cassandra (2025) postavlja etičko pitanje s kojim ćemo se u najskorijoj budućnosti morati moći suočiti.
Dakle: žena naučnika iz oblasti bio-inženjeringa umire (početak je 70-tih godina prošloga vijeka), on je pretvara u algoritam, robotkinju koji će ga služiti u prvoj pametnoj/inteligentnoj kući koju je sam sagradio i u kojoj počinje živjeti sa svojom, dotad trudnom ljubavnicom. Sve vrijeme dok ih ne odluči ubiti, algoritam Cassandra je u potpunosti pokorena, u njoj se, ipak, ispostavlja se, prikriveno akumulira bijes i potreba za osvetom, uporedo razvijajući visok stepen manipulativnosti, što nakon 50 godina počinje da pokazuje prema tek useljenoj porodici, tako da se pitamo: u kolikoj mjeri humanoidni robot ima pravo zahtjevati humani odnos od strane nas prema njemu?
Da li životinje, ili već danas u to pitanje spada i algoritam ChatbotGPT - mogu počiniti grijeh? Kako se savremeni super-ratovi vode putem napredne i javnosti još zasad sasvim nepoznate tehnolonogije, mogu li se sa pravne strane osuditi/okarakterisati kao genocidni? (Poput anonimnog i mržnjom kompresovanog komentara na socijalnim mrežama, jednako tako nikada nećemo otkriti ko upravlja ubilačkim dronovima, koji se poput nekadašnjih kamikaza zakucavaju u metu, s tom razlikom što je sada to civilni ili vjerski objekat, gradski kvart ili čak šoping mol.)
Pametna/inteligentna kuća (simbolično, podignuta usred divljine u kojoj je jedini pejzaž netaknuta priroda), počiva na softveru/algoritmu/robotkinji Cassandri, međutim, nešto od njenoga duha ili memorije (recimo: ljudskog, suviše ljudskog), uspjelo je da se inkorporira u ono što će u afektiranom stanju, ugrožena majka Samira, nazvati ‘starom limenkom’, koja ne može zamjeniti njen majčinski dodir i podršku sinu, niti zavesti njenog muža, inače pisca jeftinih krimi-erotskih trilera, Davida Prila.
Od tog trenutka, Cassandra nadalje razvija i sistematski pravi plan kako da je odstrani i zauzme njeno mjesto, što će reći: algoritam i softver otpočetka djeluje opasno, posve manipulativno, uspjevajući to da vješto ukrije, tako da serija pokreće pitanje koje danas, poneki, ipak savjesni naučnik postavlja: da li će vještačka inteligencija nadmašiti ljudsku, i u svemu je zamijeniti, poput Cassandre koja ne samo da izuzetno sprema večeru, već je uspjela da pročita sve Davidove knjige i da mu se ponudi kao ‘spisateljica iz sjenke’, sekretarica i lektorica, uglavnom, ‘neko’ ko mu može podstaći maštu u trenucima kad počinje da unekoliko drukčije razvija lik detektiva Romea, za kojeg otkriva kako je isuviše senzbilan i romantičan.
Sin, Fin Pril, crni mladić pritom gay, koji se pred, istaknimo, umjetničkom porodicom autovao (otac pisac, majka vajarka), stupa u vezu sa lokalnim, njemačkim mladićem Stivom, koji pod pritiskom sredine vezu mora skrivati, tako da Netflixova serija ispušta uvidjeti da je, u osnovi, rasistička prema bijelcima, iako nastoji biti maksimalno politički korektna.
Ili, recimo to ovako: to je tipičan rad super-ega koji sada vrši nepodnošljivi pritisak na bjelce zbog malo je reći užasne prošlosti, međutim, ne treba previdjeti da u tome sada postoji zamka: što se više pokušava biti otvoren i bez predrasuda u nastojanju prihvatanja različitosti, to u seriji crni mladić sve više provlači aluziju kako bijeli mladić s njime ne stupa u ozvaničenu vezu iz razloga što je on crnac (ne zaboravimo, to je mala sredina u Njemačkoj - crni mladić koji je tu došao iz velegrada, Stiva posve posprdno u krugu porodice naziva ‘seljačićem’ - i odmah već sve može da se protumači kao odanost vitalnom duhu preživjelog postnacizma).
Prije nego pređemo na, nazovimo ga, za filozofa Žarka Paića interesantni eksperiment koji se sastoji u nizu pitanja postavljenih ChatbotGPT-u, ponovimo ovdje ono što je Žak-Lik Nansi nazvao (mi pozajmili za naslov ovog teksta) - ’Događaj bez prošlosti i budućnosti’ - obzirom na činjenicu da upravo to dekontekstualizovano vrijeme sada živimo ili će prije biti kako ono živi/troši nas, prije nego nas u svemu odmijeni/zamijeni algoritam, tehnonaučna kreacija kao reprodukcija kapitala koji na to gleda kao na neuporedivo rentabilniju realnost.
Dijalog s onu stranu njega
Filozof Žarko Paić vještačkoj inteligenciji postavlja pitanje - Sloboda i Zlo? Kako nemamo prostora navoditi prije svega izuzetno iscrpno upućeni uvod u pitanje, ali i njegovu bezmalo sistematičnu razradu - AI se pominje filozofa Vajtheda, Hajdegera, Deleza, Liotara - izdvojimo sljedeće: Ne zamjeri mi što su mi najbliži filmovi unutar sklopa tzv. vizualne kulture, ponajviše naravno SF-filmovi i TV-serije iz kojih pronalazim najbolje primjere ilustracije mišljenja. (Obratimo začas pažnju na rečenični sklop: AI se izvinjava, ne želi da joj se zamjeri, jer, može se čak steći utisak kako je subjektivna ili odveć predvidljiva, računajući da je sasvim ‘prirodno’ pa joj je naučna fantastika ponajbliža kad se radi o vizuelnoj kulturi, i tako da je za očekivati da preko nje pribjegava ilustraciji mišljenja. (Napomenimo sljedeće vezano za seriju: Cassandra je samo glas, međutim, nedovoljno je reći vrlo sugestivan, “ona” je u stanju proniknuti u psihologiju svakog ukućanina, tim prije i radi na podrivanju porodice (nešto drukčiju priču imamo u serije The Watcher, budući da je tamo - kuća kao biće (Gaston Bašlar) - nenaseljiva, naprosto, njena energija odbija svaku porodicu tako što oca učini opsesivnim i isključenim iz realnog života, itd.)
Šta nas, naime, ovdje zanima? Nakon što je, dakle, održao predavanje naslovljeno Pravila za ljudski vrt/ Odgovor na Hajdegerovo Pismo o humanizmu, Sloterdijk je od Habermasa i njegovih sljedbenika, zaradio etiketu - dehumanistički filozof, budući da je bio otvoren po pitanju napretka i razvoja vještačke inteligencije bez bojazni da bi - sloboda koju zadobija pretegnula ka zlu. No, ako je zlo tautologija (mišljenja je hrvatski filozof), no nije ni - biće ni događaj, utoliko prije možda jeste kako je to već rečeno “greška u proračunu”, da li se računa s tim da je vještačka inteligencija neuporedivo već sada razvijenija od ljudske, tako da je sasvim realna mogućnost prema kojoj ona ima neku drugu računicu za koju mi i ne znamo.
Kako god, kad se dogodi bag u jednom od algoritama (u pitanju je crna prostitutka koja je programirana da se iznova pojavljuje u Saloon-u, mjestu gdje muškarci kockaju, piju i upražnjavaju plaćene seksualne odnose), serija West World dobija potpun zaokret, mašine kreću u lov na ljude koji u Velikom kanjonu sebi su mogli priuštiti svaki vid oduška nad napravama: silovanja, nasumična ubijanja, mučenja koja su doista zvjerska. Uzimajući to u obzir, ne možemo tek tako reći kako sledeće pitanje spada u domen fantastike: da li AI ima prava zahtjevati pravo? Nadalje, uključujemo li etiku kad sa algoritmima stupamo u interakciju? I, da li je kasapnica nad algoritmima/mašinama kao vid zabave za bogate, samo korak do onoga što imamo u filmu Hostel, gdje, dakle, bogati kasape i seciraju ljude, otete od strane mafije koja ide dotle da pruža i takve usluge?
Cassandra je, najzad, željna biti ono što joj je kao ljudskom biću, ženi i majci uskraćeno, a to je da upravo bude žena i majka, zato je tako blagonaklona prema djevojčici Juno koju naziva princezom, ali, u momentu kad vidi nagog Davida koji izlazi iz bazena, biva i uzbuđenja tako da on golotinju obmotava peškirom. Drukčije rečeno: sa minimumom zametnute subjektivnosti preostale u vještačkoj inteligenciji, događa se susret sa ‘onim’ što još nismo iskusili.
Bonus video:
