Kada Venecija zasija, lako je zaboraviti da svijet gori. Gondole, tepisi, zvijezde…sve je tu, gotovo ritualno. Ali ovog septembra, ispod šljašteće površine krio se festival koji je sve više ličio na globalnu tribinu nego na reviju haljina i osmijeha.
Tokom 82 godine postojanja, Mostra u Veneciji važi za sinonim glamura. Ni ove jeseni nisu izostali blještavi trenuci: Džulija Roberts, Kejt Blanšet, Džud Lou i Džordž Kluni mahali su iz vodenih taksija, a crveni tepih bio je prepun fotografa. Ipak, iza tog sjaja odigravao se festival drugačijeg tona: filmovi su nastupili kao medij koji najbolje interpretira savremeni haos koji živimo.
Venecija je dokazala da glamur više ne može da sakrije politiku. Možda je to njen pravi zadatak danas: da nam kaže istinu, čak i kada je neprijatna.
Gaza kao srce festivala
Film Kaouter Ben Hanije, “The Voice of Hind Rajab”, nije bio samo film, bio je događaj. Dvoranom su odjekivali povici “Free Palestine”, aplauz je trajao 23 minuta, a publika je ustala na noge. Film je zasnovan na autentičnom audio-zapisu poziva petogodišnje Hind Radžab zarobljene u vozilu nakon izraelskog napada u Gazi. Mala Hind uputila je poziv hitnoj pomoći, dok je satima ostala zarobljena u automobilu, okružena mrtvim članovima porodice. Ambulantno vozilo koje je poslato da je spase takođe je napadnuto, a poginula su oba bolničara. Tijela djevojčice, njenih rođaka i bolničara pronađena su tek 12 dana kasnije.
Režiserka iz Tunisa, Ben Hanija je poručila: “Morala sam nešto da uradim da ne bih bila saučesnik. Nemam političku moć, nisam aktivistkinja. Sve što imam jeste ovaj jedan alat koji sam donekle savladala - film. Barem ovim nisam ćutala”.
Ljudi su gledali ekran, ali su osjećali stvarnost. Petogodišnja Hind, njen glas u telefonskom pozivu hitnoj pomoći, to je trenutak u kojem shvatite da kamera nije dovoljna distanca. Taj film je, htjeli mi to ili ne, preselio rat iz Gaze u Veneciju. I natjerao svijet da se pogleda u ogledalo.
Nuklearni užas i klimatska inercija
Ketrin Bigelou, nakon osam godina pauze, vratila se s trilerom “A House of Dynamite” i zaključala je publiku u 18 minuta između lansiranja i udara rakete, donoseći nuklearnu tjeskobu u realnom vremenu. Publika je, iznova i iznova, pratila isti osamnaestominutni period od lansiranja nuklearne rakete do njenog udara, iz perspektive vojnika, generala i predsjednika (Idris Elba). Vratila je sve u doba kada su se akteri bar pravili da brinu o sporazumima, a zapravo su svi naučili da žive s prijetnjom uništenja. Ona ne dramatizuje, ona podsjeća da je odbrojavanje već odavno počelo.
Jorgos Lantimos sa Emom Stoun u “Bugoniji”, kroz priču o menadžerki koju otimaju teoretičari zavjere koji vjeruju da je vanzemaljac, igra istu igru, ali na drugi način: priča o klimatskoj paralizi prerušena je u satiru. On otvoreno kaže: čovječanstvo se suočava s obračunom. Ko još sebi može da priušti luksuz da to ignoriše? Film je alegorija klimatske inercije i ljudske nespremnosti da se suoči s katastrofom.
Kapitalizam, Putin i Frankenštajn iz doba AI
Park Čan-vuk, autor “Oldboja”, predstavio je satiru “No Other Choice”, u kojoj pokazuje radnika koji se, nakon otkaza, rješava konkurencije na najbrutalniji način. Da, pretjerano, ali zar nije upravo u tome stvar satire? Da pokaže strah koji svi nosimo: šta ako sjutra i mi postanemo višak?
Na festivalu se pojavio i Vladimir Putin, ali na filmskom platnu. Džud Lou ga je utjelovio u “Čarobnjaku iz Kremlja” Olivijea Asajasa, ekranizaciji romana o usponu ruske moći u 21. vijeku. Dok je Lou pokušao da umanji savremenu relevantnost, reditelj je otvoreno govorio o politici koja je stigla sa Putinom. Film nije savršen, ali je jasno da govorimo o sadašnjosti. O politici koja je oblikovala 21. vijek.
U međuvremenu, Giljermo del Toro stigao je sa novom verzijom “Frankenštajna”, djelom koje mnogi kritičari vide kao metaforu etičkih dilema u eri vještačke inteligencije. Njegov “Frankenštajn” podsjeća da etika i tehnologija nikada nisu razdvojene teme. U vremenu vještačke inteligencije to je možda i najaktuelnije pitanje: ko smo mi kada stvaramo novo biće?
Čak i van platna, politika se uselila na crveni tepih. Hju Bonvil je na promociji “Dauntonske opatije” iznenadio sve rekavši: “Ono što se događa u Gazi je neopravdano”. Tek potom je dodao: “Da, ‘Dauntonska opatija’ je divan film”.
Izgleda da entuzijazam autora za direktan politički angažman neće oslabiti. Direktor festivala u San Sebastijanu, objavljujući program, iskoristio je priliku da uputi snažan apel za prekid “genocida… nezamislivih masakra kojima izraelska vlada Benjamina Netanjahua podvrgava palestinski narod”. Filmski radnici potpisuju peticije za bojkot izraelskih institucija. Ovo više nije tiha industrija već zajednica koja govori.
Ko je pobijedio, a ko nas je natjerao da mislimo
Nagrade su podijeljene: Džim Džarmuš odnio je Zlatnog lava za “Father Mother Sister Brother”, “The Voice of Hind Rajab” uzeo Veliku nagradu žirija, a Volpi pehari otišli Toniju Servilu koji je još jesnom zablistao u filmu Paola Sorentina i Sin Žilei. Ali iskreno, ko će se toga sjećati za deset godina?
Pamtiće se Hindin glas. Pamtiće se osjećaj da Venecija više nije bijeg od stvarnosti nego njeno uvećano lice. Ove godine Venecija je rekla: dosta je. Nema više skrivanja iza glamura. Ratovi, krize, politika, sve to je stiglo na Lido i našlo se pred kamerama.
Možemo li se i dalje praviti da je film samo zabava? Ili je, zapravo, jedino što nam je ostalo, umjetnost koja vrišti kad svi drugi ćute?
Bonus video:
