Disidentstvo je vid otpora pojedinca prema okoštalim i zatvorenim političkim idejama vlasti i vladajućoj pravnoj i svakoj drugoj dogmatskoj praksi. Jednostavno, disidentstvo je otpor fikciji koja je osvojila vlast u nekoj državi.
Disidenti su više značajni kao izuzeci i okamenjeni borci protiv bilo koje utopije na vlasti, nego kao literate ili kao veliki naučnici, filozofi, sociolozi, književnici i slični umovi. Mada je i takvih (velikih i svestranih umova) bilo među njima.
Borba disidenata je uvijek individualna, izdvojena i najčešće mučenička.
Uvodno bismo zaključili da je - prvenstveno - njihov karakter, moral i životno iskustvo daleko bitnije svojstvo za disidentstvo, nego obrazovanje ili neki talenat, na primjer.
Jednom riječju, disidenti su opasno, pa čak i smrtonosno opasno “oružje” za svaku vlast. Ali i za narod i njegovu svijest. Jer njihove riječi utiču na ljude u pravcu kritičkog promišljanja kako pojedinca tako i društva u cjelini.
Jezik i “ispiranje mozgova”
Dakle, jedna od funkcija disidentske riječi jeste njihova moćnost i jezička “tišina” koja stoji iza njihovih riječi. Stoga, politička kontrola jezika disidenata ima prvorazrednu političku ulogu i važnost za svaki sistem zatvorene vlasti. Jer totalitarne vlasti svoju ideologiju i svoju viziju društva nameću “gvozdenim” jezikom. Neki ga nazivaju i “drveni” jezik.
Bilo kako se zvao, jezik apsolutne vlasti nema “soka” u sebi. Drugim riječima, nema slobodnih ideja u sebi, nema slobodne politike.
Moderne vlasti - ukazuje na jednom mjestu u romanu “1984” duboki i žilet-sarkastični poznavalac modernog društva Džordž Orvel - da “partiju ne zanima otvoreni čin: jedino do čega nam je stalo jeste misao. Mi se ne zaustavljamo na tome da uništavamo svoje protivnike: mi ih mijenjamo”.
Riječ je, dakle, kaže Orvel o “ispiranju mozgova” i kontroli ljudi jezikom kao političkim sredstvom i zadatkom modernog doba. Time se nastoji uobličiti i u poželjnom pravcu usmjeriti svijest pojedinaca i čitavih društava.
E, disidenti su najmoćnija brana baš takvom naumu.
Najrjeđa vrsta
Ali i njih ima raznih orjentacija, od kojih su liberalni disidenti najrjeđa i najvrednija “vrsta” disidenata. Jer oni su daleko iznad i izvan vlasti. Ali su iznad i izvan svake opozicije. (Opozicija se bori za političku vlast, disidenti se bore za društvene ideje.) Pa čak, disidenti su i iznad naroda kao političkog subjekta.
Kratko. Opozicionari su svakodnevno aktivni na društvenoj, medijskoj i naročito političkoj sceni. Disidenti suprotno. Oni su “pasivni”, nerijetko i izopšteni graditelji ideja koji su ovladali mučeništvom i vještinom čekanja. (Sa nadom da to nije “beketovsko” čekanja nečega što nikada neće doći.)
Snaga disidentskog ozračja nije javno vidljiva, niti može biti. Njihova prevratniča snaga je “iz sjenke” bez obzira da li je “sjenka” utamničena ili je u kućnom pritvoru ili ekskomunicirana u ino-egzilu, na primjer.
Borba disidenata je isključivo iz osame i uvijek u konfrontaciji sa vlašću. Pa čak i kada je vlast dobra. Jer - oni polaze od “više” premise - da ništa nije dobro da ne bi moglo biti bolje.
Stoga, vlast ih ne razumije, niti želi da ih razumije. Jer oni su suviše odskočili od društva. Vlast gledaju kao prolaznu muku ako ne i kao prolazno zlo.
Ali pored vlasti, disidente ne razumije ni vladajuća kulturna “elita” koja je dio vlasti ili njena produžena ruka.
Takođe, disidente ne razumije često ni njihov narod. Oni svoj narod gledaju isključivo sa kritičke strane i sa distance.
Dakle, disidenti su slični indijskim mudracima koji su iznad vremena i prostora u kojem žive. Počesto i izvan istorije.
Kratko, disidenti društvenu realnost vide iz svoje orbite i iz “svoje cjeline” (H. Hese) analiziraju realnost svog društva i vodeće političke ideje.
U društvu, disidenti su kao kamen u cipeli koji vječito žulja.
Oni su vrsta “modernih pustinjaka” ili tačnije “savremenih svetaca” koji u sebi imaju nečeg religijskog. Pa čak i religioznog, kao u slučaju Aleksandra Solženjicina, na primjer. Njihova borba je isključivo pacifistička, evolutivna i anti-revolucionarna - na kratak rok. Međutim, na dugi rok oni itekako utiču na promjenu stanja duha u narodu i time su revolucionarni.
Dublje gledano, disident je čovjek-konvertit koji nije stvaralac “novog društvenog reda”, ili “novog društvenog eksperimenta”. Naprotiv. Disidenti vjeruju u moć istine i mnogobličja realnosti. Oni zagovaraju (idejnu) alternativu. Prvenstveno univerzalnost ljudskih prava, demokratiju i slobodu. Ali razumiju i što je nečija moć i kako je prihvatiti ili je zaobići.
Polu-disidenti i etno (folklorni) disidenti
No i disidenata ima - rečeno je - raznih političkih idejnih orjentacija i vizija razvoja “svog” društva. Iz toga proističe različitost stepena njihove korisnosti za pojedinca. Ali i opasnosti za društvo i njegovu budućnost. U nivou “kvaliteta disidenata” (J. Brodski) mogli bi ih svrstati u tri grupe: liberalne disidente, polu-”disidente” i etno (folklorne) “disidente”.
Za potrebu ovog teksta, obratimo pažnju na polu-”disidente” i etno (folklorne) “disidente” koji u društvu ostavljaju štetne duhovne pa i materijalne posljedice. Nerijetko, njihova uloga može da “svoje” društvo udalji pa i isključi iz istorije ljudske civilizacije. (Istorija obiluje ovakvim primjerima.)
Moderna Crna Gora s kraja XX i početka XXI vijeka obiluje polu i etno (folklornim) “disidentima”. Njih je lako prepoznati, jer su najčešće produžena ruka i vješti tumači “progresa” svake vladajuće politike.
Polu-”disidenti”
Disidenti koji su veoma opasni po stabilnost društva su polu-”disidenti”. Oni su kulturna i moralna degradacija ideje disidentstva. Blago i periferno “kritikuju” sistem, ideologiju i državnu vlast. Kritika polu-”disidenata” je uvijek interne i zatvorene prirode. Veoma rijetko kritikuju svoju vlast u međunarodnoj kulturnoj i političkoj javnosti i preko društvenih mreža.
Od svih grupa disidenata, polu-”disidenti” su najbliži privilegijama vlasti i njenim kulturnim institucijama. Najčešće akademskim i univerzitetskim.
Ima se utisak da su polu-”disidenti” produžena ruke neke tajne politike. A možda i tajne službe, ko zna. Njihov rad je opasan po stabilnost društva, jer zatupljuju i obesmišljavaju oštricu liberalne disidentske kritike.
Polu-”disidnti” stvaraju opasni privid društvene slobode i demokratije.
Nacionalnu/etničku prošlost i budućnost polu-”disidenti” zloupotrebljavaju u cilju lične “naučne” promocije. A počesto izvlače i materijalne koristi od vlasti (stanovi, fotelje, ambasadorska mjesta i sl.).
Dakle, polu-”disidenti” su veoma srebroljubivi i vlastoljubivi. Oni iz “lične” orbite vide realnost. Narod gotovo da ne vide.
U raspadu Jugoslavije, polu-”disidenti” su odigrali katastrofalnu, anticivilizacijsku istorijsku, kulturnu i moralnu ulogu. Njihove posljedice su najvidljivije početkom ‘90-tih godina u raspadu Jugoslavije.
Crna Gora je imala više polu-”disidenata” uglavnom u profesorskom i asistentskom kadru na Ekonomskom i Elektro fakultetu u Titogradu (Podgorica). (Na fakultetu u Nikšiću je uglavnom bila druga vrsta disidenata koju smo nazvali etno/folklorni “disidenti”.)
Etno/folklorni “disidenti”
Etno “disidenti” ili folklorni disidenti su najbrojnija “otpadnička” skupina. Oni su razorno opasni za stabilnost svakog društva. Iz “dvogleda prošlosti” kritikuju društvo i traže političko ispravljanje istorijskih nepravdi. Regrutuju su se iz raznih kulturnih sredina.
Ne bi bila pretjerana greška ako ove “disidente” nazovemo farsičnom političkom pa i kulturnom pojavom. Iz ugla prošlosti, bili su zagovornici populističke i nacionalističke agresivne politike uzrasle na memljivoj podlozi duha balkanske srednjovjekovne istorije.
Oni su intelektualno najbanalniji i najnekreativniji “disidenti”.
To su “disidenti” zavičajnog, a najdalje opštinsko-republičkog vidokruga.
Veoma su elokventni.
No, ako ovaj profil “disdentstva” dobije priliku za svojom međunarodnom promocijom (na primjer, pred Haškim sudom) dobiju svojih “pet minuta”. Tada su u svojim etno-pravnim iskazima krajnje primitivni, vulgarni, osioni, nadmeni… ugađajući političkom ukusu “svoje” tj. domaće javnosti.
U slomu komunizma, etno-”disidenti” su u sinergiji sa polu-”disidentima”, odigrali poraznu političku i civilizacijsku ulogu. Priliku za društvenom i individualnom slobodom su “ubili” prije nego što je ona i začeta poslije sloma komunizma u nas.
Civilizacijske posljedice razornog djelovanja etno/folklornih “disidenata” još nijesu dovoljno vidljive u Crnoj Gori, jer još traju bez obzira što su maskirani u civilna i elegantna odijela.
Doba krize političkih ideja
Zaključna razmatranja (slučaj Crne Gore).
Samo liberalni disidenti su veoma važna “rezervna klupa” svakoj i vlasti i opoziciji u crnogorskom društvu. Oni su važan korektiv u državoj organizaciji vlasti. A Crna Gora pati kao i svako ruralno društvo u organizaciji i upravljanju društvom. Organizacija, upravljanje, podjela vlasti se generacijama stvara. I to nikada nije završen posao. Posebno danas kada su - izgleda - političke partije prošle svoj zenit upotrebljivosti i korisnosti.
U globalnoj krizi političkih ideja političkog i Istoka i Zapada, liberalni disidneti su svakoj državi neophodni. Tako i Crnoj Gori. Stoga ih je potrebno njegovati i društveno afirmisati. U tom smislu, vratimo se tuđem iskustvu puno godina pa i vjekova unazad, da bi crnogorsku sadašnjist i našu budućnost jasnije vidjeli.
Za snagu i značaj hereze u svakom društvu, ne kaže slučajno Biblija da je “na početku svega bila riječ”. Malo drugačije rečeno, Biblija smatra da je (pro)misao bila praotac, stvaralac i pokretač svega kod ljudi.
Nesumnjivo da je moderni (evropski) čovjek: misao, riječ i kritiku postavio i prihvatio kao uslov i osnovu svoje egzistencije i njenog napretka. Negdje je Anatol Frans zapisao da je “riječ naše prvo oružje”. Ali - dodali bismo, a to je važno za političke disidente - i naše jedino oružje i nada.
Kad bi se kojim nebeskim čudom neviđenim, prvi disident u Hrišćanstvu apostol Pavle danas iznenada pojavio u Crnoj Gori - a sjetio se svoje izrečene “korićanske maksime 11.19.” o političkoj potrebi za disidentima - moguće da bi tu maksimu Apostol danas saopštio građanima Crne Gore u formi “ako nema liberalnih disidenata, trebalo bi ih izmisliti”.
Dakle, veliki agitator hrišćanstva apostol Pavle prije 2000 godina fenomen “otpadništva” duboko a time i dalekovido osvjetljava kad kaže: “Jer treba i jeresi da bude među vama, da se pokažu pošteni koji su među vama”.
I iza kraja.
Ima jedno slavno crnogorsko viševjekovno iskustvo koje kaže - kada neko bratstvo nema umnog i hrabrog predvodnika da bratstvu štiti neki interes - kako im “bratstvo boluje”. Dakle, želi se reći da lokalna (bratstvenička) istorija nije porodila prvog među jednakima koji bi dostojno štitio grupu (bratstvo). Pa čak da ih štiti i od nasrtaja centralne crnogorske vlasti iz Cetinja.
Moderna crnogorska istorija XIX i XX vijeka nije imala, niti mogla da stvori puno velikih liberalnih disidenta… Imala je dvojicu, ali kakvih: Marka Miljanova i Milovana Đilasa.
Prvi je (M.M.) bio veliki nacionalni liberalni disident na dvoru kralja Nikole, a drugi je bio veliki internacionalni disident na dvoru Josipa Broza Tita.
Razlike među njima nijesu velike. Ipak, možda najprije po emotivnom sudu, autor ovog teksta bi prednost dao Marku Miljanovu.
Bonus video:
