Predstava ‘Prah’ u režiji Veljka Mićunovića zatvorila je prvi dan Međunarodnog festivala književnosti u Podgorici, potvrdivši zašto je komad mađarskog pisca Đerđa Špira jedno od najizvođenijih regionalnih ostvarenja posljednjih godina.
U intimi duodrame, gdje su likovi tek On i Ona (Zoran Cvijanović i Nataša Ninković), publika je ušla u priču koja se iz banalnog dobitka dva miliona na lutriji pretvara u duboko ogledalo svakodnevnih snova, iluzija i strahova. On i Ona simboli su našeg vremena, što publiku poziva da pronađe sopstvene refleksije u njima. To je snaga teksta uopšte, pogotovo Špirovog: da gledalac prepozna sebe u situacijama koje na prvi pogled djeluju ekstremno: dobitak novca, promjena, strah od gubitka, preispitivanje identiteta. Špirov tekst pokazuje da su tranzicijske traume koje nas i dalje gaze, razaraju i porodice i živote, univerzalne, nisu samo naše, nego i evropske. To otkriće predstavu čini još dirljivijom. Čovjeku unekoliko postaje lakše, jer shvata da je to globalna pojava, da sudbinu dijeli sa maltene pola Evrope.
Od prvih replika, sala je reagovala smijehom, prepoznajući uigrane bračne prepirke i komične momente euforije nakon “dobitka”. Ali kako je veče odmicalo, atmosfera se zgusnula. Tišina je ispunila salu u trenucima kada su iluzije počele da se lome, kada su se euforične projekcije budućnosti pretvarale u suočavanje sa sopstvenim prazninama. Ova amplituda, od smijeha do tuge, srž je Špirovog teksta, ali i potvrda da je Mićunovićeva režija pogodila ritam.
“Čovjek sa kičmom se rodi bogat”, kaže On, odgovarajući na Njene salve kritike i bijesa. “Dobra su (nam djeca) jer nemaju para”, kaže Ona. “Prekasno smo ga dobili - mi prekasno djeca prerano, poslije svega što sam proživjela, ne mogu to da podnesem”. Ostvarenje životnog sna - izlazak iz bijede koja ne donosi ništa osim nesreće, pretvorio se u Pandorinu kutiju iz koje su počele da izlaze sve potisnute traume i emocije koje je Ona imala da prebaci mužu. Sada je stigao momenat opuštanja, a iz Nje su pokuljala sva nezadovoljstva koja su dugo tinjala. Sve vodi ka jasnom zaključku: loto tiket je u njihovom slučaju prečica do sreće, koja ne postoji, a ako se nekom i desi, traje jako kratko.
Mićunović se oslonio na minimalističku scenografiju i pažljivo tempiran ritam dijaloga. Scena nije bila preopterećena simbolima, već je ostavljala prostor glumcima i njihovoj međusobnoj interakciji. Pauze su bile jednako značajne, kao i replike. Ovakav Mićunovićev pristup tekstu “Prah” čini brzim, ali ne i površnim.
Kod ovakvih komada uspjeh zavisi gotovo isključivo od hemije na sceni. On i Ona djelovali su kao da su i partneri i protivnici u isto vrijeme: u trenucima bliski, već na sljedećem koraku otuđeni. Uspjeh dvoje glumaca govori o važnosti povjerenje među partnerima jer publika reaguje upravo na tu klackalicu intime i distance; kada je to pogođeno, imate efekat katarze i publiku zamišljenu i potresenu na kraju. Ta dinamika držala je publiku u neizvjesnosti i činila da se unutrašnji konflikti likova prepoznaju kao naši sopstveni.
Finalna scena, u kojoj se san o sreći pretvara u prah, izvedena je bez patetike, ali s dovoljnom snagom da publika ostane u nijemom razmišljanju. Nije to bio poraz, koliko gorko osvješćenje: da sreća nije u ciframa, već u sposobnosti da podnesemo sebe i drugoga, i da naša sreća pokaže da je imuna na prijeko potrebni novac. Iz sale su ljudi izlazili potreseni, neki zamišljeni, neki uz komentare “ovo smo svi mi”.
“Prah” u Mićunovićevoj režiji nije samo pozorišni komad, već društveno ogledalo. Njegova snaga leži u jednostavnosti i u univerzalnosti poruke. Podgorička publika prošla je kroz cijeli emocionalni luk: od smijeha do tišine, a upravo to i jeste najveći uspjeh teatra.
Bonus video:
