U poglavlju Satana, upoznajemo se sa književnikom Setembrinijem koji odmah pojašnjava da je život u sanatorijumu spuštanje u dubinu gdje borave mrtvi - carstvo sjeni, kao istinska slika života, a da je on kao humanista prikriveni pedagog: Svi mi humanisti imamo pedagošku žicu, samoproklamovani vaspitač omladine, pristalica “demonski” zavodljive humanističke nauke. Sve u svemu kao što je vrijeme subjektivna kategorija, koja ne postoji izvan nas, iluzija humanističkog naukovanja takođe se vezuje za subjektivni, a ne objektivni plan. Budući da je vrijeme konvencionalno, vreme nikako ne može biti stvarno, niti postoji čulo za opažanje vremena, pa sve vrijednosti estetske, etičke i sazajne su relativne, i zavise od perspektive tumačenja. Sumnja u razum, čulna iskustva, rascjep između ličnog i javnog prostora, sna i jave, zapravo je nepostojeća, do te mjere da se čovjek više ne može probuditi iz uspavanog stanja, vječno zatočen u sanatorijumu kao svom prirodnom zavičaju, osuđen na beznadežnost svakog mogućeg položaja, konfuziju u kojoj se ništa ne upravlja prema zakonima logike: Bolest nikako nije otmena, niti dostojna poštovanja, neka je vrsta sprovodnice za carstvo nebesko, pa je popovsko prenemaganje Setembrinijevo unutrašnje otrežnjenje od zabluda religije. Samo razum i prosvijećenost mogu razgrnuti te sjenke koje su se nadvijale nad čovječanstvom, i zemaljski rad za čast, i interese čovječanstva, koje mogu osloboditi čovjeka i vratiti ga na put napretka i civilizacije. Uz sve to Setembrini recituje pjesnika Leopardija, upozorava da tragika počinje tamo gdje je priroda bila dovoljno svirepa da onemogući harmoniju ličnosti, vezujući plemeniti duh, pun života, sa tijelom koje je nesposobno za život. On navodi da pomenuti Leopardi, prgav i bolešljiv, je jedna iskonski velika duša postavljena u bijednom tijelu, pjesnički duh koji ne može da ostvari prevagu nad unižavajućom bijedom vlastitog propadanja. Duša bez tela je isto toliko nečovečna i užasna kao telo bez duše. Bolest je ono stanje u kome tijelo dominira nad dušom, jer čovjek - bolesnik je samo tijelo, a to je nešto antičovečansko i unižavajuće, rezonuje skeptični Setembrini. Očito, unutarnje stanje ličnosti sa svojim duhovnim uzletima u sudaru je sa tijelom i njegovom i neminovnom propadivošću. Bolest koja nagrize tijelo, prije ili kasnije, razgrađuje dušu čovjekovu, uništava njenu ravnotežu. Ta misao otrovala je Setembrinija, pretvorila u cinika prema svemu ljudskom, istorijskom, velikom, udaljavajući ga od religijske vjere u vječnost. Postoji vječna sadašnjost, kojoj čovjek treba da se prilagodi - aklimatizuje, i postane mlitavo otupeo kao Hans Kastorp, ne radeći ništa, sa melanholičnim osjećajem dosade: Navikavanje je obamrlost ili pak malaksalost čula vremena.
Pošto stvarni oporavak od bolesti ne postoji, već samo privremena remisija - hibernacija kao intermeco, monotonija i praznina su drugo ime za stvarno raspoloženje pacijenata. U sivilu svakodnevice u kojoj jedan dan liči na drugi, ne postoji protok vremena, retrospektivno sve se stapa u jedinstven vremenski interval; sve do terminalne faze kada se postaje moribund, ulazi u finalni stadijum u kome bolesnik ispija tuceta butelja kiseonika, i postaje samrtnik bez izgleda na oporavak.
U stvari Tomas Man je do kraja objasnio egzistencijalnu strepnju čovjekovu, život je borba da se što duže odgodi čas kada postajemo moribund. To nije moguće izbjeći već samo odložiti, pa je čovjek kao umirući, samo kandidat za Moribunda - samouka, kome uskoro predstoji neminovna smrtna ura. Berghof je prostor ljudskog, u kome se susreću, žive, pate i vole jadne individue, svjesne da su samo voljom bogova, ili milošću sudbine još živi, jer između biti i ne - biti, prirodnije je ovo sumorno ne - biti. Smrt je misterija koju svakodnevno prevaljuje neki od pacijenata, dok njegovo tijelo odvoze bob - saonicama niz padinu. No, bez obzira na ovu neizbježnost junaci Tomasa Mana ne osjećaju razočaranost, strepnju i očajanje, o čemu je pisao Seren Kjerkegor već više neku otupljenu ravnodušnost, praćenu povremenim izlivima tjelesnih prohtjeva, koncertima, zabavama, muzikom i plesom, uživanja u trenutnim zadovoljstvima i hedonizmu, zaboravljajući na ono što je stvarni epilog. Živeći trenutkom kao Kamijev junak, Merso, ne upravljaju pogled na mračnu budućnost, niti izgleda da stvarno mare za (ne)optimističku prognozu, pa sve u sanatorijumu djeluje prirodno, a opet je u potpunosti neprirodno, spravljeno po ugledu na estetiku ružnog.
Rijetko je koji pisac dvadesetog vijeka u njemačkoj književnosti i šire, kao Tomas Man, zalazio u psihu čovjekovu, razumijevao svjesne i nesvjesne motive ljudskog ponašanja, osvjetljavao tragiku čovjekove prolaznosti, ukazivao na nesaglasnost između naših duhovnih potreba i slabosti tjelesnog sastava. Bez patetike silazio je u najmračnije lavirinte, spreman da ispita život u njegovim raznovrsnim pojavama, prikaže da je svijest o smrti neprikosnoven gospodar svim našim predstavama kao unutrašnje mentalno stanje. Biti zdrav, samo je predah do stanja u kome je čovjek nužno osuđen na bolest, unižen razgradnjom svoje tjelesnosti. Između je grozničava trka za zemaljskim stvarima, karijerom, bogatstvom, kao uzaludno kretanje bjegunca, nemoćnog da izbjegne potresni kraj. Taj bezbrižni banjski život, u koji se uigrava junak, od ispijanja piva do slušanja klasične muzike je iluzija, budući da se svi ti ljudi raspadaju iznutra, bez nade da se proces može zaustaviti. Sve to briše pomisao da može postojati zrnce dostojanstva, koje preostaje čovjeku.
Ni Setembrini koji gaji snažnu antipatiju prema muzici, a preferira literaturu, ne bi mogao objasniti u čemu se ogleda onaj vanvremeni uticaj umjetnosti, njenu branu da čovjek uzalud ne protraći svoje dane i godine. Umjetnost treba da nas trgne iz letargije, otrgne od tuposti i stagnacije duha, učini aktivnim, uspostavi stanje budnosti da sve što se događa dobije izvjestan smisao, tako da neponovljivost i unikatnost čine dragocjenost života, dok estetsko zadovoljstvo treba da bude u službi moralnog preporoda.
S jedne strane Berghof je Evropa i njena bolesna mladež, uoči Prvog svjetskog rata, jektičava i tuberkulozna sa otvorenim kavernama, s druge strane Berghof je utopija idiličnog mjesta, kao na slici Kloda Lorena “Akis i Galateja” mitsko mjesto koje očarava svojim mitskim - nestvarnim životom. Začaureni u imaginarijum sanatorijuma, bolesnici uživaju u ljepoti prirode, ljubavnim odnosima, flertovanju, ukusnim objedima i muzici, plesu i zaboravu svega realnog. Blizina smrti izoštrava čula, nagon za trošenjem trenutka ima auru vječnog ponavljanja i ne uklapa se u predstavu o vremenosti i njenim zakonima.
Naslov romana Čarobni breg, preuzet je iz Geteovog Fausta: Breg je noćas tako ludo čaroban. Lječilište u Švajcarskoj, dolina Alpa, za plućne bolesti, mondensko je mjesto i vazdušna banja. Intertekstualni dijalog sa Geteom, Ničeom, Šopenhauerom, direktna aluzija na “Valpurginu noć”, madam Šoša kao Lilit, simbol vječno - ženskog erosa, magijska opsjena, izloženost glavnog junaka različitim idejama i uticajima, iskustvu ljubavi i iskustvu smrti čini da on intelektualno i emocionalno sazrijeva u sanatorijumu. Od bezazlenog mladića, on spoznaje sebe, postaje čovjek koji dolazi do duhovnog identiteta, prolazi sve faze u unutrašnjem razvoju ličnosti. To je prosvetiteljski ideal Tomasa Mana, da čovjek treba da se razvija, prođe u unutrašnju izgradnju ličnosti, spozna svoje mjesto u svijetu, smisao života. Samospoznaja se dešava u snu u kojem se preispituje smisao svijeta, bolest, ljubav, sloboda ali tu uspavanost - pasivnost prekida Prvi svjetski rat, upad istorije u mitski prostor Čarobnog brega.
Za Tomasa Mana postaje kosmičko, egzistencijalno i psihološko vrijeme koji imaju važnu ulogu u romanu, pri čemu je realno iskustvo najpouzdaniji mjerač vremena. Kosmičko vrijeme vezano je za procese u makrokosmosu, egzistencijalno vrijeme pripada mikrokosmosu, dok psihičkom vremenu pisac posvećuje najveću pažnju, jer se ono odvija u subjektu, vremenskim jedinicama ukoliko se u njih upisuje vrijeme koje se proširuje do beskonačnosti. Čovjek koji je osmislio život stvaralaštvom ima osjećaj da duže živi, dok je život u jednoličnoj dokolici, monoton i kraći; bolest kao iskustvo snažnog doživljavanja tjelesnih granica, usložnjava naše poimanje vremena, dodaje intenzitet i pojačava važnost vremenskih intervala. Tomas Man vezuje vrijeme za književni način modelovanja priče, u činu pripovijedanja vrijeme se doživljava kao ritmičko-muzikalni element kompozicije djela, koji se razlikuje od vremena koje autor opisuje.
Na tom magičnom brijegu, užljebljenom u planinskom vijencu, postoji institucija koja se bavi ozdravljenjem pacijenata. Hans Kastorp zalutao je jednog dana, i ostao više godina, kao svjedok da u ljudskoj rasi nema zdravih, samo ako se podvrgnu medicinskom protokolu. Biti u svijetu bolesnih - zdrav, nemoguće je, protivrječi zakonima ljudskog življenja. Kao metafora za masovnu histeriju nacističke ideologije, virus ne pošteđuje nikog, bez obzira na godine, obrazovanje, profesiju, ili stalež kome pripada.
Okosnicu romana čine zamršeni spletovi odnosa glavnog junaka sa stanovnicima Berghofa. U prvom redu Lodoviko Setembrini, Italijan - književnik i njegov oponent Leo Nafta - jezuita, najzad Peperkorn čija životna energija opčinjava i parališe Hansa Kastorpa, svi oni koji se strastveno bore za obrazovanje njegove ličnosti, nemoćni da u potpunosti probiju membranu jedne melanholične ravnodušnosti, odnos prema svijetu takav kakav jeste. Za razliku od Odiseja koja je na putu prema Itaci, ostao zarobljen kod Kirke i bezmalo pretvoren u životinjski lik, Hans Kastorp okončava svoju flegmatičnu egzistenciju, bez znaka pobune, revolta ili protivljenja. Zaglavljen u završnici romana na ratištu Prvog svjetskog rata, gazeći vojničkim cokulama preko blatnjavih drumova i mrtvih drugova, uzaludno kao što je život u sanatorijumu bio bez svrhe, ili cilja. Zanimljivo je da završna scena u romanu Čarobni breg, asocira na scene opisa ratnih dešavanja u Tolstojevom “Ratu i miru”, na bitku tri cara kod “Austerlica” i sukob ruske vojske i Napoleonovih eskadrona. Za ovu tvrdnju imamo svjedočenje samog Mana koji zapisuje da je Tolstojev roman čitao sa oduševljenjem.
Svejedno što je u dubini duše mladog čovjeka Hansa Kastorpa svjetlucala u dubini duše neispunjena čežnja za svetim Gralom, tom sakralnom relikvijom Hristove Tajne večere sa apostolima; sve se završavalo fizičkom smrću, kao logičnim okončanjem svih životnih pregnuća.
Hans Kastorp je glavni protagonista romana Čarobni breg, u potrazi za svetim Gralom, koji bez mnogo očekivanja putuje vozom u čarobni svijet u Alpima. Taj brijeg je ludo čarobni svijet Berghofa, u kome se igra svim što je sveto u ljudskom svijetu, mijenjaju svi pojmovi, svijet dijeli na one gore - posvećenike i one u dolini koji su skučenih vidika. U imaginarijumu bolesnih Berghofa ne postoji stvarno izlječenje, niti mogućnost da iko ostane zdrav, utoliko što u tom vremenu koje ne prolazi, bolest i smrt se smjenjuju neprekidno sa periodima remisije bolesnika, odvija život bez nade kome nedostaje krajnji smisao.
Kao običan mladi čovjek ni genije ni glupan, junak prolazi unutrašnju metamorfozu, shvata da čovjek ne može da živi samo svojim ličnim životom, već svjesno ili nesvjesno životom epohe.
Berghof je portret Evrope, uspavane i izgubljene generacije, mjesto u kome se susrijeću čudni likovi: doktor Berens, Krokovski, gospođa Šter, madam Šoša, Joahim, Menar Peperkorn, Herman Klefeld, Lodoviko Setembrini. U čitavoj mješavini naroda i kultura u Sanatorijumu se odvija život, bilježe znaci spoljašnje i unutrašnje drame, u kojoj se isključuju dva svijeta, onaj utopijski na brijegu i onaj realni u dolini, kome se teži i koji će postati pozornica - poprište Prvog svjetskog rata.
U sazrijevanju Hansa Kastorpa, značajnu ulogu imaju njegovi pedagozi, Lodoviko Setembrini i Leo Nafta. Koliko god da je Tomas Man posjedovao izuzetan književni tajenat, jezik i stil, njegova moć da u karakterizaciju svojih likova ubaci poveznicu sa određenom filozofskom idejom, čini ga odista velikim piscem. I Setembrini i Nafta su junaci koji reprezentuju filozofske koncepcije koje imaju značajan uticaj na flegmatični temperament i karakter Hansa Kastorpa.
Na relaciji učitelj - učenik razrađuju se neke od najvažnijih dilema epohe, raspravlja o suštinskim pitanjima smisla života, politike, umjetnosti, religije, značenja vremena i vječnosti i njihovih suštinskih razlika.
Tomas Man referira na obrazovni roman, ističe pedagošku crtu kod humanista, koristi citatnost i parafraze, da bi njegov glavni junak Hans Kastorp prošao unutrašnju psihološku transformaciju, i pod vještom rukom svojih prosvjetitelja izgrađivao sopstveni identitet. Setembrini književnik, kaže Kastorpu da se kloni Brijega, kao odvratne Kirkine baruštine, gdje se direktno aludira na grčku mitologiju, nemoć napuštanja Sanatorijuma uslijed dejstva nekih volšebnih sila. Kao književni lik, Setembrini otjelovljuje prosvetiteljski - enciklopedijski ideal, on piše enciklopediju patnji, pravi katalog u kome su popisana sva ljudska stradanja, pokušava da nadahne Hansa Kastorpa na renesansni duh umjetnosti - ideal da je umjetnost moralna ukoliko budi razum, znanje, prosvijećenost. Kao potomak italijanskih republikanaca i patriota Setembrini žudnju za slobodom vidi ostvarenom u ujedinjenom čovječanstvu. On vjeruje u moralno usavršavanje ljudi, evoluciju u kojoj će se putem kulture i humanizma ostvariti sve - čovječanski sporazum - Republika svijeta: Sva kultura i svako moralno usavršavanje potiču iz duha književnosti. Setembrini zastupa temeljnu ideju Tomasa Mana da je svaka humanost, svako poštovanje čovjeka i njegovo dostojanstvo povezano sa književnošću. Književnost je savjest epohe. U književnim djelima ovaploćuje se klima vremena, odgovor na najsloženije izazove i otvorena pitanja, na estetski upečatljiv način. Setembrini ne negira postojanje patnje, smrti, bolesti, on rezonuje da je smrt dopuna života, pokušavajući da do kraja misli humanistički o ovim temema. On rezonuje da humanista to je Prometej, posvećen ljepoti, duhu, igri, jer ontološko načelo svijeta ima primat: Ljubav i smrt su plotski u tome je njihova magija, jer oni dionisijski slave život.
Setembrini je član Lige za organizaciju napretka, odan ideji usavršavanja čovječanstva, iz ljubavi prema ideji napretka i morala kojom se suprotstavlja ljudskoj patnji. Smrt postoji, nju ne treba ni na koji način nipodaštavati, ali tu se može naći osnov jedne nove religioznosti u kojoj se slavi život, da bi se sve ono iracionalno, mračno, inkvizitorovsko uklopilo u ideale prosvijećenog čovjekoljublja. I tu dolazimo do apolonskog principa, reda i harmonije u svjetskoj državi - republici u kojoj liberalni individualizam, ličnost, sloboda, prirodno pravo, doživljavaju puni procvat. Čovjek između mistične zajednice i individualizma, prirode i duha, zdravlja i bolesti, ipak je centar života, i tu antropocentričnu poziciju Hans Kastorp, pod uticajem Setembrinijevim, nastoji da usvoji, vjerujući u moć kulture da mijenja čovjeka. Pa ipak kao osoba kojoj nedostaju strasti, što mu i “azijatska” ljepotica Klavdija Šoša zamjera, kod njega je preovladala pasivnost i kontemplacija, jedno bezgranično razmišljanje o smislu života, umjesto realnog iskustva življenja.
Na tu osnovnu nit prosvijećenih poruka koje dolaze iz lucidnog duha Setembrinijevog, nadovezuje se mračnjak - jezuita Leo Nafta. Kao suprotnost optimističnoj antropologiji Setembrinijevoj, on je pobornik nihilističkog odbacivanja humanističkog koncepta, ali predstavlja i nužnu ravnotežu iz koje Hans Kastorp treba da izvede naučno-egzaktan zaključak. Ali, do kraja romana “Čarobni breg” je očigledno da Kastorp ne samo da ne može da se ostvari u socijalnom i istorijskom svijetu, on ne može ni u začaranom svijetu Berghofa da lako pronađe izlaz. Ipak, tek će u Berghofu, razumijevati da je njegov život pređašnji u Hamburgu prepun trivijalnosti, i da tek u suočavanju sa smrću, oči u oči, on spoznaje suštinu života. Prije svega kroz muziku, jer muzika je apstraktna umjetnost, dok sluša Šubertovu Lipu on sluti temelj svog bića, razvijajući osobenu simpatiju prema smrti. Poput Ničea koji je smatrao da je u Vagnerovoj muzici pronašao ono što je izgubljeno, a bilo poznato, u antici, da se tragedija rađa iz duha muzike.
(Kraj naredne subote)
Bonus video:
