Đeljoš Đokaj je bio stvaralac vizionar, koji je svojom likovnom umjetnošću donio inovativne motive koji će postati poveznica između prethodne poetike moderne i savremene umjetnosti. Kao vrhunski umjetnik, koji je iza sebe ostavio stvaralački opus trajnih vrijednosti, nije krio da je na njegovo stvaralaštvo uticao način života njegovog rodnog mjesta i albanska tradicija, ali je bio otvoren i za druga, svjetska iskustva i tradicije, pošto je veći dio stvaralačkog života realizovao u evropskim umjetničkim centrima.
Ovo inovativno preplitanje tradicija je jasno demonstrirano u važnoj fazi njegovog stvaralaštva, u vrijeme kada je živio u Italiji i bio zaokupljen fenomenom ROBOTIKE. Tokom detaljnog istraživanja, sklon nekonvencionalnom eksperimentisanju, u njegovim djelima srećemo motiv robota koji je vještački izum savremenog dizajna, ali koje on predstavlja u najarhaičnijim i naivnim oblicima modeliranja, kao da su dječje igračke. To im, za većinu publike, na prvi pogled možda daje i atraktivnost i neuhvatljivost, ali je ipak teško odrediti kojem vremenu pripadaju ove kreacije.
Ovakvo predstavljanje navodi na pomisao da je ova glava, kao “hegemon” koji pretenduje na vođstvo nad tehnološkim svijetom, zapravo gubitnik. (Sam naziv “hegemon” ima smisla samo s ovim tumačenjem!). U stvari, “Hegemon” podsjeća na pilota koji, u svakom trenutku, može da promijeni svoj izgled zbog preambicioznog leta koji mu ostavlja posljedice. Zar ovo nije razotkrivanje suštine namjera tehnicističkih ideologija, što ne samo da govori o stanju čovječanstva u godinama Hladnog rata, već napada najnaprednije koncepte razvoja tehnologije, koja danas čini vještačku inteligenciju?
Napredna tehnologija je, bez sumnje, moć, ali i prijetnja opstanku čovječanstva. Konkretno, da li Đeljoš ovim pristupom kritikuje tehnicizaciju koja radi u službi militarizacije i osvajanja svijeta? Sam autor je u različitim intervjuima često naglašavao da su na slike koje je stvarao u ranim radovima, kao i one iz rimske faze uticala iskustva iz djetinjstva koje je Đeljoš imao tijekom Drugog svjetskog rata. Stoga, te slike imaju donekle naivno i arhaično modeliranje, uz nadogradnju, prema tehnologiji koju mu je mašta zadržala u sjećanju iz adolescencije.
Dakle, za Đeljoša, “Hegemonija” nije slučajna kreacija, već finale dobro osmišljenog ciklusa radova. Njegovo djelo je posvećeno, koncizno i detaljno do posljednje tačke. Na osnovu ovog ciklusa, Đokaj je primijenio specifičnu formulu umjetničke matematike, kako u konceptu, tako i u tehničkoj primjeni. Konceptualna simbolika robotskog ciklusa povezana je više puta, ali ja vidim i pridajem veći značaj pristupu istraživanja metafizike tehnologije tog vremena, jer je ona povezana i sa vrtoglavim tehničkim razvojem, ali koji nije bio praćen etičkim razvojem čovječanstva. Jer čitav ciklus izražava duboku metafizičku zabrinutost zbog svođenja čovjeka na robota, kao i života na osam okrvavljenih lutaka.
Čak i u drugim radovima koji slijede u ovom ciklusu, kao što su Egzodus (1975), Mrtvi vojnici (1974), Dječja kolica (1974/75), Generalovo poprsje (1975), Žena na prozoru (1974), Kanta uspomena (1974), Ptičje gnijezdo (1975) itd., susrijećemo se s ovim karakteristikama robotizovanog života koji vodi do ratova i uništava svijet. Ovaj ciklus ne definiše vrijeme, on je fluidan iako je realizovan sredinom 70-ih, i podsjeća na ovo vrijeme koje će nas voditi ka drugom vremenu, da uključimo Đokajev koncept naučne fantastike kao robotske mašinerije. Đeljoševe slike ovog ciklusa, u pogledu primijenjenih tehnika, bogate su i majstorski komprimovane bojom, imaju statičnu simboliku mašina kojima će vrtoglavi tehnološki razvoj dati trodimenzionalni život.
Što duže stojimo pred ovim djelima, to smo više uvjereni da su koherentno čvrsta, ali ako se dublje fokusiramo, ona kao da žele da nam pokažu određeni cilj, namjeru autora koji je, prema onome što se može procijeniti, predvidio budućnost koja ne bi trebalo da bude kao prošlost.
Analiza ovih objekata ove faze nas navodi na dijalog sa njima, tražeći od nas da ih dešifrujemo na drugačiji način. Tako, sa realističnim stavom i procjenom, vidimo da se stvara jedinstvena moderna virtuelna drama, gdje su kao akteri (likovi) ovi veoma atraktivni objekti stvoreni u pravougaonim (ortogonalnim) lučnim oblicima, koji stvaraju prilično zavodljive slike, zajedno sa ostalim komponentama koje sadrže ova djela.
Đokaj je, na neki način, tokom života tražio sebe u različitim zemljama i državama. To je omogućilo da njegov rad cijene mnogi domaći i međunarodni kritičari, posebno italijanski, koji su ga u svojim ocjenama izdvojili kao eksperimentalnog umjetnika, hrabrog, ali i izvanrednog, zbog konceptualnog pristupa, izraza i kreativnog talenta. Istoričar i likovni kritičar Dario Mikaki u članku iz 1977. godine izdvaja Đokaja kao tehnološkog umjetnika svog vremena, pozivajući se na ovaj njegov ciklus. Djelo Oštrač, slika nastala 1975. godine, dimenzija 180x200 cm, monumentalizuje viziju Đeljoša Đokaja o preplitanju arhaičnog sa futurističkim projekcijama. Kao kompozicija, ova slika počiva na centralnoj horizontalnoj ravni presjeka, kojom dominira jednolična patinirana pozadina bez elemenata preuzetih iz prirode, podsjećajući na zid sa stotinama nijansi stopljenih u jednu betonsko-smeđu boju. Dok u donjem dijelu dominira siva boja sa nešto detaljnijim tonovima kroz kontrast, što služi kao snažna osnova za objekte. Glavna osa, ili tačka ravnoteže na slici, je subjekt-objekat metaloprerađivača, oblikovan geometrijskim parametrima, a ne anatomskim strukturiranjem i sistematizacijom, ali ipak naslikano sa vještinom i posvećenošću tako da stolar djeluje robotski, zajedno sa svojim psom koji sjedi pored njega.
Slika takođe ima i druge amblematske elemente, poput bijele kragne ili ogrlice, kao znaka modernog građanstva ili birokratije, što sa drugom simbolikom stvara intenzivnu vezu koncepta slike sa vizuelnom dramom savremenosti, kako bi se prenijele snažne poruke i ka budućnosti koju je autor zamislio, a koje nam danas omogućavaju da ga izdvojimo kao umjetnika upozoravajućih vizija.
U cjelini, ova djela, nastala prema mašti jedinstvenog umjetnika Đokaja, ipak su povezana sa društvenim, ekonomskim i političkim životom tog vremena, ali i sa modernošću kao takvom. Jer figurativne kombinacije “robotskog ciklusa” govore više nego o vremenu u kojem su nastale. Njihovo čitanje i dekodiranje danas bi trebalo da bude dublje i opsežnije. Ujedno, robotiku Đeloša Đokaja vidim kao prizor što pleše uz elektronsku muziku komponovanu tečno i sa osjećajem za publiku.
Bonus video:
