U Hansovom čulu vremena sve postoji istovremeno kao rezultat razumijevanja fiktivne prirode postojanja. Vječnost sadašnjosti, nihilističko odbacivanje vrijednosti, apatija smrti koje se ne treba bojati, i kojoj se s radošću pristupa, to je ono što mu još nudi filozofija Lea Nafte. Jezuita zastupa destrukciju i autodestrukciju jer je čovjek kao biće, po sebi bolesna i iskvarena životinja, podložna nagonima i interesima. Time što se ubija, Nafta dodatno propagira svoje nihilističko učenje, praktično pokazuje da čovjek koji se saživi sa takvim idejama neminovno zapada u ludilo i smrt. Leo Nafta je sholističar - dogmatski filozof, koji smatra da je čovjek mjerilo svih stvari: Homo mensura est, ono što je u njegovom interesu i njemu korisno. Ako je cilj saznanja - spasenje onda je Platon bio u pravu, jer se bavio spoznajom boga a ne prirode, rezonuje Nafta, pa, ipak ovaj vid pragmatizma u bliskoj je vezi sa negacijom života i smrću kao izbavljenjem, pa u konačnom smislu ne ostavlja prostor ni za kakvo smislenije rješenje.
Još su zanimljivije preporuke Lea Nafte o politici. On smatra da u politici važi makijavelističko načelo da je dobro samo ono što koristi državi, a ne pravičnost i demokratija. On zastupa neku vrstu totalitarne ideologije utemeljene u prusizmu, apsolutizmu, državnom interesu i autoritarnosti; herojsko doba ideala renesanse je mrtvo, ni revolucije nisu donijele slobodu, preostaje apsolutni autoritet vlasti, potčinjavanje i uživanje u poslušnosti. Ovim idejama Leo Nafta nastoji da zaokruži principe svoje političke filozofije utemeljene na autoritetu potčinjavanja čovjeka u nedemokratskim vladavinama. Sve to može biti predskazanje Tomasa Mana o dvije totalitarne ideologije: nacizmu i staljinizmu koje će se javiti u dvadesetom vijeku.
Generalno gledano Leo Nafta propagira one ideje koje će zaživjeti u totalitarizmima dvadesetog vijeka. On otvoreno zastupa teror, nasilničke oblike vladanja i potčinjavanja ljudi u beslovesnu masu, gašenje individualizma i ukidanje svakog oblika građanskih sloboda. Pošto je, prema njegovom mišljenju država nastala na društvenom ugovoru kao začetak gospodarenja i nasilja, crkva - avgustinovska božja država - treba da ima preimućstvo nad svjetskim državama. No, u verziji Lea Nafte, to, bi bila diktatura izvedena u režiji svjetskog proleterijata, kako bi se omogućila sve-svjetska vladavina: Teror radi spasa, bez države i bez klasnih razlika. Ovaj paganski salto mortale kako mu ironično kontrira Lodoviko Setembrini, sračunat je da pomiri hrišcanski odnos s Bogom, ideal prvobitnog rajskog stanja i socijalističku budućnost čovječanstva, zasnovanu na permanentnom nasilju, ili diktaturi proleterijata.
Sve u svemu u sprezi Setembrinijevih i Naftinih ideja, Tomas Man je predstavio najvažnija duhovna i politička iskustva evropskog kontinenta u dvadesetom vijeku. Naime, glavni protagonisti sučeljavaju svoje stavove neposredno, boreći se za pažnju mlađahnog Hansa Kastorpa, pred onim što predstoji, vizijom nekakvog globalno ujedinjenog čovječanstva. Prema ovome, to buduće čovječanstvo će se sjediniti ili prema humanističkom idealu ili totalitarnim tendencijama zasnovanim na teroru. Kao i prema svim velikim idejama, Kastorp je ostao neodlučan, sa osjećanjima koja su tu veselu, površnu, ravnodušnu generaciju povela u sunovrat Prvog svjetskog rata. Očito, Setembrinijeva humanistička sloboda vodi do razočarenja, dok apsolut slobode kod Nafte vodi do samouništenja. Dekadentna kultura, naročito u svom romantičarskom i neostvarivom idealu vodi do svjetskog pogroma, svim onim idejama koje vode u totalitarizam, vjerske ratove, komunizam i fašizam. Zbog toga je Čarobni breg, političko-kulturološka hronika Evrope, preispitivanje njenih, humanističkog ideala i pitanje da li se sve u istoriji može rješavati pozivanjem - apelom za razum - i napretkom, a da se ne uzmu u obzir mistične - iracionalne sile, koje se s vremena na vrijeme javljaju i suvereno vladaju istorijskom pozornicom.
Tomas Man je sprovodio u djelo ideju da se bitna pitanja svake epohe reflektuju u jeziku književnosti: Književnost je jedinjenje politike i humanizma. Umjetnost je spasonosna, ona je utočište od svih pošasti ovog svijeta. Ovim stavom Tomas Man definiše svoju vjeru u čovjeka koja počiva na carstvu duhovnih vrijednosti, otjelovljenih u književnom djelu. Hans Kastorp i njegova madam Šoša, kao voljena Beatriče, Ruskinja sa mongolski uzanim očima i isturenim jagodicama, ideal žene, neuhvatljiv i eteričan, uvodi misteriju ljubavi kao krunu ljudskog postojanja. Ljubav i umjetnost su dvije sile, postavljene kao antipod estetici ružnog, bolesti u kojoj nema ničeg otmjenog i smrti kao rušiteljici života.
Mračni Nafta i svjetski humanista Setembrini. Neograničena vjera da se sve može riješiti razumom i napretkom, apolonski je oličena u ljepoti i srazmjeri, a dionizijsko u srednjevjekovnom - inkvizitorskom, razrešavaju se trećim putem koji je na fonu razmišljanja autora romana Čarobni breg. Ta velika priča o životu i smrti koja obiluje filozofskim argumentima svoju antropološku ideju temelji na ideji da treba znati za smrt ali ne biti u njenoj vlasti. Književnost ima moć katarze, pročišćenje je naših pojmova, osjećanja, stavova, važna za razumijevanje konačnosti, ona nas suočava sa egzistencijalnom strepnjom, očajanjem i besmislom. U njenom je centru čovjek otriježnjen od svih zabluda. Čarobni breg je produbljena analiza humanističke misli evropske kulture, ali i razumijevanja političkog dogmatizma i konzervativizma. U središtu je čovjek osuđen na smrt, i bolest tijela kao početak ispitivanja duha; slabost fizičkog tijela je uvod u postavljanje velikih pitanja, onako kako to samo umije književnost u svom fiktivnom vremenu i prostoru. Tu misiju književnosti dubinski je sagledao i slijedio Tomas Man, vjeran do kraja ideji da književnost pored estetskog sadrži moralni i saznajni smisao. Bez toga ne može biti velikog djela, ni velikog književnika, bez te čvrste vjere da literatura može nešto što nijedna druga oblast duha ne čini, da zalazi s onu stranu pojava u njihovu suštinu, osvijetlivši svestranije ljudsko biće i načih njegovog bitisanja. To nas uvijek vraća čarobnoj riječi Mana koja svakom vremenu nudi novo lice za tumačenje, i ima nešto novo da nam kaže. Tomas Man spada u tu povlaštenu kastu, od Homera i Vergilija do Dantea, Getea. Njihova djela su riznica značenja čiju vrijednost iznova otkrivamo prema osnovnom duhovnom načelu koje zastupaju pred izazovima epohe.
Tomas Man je pisac koji je u književnoj formi izražavao svoje temeljne filozofske ideje; ne samo da je čovjek kao individualno biće zahvaćeno prije ili kasnije virusom bolesti, već i ljudska civilizacija je bolesna, dekadentna, samorazarajuća. Svijest o bolesti ne mora da bude deprimirajuća, ukoliko se izvuče važna pouka o vrijednosti umjetnosti, ljubavi, ljepote, s onu stranu destrukcije i istorijskog nasilja, pa je ta svijetla tačka na kraju mračnog tunela radost življenja, u čemu književnost treba da odigra presudnu ulogu. Čarobni breg je novost u evropskoj literaturi, otkrovenje beskonačne moći pisane riječi da ukazuje na egzistencijalne probleme - strepnju od nadolazeće budućnosti, ukaže na našu pasivnost i (ne)pružanje dostojnog otpora, odgovornost za ono što smo prošli u dvadesetom vijeku - vijeku u kome su carovale neke od najmračnijih ideologija u istoriji ljudskog roda. Slika epohe data u okviru života bolesnika u sanatorijumu Berghof je ipak mnogo više od toga. Ona budi iz ravnodušnog drijemeža, pokreće naše čulo za istinom, djeluje otrežnjujuće - poziva na akciju. U tome vidimo neprolaznost književnog zavještanja Tomasa Mana, jer to je riječ koja će imati smisao budući da ima šta da kaže i za buduće čitaoce.
Bonus video:
