Breme nasljeđa - slobodarskog, pjesničkog, ljubavnog, porodičnog, istorijskog, nasljeđa prošlosti i nasljeđa djelanja i emocija, onog koje će to tek postati, ali i lakoću, nestalnost i polet vjetra, donose pjesme mlade autorke Sanje Pavićević koje je sabrala u svojoj prvoj knjizi poezije “Vento bremena” koju je nedavno objavila.
Promocija njenog pjesničkog prvijenca biće upriličena danas u Nikšiću, u 19 časova, u sali “Zahumlja”. Tom prilikom, o zbirci će govoriti: prof. Mihailo Perošević, prof. Radojka Draganić i autorka, a u kazivanju stihova pridružiće im se i Jelena Ćipranić. Muzički segment programa obogatiće Sara Tasovac za klavirom, dok je moderatorka događaja istoričarka umjetnosti i urednica programa u JU Zahumlje, Kristina Radović.
Ritmički jake, nabijene emocijama, pjesme Sanje Pavićević su promišljene u svakoj riječi i stihu, od naslova, preko posvete, do samog kraja koji pjesnikinja jasno zaokružuje. Ona ima šta da kaže i upravo to i radi - govori i piše. Svaka od njenih pjesama je ljubavna, samo je pitanje kome je ili čemu posvećena, da li njoj samoj, gradu, (ne/uzvraćenoj) ljubavi, pjesniku, djedu ili Bogu. Ipak, ono što ove pjesme razlikuje, jeste njihova snaga, moć, univerzalnost i uzvišenost koja i dolikuje poeziji i pjesništvu, jer Pavićević pažljivo bira i riječi i znakove interpunkcije, gradi i prekida stih, katkad i sama u dijalogu sa sopstvenom pjesmom, a sve to bez truna patetike ili suvišnog.
U razgovoru za “Vijesti”, Pavićević otkriva više o knjizi, njenom naslovu, motivima i promišljanjima...
“Vento bremena” je Vaša prva zbirka poezije. Predstavljate je danas u Nikšiću, gradu kojem su mnoge od pjesama i posvećene ili motivisane. Imate li neka očekivanja od ove književne večeri, a šta posjetioci mogu očekivati?
Jedino očekivanje koje imam od književne večeri, tj. promocije mog pjesničkog prvjenca, zbirke “Vento bremena”, jeste radost susreta sa nikšićkom publikom, odnosno svim onim dragim ljudima, od najbližih osoba, prijatelja ili, pak, meni potpuno nepoznatih sugrađana koji su ljubitelji pisane riječi i poezije. Najvažniji segment večeri upravo projektujem i zamišljam kao iskrenu razmjenu emocija i doživljaja između mene kao autorke ove zbirke i svih prisutnih koji budu pokazali volju i interesovanje za njen sadržaj, a samim tim i skrivena značenja koja moja poezija baštini u sebi samoj. Ono što posjetioci mogu očekivati jeste toplo pjesničko veče i svojevrsno izmještanje iz trenutnog stanja i svakodnevice u kojoj se nalaze u jednu posve drugačiju dimenziju, osmišljenu kao kratko putovanje kroz priče o nastanku samih pjesama, njihovo tumačenje, osvrte, recenzije, stihove, ali i, najprije, živi i interaktivni razgovor sa mnom i mogućnost da mi postave sva pitanja koja u momentu budu isprovocirala njihovu maštu ili podsvijest.
Već samim naslovom “Vento bremena” naslućuje se doza tajanstvenosti, ali i tjeskobe. Ako bismo dalje raščlanili riječi, dobijamo vjetar (u prevodu sa italijanskog) i breme, svojevrstan oksimoron, ali i nagovještaj... Da li biste demistifikovali naslov ili ostavljate to čitaocima na radoznalost i spoznaju?
Kako se iz samog naslova može naslutiti, “Vento bremena” ili, u potpunom prevodu na naš jezik “Vjetar bremena”, u sebi sažima svojevrsne kontraste i donekle nespojive suprotnosti. Moja prvobitna namjera bila je da ujedinim italijanski i naš jezik, te da u samom naslovu kroz spoj nespojivog predosjetim i aludiram na sve one kontradiktornosti koje determinišu i samog čovjeka kao takvog, njegov sveukupan razvojni tok i sve životne stadijume kroz koje prolazi. Vjetar bremena ima zadatak da podsjeti čitaoca na krhkost postojanja ljudske rase i na sve one prepreke koje nam se u svojoj biti i svakodnevnoj pojavnosti nameću. Kao i svi vjetrovi, tako i vjetar bremena posjeduje svoj pravac i smjer kretanja i skretanja, pa s tim u vezi i breme kao težina čovjekovog postojanja zavisi od momenta u kojem snalazi čovjeka ili se on s njim suočava. Možda sam u samom naslovu željela da ukažem i na pobjedu čovjeka nad svim poteškoćama i bremenima koji ga često ophrvaju i prepriječe mu se na putu rasta ili samospoznaje, ali i da sugerišem da ni u najtežim životnim situacijama nije sve izgubljeno, baš naprotiv. Brojna iskušenja kojima smo izloženi tokom ovozemaljskog postojanja navode nas i ponekad guraju ka unutrašnjem, što psihološkom, što duhovnom padu, ali je snaga volje i vjere uvijek prisutna da nas probudi i da nam ne dozvoli da im poklonimo previše pažnje. Vjetar bremena suštinski i s namjerom pravi zaokret od onog pojedinca koji je dovoljno jak da radošću kojom se odlikuje njegovo biće i postojanje nadiđe svaku negativnu okolnost kroz koju je primoran da prođe tokom života.
Šta čitaocima donosi ovaj rukopis, a šta znači za Vas?
“Vento bremena” je moj prvi formalni istup u svijet poezije i moja ispovijest pred svijetom. Ova knjiga na neki način predstavlja primjer kako se usuditi i nakon dugo vremena objelodaniti sve suze i sreće, sumnje i preispitivanja, naivna i lakomislena vjerovanja u opšteljudsku dobrotu, sve one mladalačke, ali i zrele trzaje ličnosti i borbe za prevagu ljubavi, dobrote i iskonskih vrijednosti. Ova zbirka poezije je moj prvi testament zbivanja između dvadesete i tridesete godine, kao decenije jedne živopisne mladosti i saosjećaja sa svijetom i bićima koja u njemu egzistiraju, ali i sa samim načinom na koji to čine.
Čitaocima ovaj rukopis donosi neke drugačije perspektive i aspekte sa kojih se posmatra drugi čovjek, Bog, ljubav, imanentno stanje jednog bića, ali kroz to biće i čitavog ljudskog roda. Takođe, smatram da će svakog čitaoca koji u ruke uzme ovu zbirku i koji svojim mislima dozvoli da po obrisima njenih stihova pomalo i zaluta, ona donijeti izvjesno oslobođenje, posebno na emocionalnom nivou.
Pjesme su nastajale u zavisnosti od momenta, situacije, sudbine ili onoga što nam se činilo da je sudbina, usljed spleta okolnosti i moje snage da se s njima izborim, da ih pobijedim ili podignem bijelu zastavicu, na koju, ne zaboravimo, takođe imamo pravo. Do ideje o objavljivanju knjige došlo je na proljeće tekuće godine, kada sam odlučila da kao pojedinac istupim i učinim nešto svrishodno i plemenito za poeziju, ali i da na taj način prekinem niz psiho-emocionalnih percepcija isuviše poraznih zbivanja na opštem planu ili pojedinih koja su me izbliza činila melanholičnom.
U pjesmama se osjeća snažan kontinuitet nasljeđa, od porodičnog, društvenog, slobodarskog, poetskog, pa dalje... Koliko je Vaše pisanje omaž prošlosti, a koliko pobuna i oslobađanje od iste zarad stvaranja sopstvene budućnosti?
Kao što ste istakli, moja poezija rođena je iz ljubavi i koegzistencije prošlosti i sadašnjosti. Ona se uvijek poziva na korijene prošlosti i preispitivanje sopstvenih granica unutar kojih sam se ja kao mlada osoba, oduvijek prepuna otpora prema besmislenim normama modernog doba i nametnutim, površnim metodama postojanja, kretala. Kroz vrtlog prošlosti najčešće projektujem budućnost u kojoj se vidim, ako ništa drugo, a ono kao mudrija i bogatija za neko prethodno iskustvo koje ima zadatak da pojedine segmente moje ličnosti iskleše i uzdigne do novog i nepoznatog nivoa. U samoj poeziji krije se i lijek i oslobođenje koje mora biti prisutno kao napomena na slobodarski duh mene kao autorke i mog zauvijek voljenog rodnog Nikšića, njegovih nekadašnjih lipa i svih onih umjetnika, pjesnika i žitelja samog grada koji su sopstvenim primjerom postavili mjeru “sve ili ništa”, a i sami znamo da su oni kojih se danas sjećamo ipak bili sve i ostavili nam nasljeđe koje neprekidno upijamo u njegovoj punoći.
Kao što ste i kazali, Nikšić u Vašem pjesničkom svijetu ima ulogu koja prevazilazi geografiju. Šta je za Vas Nikšić, kakvim ga doživljavate, kako ga živite, a šta priželjkujete?
Nikšić je moj temelj i moj izvor, mjesto odakle sam potekla i odakle se napojila moja žedna duša. Nikšić je moja majka, moj otac, moja zgrada Centrokopa, moji prijatelji, moja ljubav i moje ljubavi. On u sebi krije snagu neprolaznosti i beskrajne inspiracije, jer je oduvijek otvoren za sve i u svoj zagrljaj svakog gosta dočekuje kao da se u njemu rodio. Za Nikšić ne postoje stranci, samo novi susreti i ostajanja, saživljavanja i poistovjećivanja. Moj grad miriše na ljubav, tako ga vidim i doživljavam i živim. Gdje god me put odnese i gdje god da pođem, ona mala tačka na crnogorskoj mapi za mene znači sve i u tome svemu priželjkujem opet moje lipe, kao nekad, na najljepšoj pisti nikšićkog korza kojim koračaju dame specifične ljepote i energije, one stamene žene koje na svojim plećima lako nose sve težine ovoga svijeta.
Zbirka je podijeljena u četiri cjeline: “Ljubav i preobraženje”, “Nomen”, “Breme” i “Nadživoti i sjećanja”, uz “Posvetnu pjesmu” i “Zahvalnicu”. Da li ta struktura prati i unutrašnju hronologiju rasta i emocija? Šta je lajtmotiv svakog od poglavlja - da li ono što je i u njihovom naslovu?
Budući da sam odlučila da od dosad zapisanih pjesničkih sastava, kojih ima prilično, u prvu zbirku smjestim njih 40, učinilo mi se neophodnim da među svim ovim pjesmama napravim određenu hronologiju i kategorizaciju, te da ih jednu s drugom povežem služeći se nevidljivim, a opet duhovno uočljivim nitima. Svaka od četiri navedene cjeline u sebi obuhvata neku svoju specifičnu emociju koja se razvija na autentičan način.
U prvom poglavlju “Ljubav i preobraženje” zastupljene su pjesme koje govore o ljubavi, prevashodno o onoj emotivno-strastvenoj, partnerskoj, koja biva opisana kroz svjedočenje situacijama iz mog života, ali i života drugih ljudi, kao i kroz opšta, ponekad idealizovana, shvatanja onoga što bi ljubav uistinu i trebalo da bude, bez ikakvih primjesa materijalnog ili novonastalih diktiranih standarda društva koje je sve više prikazuje na pogrešan način. Poruka je da je ljubav dovoljna sama po sebi i toliko snažna i moćna da nijedan drugi mehanizam današnjice ne može da je proguta ili pregazi, niti ponizi, niti pretvori u ono što ona nije. Možda je teško izreći šta zapravo ljubav jeste, ali je barem lakše govoriti o onome što nije, jer obično ta druga strana bude bolnija i teža, pa je lakše prepoznamo kao suprotnost osjećaju ljubavi.
U cjelini “Nomen” preda mnom je bio zadatak da svoje unutrašnje želje i htjenja oličena u tome da jednog dana postanem majka, uokvirim kroz dvije pjesme, tj. dva imena koja u mojoj poeziji zaista mnogo znače. Ovdje su smještene pjesme “Nikolaju” i “Slobodi”.
Nikolaju
(odlomak)
U ovoj se poeziji krije
Duh tamjana, tog mirisa svetog
Što je majka namijenila sinu
Suđenom joj, a još nezačetom
Treći dio zbirke, “Breme”, ima ulogu stožera i nosioca svih onih prepreka s kojima se čovjek suočava prevashodno pred samim sobom, a onda i pred ostatkom svijeta. U ovoj cjelini opisani su bezdani, vrtlozi bića, propadanja, postojanja na rubu i povratak u stvarnost s kojom se moramo “gledati oči u oči” i dalje, barem kroz dijalogizaciju sa neotkrivenim, nadrealnim ili onozemaljskim obrisima egzistiranja duše.
U četvrtom dijelu “Nadživoti i sjećanja”, u centru pažnje stavljen je Nikšić, početna i krajnja tačka svih mapa mog postojanja, ali i pojedine figure iz pjesničkog, prijateljskog i porodičnog života. Posebne emocije u meni svakako budi posljednja pjesma iz ovog dijela, a to je pjesma “Ljubičica”, posvećena mom pokojnom đedu Ljubu, čovjeku čije su me ruke odgajile, mom najdražem muškom autoritetu, najtananijem sjećanju, mom najmilijem đedu kojeg ću zauvijek, kako napisah u pjesmi, voljeti na poseban način, jer sam imala sreću da osjetim takvu vrstu ljubavi uz koju je moje djetinjstvo uvijek pjevalo, bilo bezbrižno i zaštićeno.
Đedo moj jedini, ljubičice moja mirisna, nadam se da si ponosan na mene.
Da zaokružim odgovor na ovo pitanje, lajt motiv svih poglavlja jeste iskrena, čista i bezuslovna ljubav koju sam dobila, najprije, od moje majke, moje tvrđave i mog oca, čovjeka čiju djetinju dušu i bezazlenost nosim u njemu sličnim kosim očima.
U “Ventu bremena” sve su pjesme uzdignute iznad svakodnevice i trivije, oslobođene melodrame i momentuma, svevremene, izmještene i moćne. Kako gradite emociju i poeziju kao takvu - uzvišenu, a istovremeno istinitu, je li sve iskustvo i proživljeno ili lirika i poetika koje žive u Vama?
S obzirom na to da zbirku odlikuje raznolikost tema, tako se i sam pjesnički prizvuk mijenja od početka do kraja. Kao i uvijek, samoj poeziji pristupam iz nedokučivih dubina i kroz ponekad neobjašnjivu emociju i doživljaj stvarnosti opisujem ono što vidim, spoznajem ili osjećam. Moja najveća sreća jeste bogatstvo duha, ono uvijek ide u prilog svevremenim pjesničkim pečatima, čak iako su oni posljedica stradanja samog čovjeka. Istina je u mojim stihovima potpuno ogoljena, ona je ključna premisa od koje i iz koje potiče sve, a dalji tok nastanka pjesme oblikuje se na osnovu lične poetske paradigme koja zadire u srž čovjeka, u imanenciju, maštanije, a opet u sami krug i ciklično kretanje samog svijeta.
Je li teško ostati van dnevnog i prolaznog, zarad univerzalnog i kontinuiranog?
Uz sva nastojanja da me događaji na dnevnom nivou ne pogađaju ili ne dotiču u nekoj većoj mjeri, moram da priznam da ipak u toj namjeri ne uspijevam u potpunosti. Vjerovatno takvo stanje mogu da opravdam opet ličnim percepcijama svih zbivanja sa kojima dolazim u kontakt, kako dešavanja na nekom opštem planu i u životima drugih ljudi, tako i na intimnom i individualnom. Bez obzira na to, ono univerzalno i neprolazno kod mene zauzima primat i istrajava u tom svom nesalomivom duhu. Upravo su česte teme mojih pjesama vezane za neke neuništive sile i vrijednosti koje opstaju uprkos svemu i svima. Ne krijem da sam sklona romantizaciji, to je sastavni dio mog karaktera i možda jedina crta ličnosti na koju gledam spokojno i rezignirano. Pretpostavljam da ne bih umjela drugačije, čak i da sve prolazim iz početka, čak i da se vratim na početak kruga.
Poseban utisak ostavlja i slaganje riječi i ritam - promišljeno, gotovo arhitektonski ili pak matematički. Koliko pažnje posvećujete zvuku, dramskom toku, interpunkciji, da li ih doživljavate kao dio smisla i cilja emocije pjesme, a ne samo forme?
Zvuk, ritam i tišina između riječi za mene su podjednako važni kao i sama misao kojom je protkana pjesma. Dok pišem, često “čujem” stihove prije nego što ih vidim na papiru, kao da se oblikuju kroz ton, dah ili ritam. Ponekad mi upravo muzika rečenice otkrije pravi smisao koji nijesam svjesno tražila. Interpunkcija i raspored riječi nijesu samo tehnički elementi, već način da se emocija precizno udahne u tekst i dopre do čitaoca. Tišina poslije zareza ili pauza u stihu su trenuci u kojima čitalac, pa i ja kao autorka, dišemo zajedno sa pjesmom. Zato pokušavam da postignem to da svaka riječ ima svoje mjesto, da nosi težinu i melodiju misli usljed kojih je nastala. Možda zbog toga poeziju i doživljavam kao spoj različitih čula i umjetničkih izraza, tj. kao originalno građenje unutrašnjeg prostora kroz zvuk, ritam i notu osjećanja.
U pjesmi “Ko sam?” postavljate pitanje koje nadilazi lično i dotiče univerzalno, ali sve manje se ozbiljno postavlja i shvata. Da li poezija za Vas služi pronalaženju odgovora, ili učenju da se s pitanjima živi?
Pjesma “Ko sam” otkriva pitanje koje bi svako od nas trebalo da postavi samom sebi i da se na taj način zapita nad sopstvenim postojanjem. Da li je važno samo bivstvovati na zemlji, unutar zajednice, porodice, na ulici ili nekoj drugoj sredini ili je važan način na koji to činimo? Da li je naše postojanje određeno normama i mjerama življenja koje nameću drugi ljudi ili raznoliki kodeksi ili čovjek kao individua ima pravo da svoj život uredi prema vlastitoj arhitekturi, ne narušavajući mir onoga drugog? Pored ovih postoji još serija pitanja koja bih postavila, a koja se mogu naslutiti među redovima pomenute i njoj srodnih pjesama. Poezija sama po sebi pruža mogućnost čuđenja i postavljanja pitanja, ali i mogućnost da se dođe do odgovora ili, barem, do izvjesnog razjašnjenja nedoumica. Kakva god bila njena svrha ili kako god je neko shvatao, ono što jeste suština jesu upravo ta pitanja koja nam se u različitim životnim fazama potkradu i otmu, pa nas ponekad i neočekivano navedu da tumačimo svrhu sopstvenog postojanja. Ne pišem da bih bila shvaćena, ne osjećam potrebu da se dokazujem i objašnjavam, samo živim tako da nakon što se moja duša preseli sa one strane sunca ostavim neki lijep i upečatljiv trag. Možda će se on naći baš u “Ventu bremena”.
Čitaocima bih poručila da daju sebi vremena za poeziju, jer ona nije bijeg od stvarnosti, već povratak sebi. Takođe, poručila bih im da iskušenjima ne poklanjaju previše energije, već da ih prevaziđu radovanjem, jer je radost jedina duhovna nit koju nipošto ne smijemo izgubiti, kako je i mene naučio čovjek koji je u moj život donio radost.
Kombinacija jezika i misli, poezije i filozofije
Magistrirali ste italijanski jezik i književnost. U Vašoj poetici se osjećaju i odjeci filozofije, čije studije takođe pohađate. Da li i kako formalno obrazovanje i kombinacija italijanske književnosti i filozofije, utiče na Vas, što kao osobu, što kao pjesnikinju, a onda i na dubinu poezije i teme o kojima govorite?
Studije italijanskog jezika i književnosti otvorile su mi svijet riječi na jedan dublji način. Naučile su me da osluškujem jezik, njegovu muzikalnost i slojevitost značenja. Italijanska književnost, sa svojom bogatom tradicijom, svakako je uticala na moj izraz, ali i na način na koji posmatram svijet, kroz detalje, atmosferu i osjećaj za ljepotu pisanja. Filosofija je, s druge strane, donijela tišinu i promišljanje. Naučila me je da ne žurim sa odgovorima, već da ih tražim unutar pitanja i, prije svega, da se usudim da pitam, da postavim pitanja čak i nad svakodnevnim i naizgled odveć poznatim pojavama. Ta kombinacija jezika i misli, poezije i filosofije, za mene je postala prirodan ambijent za stvaranje. Mislim da upravo kroz taj spoj nastaje dubina koju pominjete, jer poezija nije samo emocija, već i svijest o njoj, način na koji se projektuje, smjelost putem koje se iskazuje i potreba za njenim neskrivanjem. Znanje ne sputava osjećaj, već ga produbljuje, daje mu smisao i trajanje, pa se nadam da sam donekle to prikazala i u svojim stihovima.
Bol u kojoj nema mjesta za patetiku
Često Vaša lirika komunicira, kako s likom i čovjekom, tako i sa gradom, pa i sa Bogom. Ništa od toga nije iz pozicije pokornosti, nema hiperbole, patetike ili usiljenosti, već je dijalog jasan, kvalitetan, snažan i inspirativan. Koliko Vam je važna pozicija s koje pišete i kako se ona kristališe prilikom samog procesa?
Dok čitam ovo pitanje, veoma sam srećna jer ste Vi kao profesionalac i novinarka na pravi način doživjeli ono što sam htjela da prenesem u svojoj poeziji. U mojoj boli nema mjesta za patetiku, jer iz nje isijava hrabrost i spremnost da se borim, u njoj ne postoji naznaka odustajanja, niti podređenosti sudbini. Ona je jasno izražena i opisana i, što je možda najvažnije, takva da sam se ja na nju usudila, nijesam od nje bježala, nijesam se pomjerila niti jedan milimetar. Svoja suočavanja i najveće patnje pretvorila sam u umjetnost i sad mi je jasno zašto su postojale u mom životu, sad shvatam da su se isplatile i imale svoju svrhu. Hvala im.
Bonus video:
