Prije sto godina, na Trgu Konkord i u prostoru ruske književnosti, odjeknulo je gorko pitanje: Que faire? Que faire-to? To je naziv čuvene pripovijetke Nadežde Tefi.
Kultura zemlje se raspala: jedni su počeli da grade svijetlu budućnost, dok su drugi pokušavali da sačuvaju prošlost.
Pred našim očima ponavlja se kulturna katastrofa od prije jednog vijeka? Da, jer se teritorija i kultura ponovo razilaze; i ne, jer zemlja još nije doživjela takvu kulturnu katastrofu.
Egzodus ruske kulture prije sto godina bio je samo djelimičan. Ogroman broj njenih nosilaca ostao je u zemlji, a mnogi su naivno podržali nadolazeći mrak, povjerovavši lijepim riječima o svijetloj budućnosti. Mrak ih je progutao. Nazivi za podijeljenu kulturu brzo su se ustalili: “ruska kultura” izbila je na slobodu, dok je “sovjetska” ostala iza bodljikave žice.
U “najnačitanijoj zemlji na svijetu” nosioce kulture uništavali su sistematski, sloj po sloj. Uništavali su ih fizički: metkom u potiljak ili teškim radom u Gulagu. Uništavali su ljudski kulturni sloj koji se taložio dva vijeka u dodiru sa Zapadom. Došli bi do samog dna, ali poslije smrti “glavnog prijatelja umjetnosti” morali su malo da otvore prozor da se ne uguše sasvim. Kroz rešetke su prodirali dašci svježeg vazduha. Povjetarac je donio riječi - sjemena tuđih, nezemaljskih pojmova: sloboda, kritičko mišljenje, ljudsko dostojanstvo.
Šezdesetih i sedamdesetih godina, na rijetkim ostacima kulturnog tla, nikla je nova mladica. Mi smo odrasli na tamizdatu(1).
Postojanje slobodne kulture u emigraciji bilo nam je orijentir, davalo nam je predstavu o normalnosti. Centar naše civilizacije bio je tamo gdje su se objavljivale knjige koje su nam vraćale ljudsko dostojanstvo, odakle su do nas dopirali glasovi slobodnih ljudi koji nisu nosili povodac.
A kada su krajem osamdesetih odjednom skinuli taj povodac, naivno smo povjerovali da će sada sve biti drugačije, da će to trajati zauvijek, da će naša zemlja pokušati da postane dostojna svoje kulture koju je tako uporno uništavala, da će se pred njom pokajati.
Možda se neko od onih koji čitaju ove redove sjeća kako su dočekivali Nauma Koržavina, koji se vratio iz emigracije? Ogromne, prepune dvorane priređivale su mu stojeće ovacije kao izraz pokajanja, priznanja i zahvalnosti onoj pravoj kulturi koja se sačuvala u emigraciji. Izdavačke kuće iz Amerike i Njemačke vratile su se u Moskvu i Peterburg. Slobodan književni život ponovo je započeo tamo gdje je bio prekinut prije nekoliko generacija. Sjećamo se književnih festivala, sajmova i nagrada devedesetih i početkom dvijehiljaditih.
I evo, sad se sve vratilo na staro. Majčica Rusija pribrala se poslije kratke slabosti i ponovo počela da odgriza glave svojim sinovima i kćerima. Ponovo je strugala po ostacima kulturnog sloja. Ovog puta stružu sve.
U prethodnom egzodusu u zemlji je ostalo još mnogo stvaralaca koji su svojim talentom podržali streljački odred što je preuzeo vlast. Ali, razlika između onih koji su ostali tada i podržali čekistički režim, vjerujući u izgradnju komunističke budućnosti, i onih koji podržavaju sadašnji režim - upada u oči. Dovoljno je pomenuti dva imena: Majakovski i Šaman.
One koji ne žele ponovo da stave povodac spaljuju, poništavaju, istiskuju, progone, proglašavaju stranim agentima i ekstremistima. Sve je to logično: ljudi koji razumiju šta je kultura njihovi su najljući neprijatelji.
Vlasti trebaju samo oni koji pokorno polažu glavu na panj uz uzdah: “Car zna bolje”. Postoji samo jedan lijek protiv kmetovske svijesti: kritičko mišljenje, a ono dolazi jedino s obrazovanjem, prosvjećivanjem. Upravo zato kultura i njeni “zarazni” nosioci moraju biti uništeni prije svega.
Vrtići i škole tamo postoje da bi odgajali “dar poslušnosti” (pojam koji je nekada uveo Nikolaj Danilevski, eufemizam za domaće revnosno kmetstvo). Cilj književnosti potrebne režimu jeste da odgaja robovski “patriotizam”. Oni nas mrze zato što potkopavamo njihov monopol na vlast - njima mora pripadati sve, pa i jezik. Ko govori ruski, njihov je kmet; tamo gdje se govori ruski, njihova je zemlja. Ali naš jezik je naš otpor.
Našli smo se u situaciji kakve nije bilo prije sto godina: ostatak kulturnog sloja gotovo se u potpunosti našao u emigraciji. Od vremena Perestrojke, koliko je ljudi sposobnih za kritičko mišljenje napustilo zemlju, dvadeset, trideset miliona? Više? Pred našim očima odvija se, bukvalno, globalna promjena: teritorija i kultura drugi put se razdvajaju, čini se, temeljno i trajno.
Prije jednog vijeka Tefi je u šali postavila ozbiljno pitanje. Od one prve emigracije razlikuje nas njihovo stečeno iskustvo: ne treba se nadati povratku, već živjeti ovdje i sada. Samo živjeti dostojanstveno. Svako treba da radi ono što može, i ako se zemlja ne može spasiti, treba nastaviti život kulture oslobođene “prokletstva teritorije”, čije je tijelo naš jezik.
Za dostojan život potrebne su knjige, koncerti, izložbe. Potreban nam je dostojan književni život na našem jeziku, koji, osim nas, niko neće stvoriti, jer nikome osim nas nije potreban.
Vlasti trebaju samo oni koji pokorno polažu glavu na panj uz uzdah: "Car zna bolje". Postoji samo jedan lijek protiv kmetovske svijesti: kritičko mišljenje, a ono dolazi jedino s obrazovanjem, prosvjećivanjem. Upravo zato kultura i njeni "zarazni" nosioci moraju biti uništeni prije svega
Bjelinski je izašao iz Gogoljevog šinjela. Društvo u kojem smo rođeni izašlo je iz gulagovske telogrejke(2) i vohrovskog kaputa(3). Inicijativa je privilegija slobodnih ljudi. Inicijativa odozdo, osjećaj solidarnosti - to je ono što je ruska vlast generacijama iskorjenjivala iz ljudi.
Kako “Rusi svoje ne ostavljaju” vidimo svakog dana na Telegram-kanalima, u monstruoznim pričama potpunog obezljuđenja miliona ljudi koji su odrasli u društvu s mentalitetom Gulaga: “Umri ti danas, ja ću sutra.” Inicijativa, sposobnost i potreba da se učini neko dobro djelo za druge, da se stvori prostor slobodnog stvaranja oko sebe, to je ono što nas razlikuje od “graditelja komunizma” i njihovih potomaka koji viču “Krim je naš” i “Možemo ponoviti”.
Pojavila se potreba za novim izdavačkim kućama, nezavisnim od Putinove čizme; one nastaju i objavljuju divne knjige. U svakom većem gradu potrebne su knjižare s knjigama na ruskom jeziku, s nastupima pisaca, književnim klubovima i one se otvaraju. Potrebni su književni sajmovi i evo, ima ljudi koji organizuju u Pragu “Knjigovod”, u Berlinu “Bebelplac”, i uvjeren sam da će biti još divnih inicijativa književnih sajmova u raznim zemljama.
Potrebni su obrazovni projekti: i radi Slobodni univerzitet, “Marabu” otvara vrata djeci i tinejdžerima u Francuskoj, Srbiji, Americi, Izraelu, Finskoj. Potrebni su kulturni festivali na ruskom jeziku - i eto ih: “Voices” u Berlinu, “Kulturus” u Pragu, “Vidim Fest” u Amsterdamu. Potreban je forum koji ujedinjuje i vodeće i mlade predstavnike ruskojezične kulture - i takva platforma postaje “SlovoNovo”, gdje se raspravlja o aktuelnim temama za stvaralačke ljude iz svijeta književnosti, filma, muzike, teatra i likovne umjetnosti.
Potrebne su književne nagrade - i one nastaju: “Prosvjetitelj”, “Knjige slobode” pri izdavaštvu Freedom Letters, književna nagrada “Dar”. Radujem se što, zahvaljujući entuzijastima kojima je kultura na ruskom jeziku od životnog značaja, oživljava ideja književnog života izvan teritorije poluraspale imperije.
Svi mi, kojima je važno da sačuvamo dostojanstvo našeg jezika, stvaramo svojim prisustvom na internetu i učešćem na društvenim mrežama upravo onaj traženi prostor za dostojan život u ruskom jeziku, koji je u offline svijetu naše istorijske domovine možda i potpuno nemoguć
Za one koji su ostali iza ograde, koji ponovo nose povodac, ali još uvijek žive potrebom da dišu slobodnom riječju, emigracija će ponovo postati orijentir, tačka oslonca i polazišta za buduće generacije, kao što je to bilo u zoni “pobjedničkog socijalizma”. A tamo svakodnevno ispumpavaju vazduh, i prije ili kasnije neće više biti čime disati. Važno je da svi shvate, dok nije kasno, da je emigracija - otpor.
Od one emigracije razlikuje nas najvažnije: s jedne strane, razumijevanje da povratka neće biti, a s druge - mogućnost postojanja u onom posebnom prostoru kojeg nisu imali oni kojima je prije sto godina kultura na ruskom jeziku bila životno neophodna. Ona prva emigracija nije imala naše uređaje, naše virtuelno prostranstvo, na čijim prostranstvima možemo osjećati da smo ravnopravni učesnici svjetske kulture, ravnopravan dio čovječanstva koje zna zašto su potrebni umjetnost, muzika, književnost.
Svi mi, kojima je važno da sačuvamo dostojanstvo našeg jezika, stvaramo svojim prisustvom na internetu i učešćem na društvenim mrežama upravo onaj traženi prostor za dostojan život u ruskom jeziku, koji je u offline svijetu naše istorijske domovine možda i potpuno nemoguć.
I ovdje nije riječ o “ruskoj kulturi”, niti o “ruskoj književnosti”. Svi ti pojmovi već pripadaju istorijskom leksikonu. Ruski jezik ne pripada ni najvećoj zoni na planeti, ni gebističkoj(4) spodobi na tronu, ni majci-otadžbini čija su usta puna leševa. Oni koji žive i pišu na ruskom u Ukrajini, Litvaniji, Izraelu, Bjelorusiji, Americi i drugim zemljama, nisu ruski pisci, niti stvaraju rusku književnost. Oni žive u svojim zemljama i stvaraju svoju književnost. I tako i treba da bude u svijetu u kojem ne vlada “dar poslušnosti”, nego dar razumijevanja.
“Ruska književnost” ostala je u udžbenicima. Mi se nalazimo u novom kulturno-istorijskom prostoru književnosti na ruskom jeziku. To je prostor našeg dijela svjetske kulture koji dijelim s Jevrejima, Ukrajincima, Gruzijcima, Poljacima, Amerikancima, sa svim ljudima planete Zemlje za koje je ovaj jezik, moj jezik, oblik života.
U tom prostoru slobodnog stvaranja na ruskom jeziku nalazi se naša budućnost. Naš jezik je ruski dijalekat ljudskog dostojanstva.
Na aktuelno pitanje staro sto godina - Que faire, Que faire-to? - odgovor je očigledan.
Imamo šta da radimo.
Prevela i prilagodila: Nina VUJAČIĆ
Objašnjenja: (1) - Tamizdat, termin koji označava samizdat literaturu krijumčarenu i objavljivanu na Zapadu tokom Hladnog rata; (2) telogrejka - tipična odjeća zatvorenika u Gulagu; (3) vohrovski kaput - BOXP je skraćenica za termin Vedmostvenaja ohrana, čuvare, odnosno stražare koji su obezbjeđivali logore; (4) gebist - izraz nastao iz termina državna bezbjednost, pripadnik KGB-a ili FSB-a
Bonus video:
