Kada bih znao i umio, kao što to umije Lidija Vujačić, da tako uvjerljivo naslikam noge, ja se, vrlo vjerovatno, ne bih zaustavio na njima nego bih nastavio te, u istom tom maniru, naslikao i sve ostalo iz čega je, spolja gledano, sastavljen čovjek iliti antropos (da se izrazimo i tako zbog profesorice antropologije) - i, svakako ne bih propustio da naslikam glavu. Štaviše, od glave bih, slijedeći najčešću likovnu praksu i počeo, a ne bih vam se mogao zakleti da pri glavi ne bih i ostao kako to čine mnogi slikari (i još više vajari) pošto su, znali oni to jasno ili ne znali, jer su tako školovani, obuzeti uvjerenjem da je glava, sa onim što se u njoj nalazi, krunski element u definiciji čovjeka kao stvorenja koje, kako se veli, prije svega, misli i misleći stvara i održava brojne pametne ustanove kojima ima da zahvalimo što smo civilizovani više nego što bismo bili bez njih i više nego što bismo bili onda kad su one napr. korumpirane.
Ne može se rečenom uvjerenju prebaciti da nije tačno/ispravno mada se ne smije previdjeti/smetnuti ni njemu alternativno, i ponekad mu suprostavljeno, uvjerenje da nisu glava i mozak nego su “srce” u prsima i osjećanja što ih bilo nadimaju bilo razdiru - (da su oni) antropo-središte kao što to pokazuje nebrojeno mnogo stihova ili drama (i dramskih tv-serija) ili pak partitura uz koje idu simfonijski i ostali orkestri te u kojima se čuju ona kako vedro pjevaju ili cvile i žaluju pa nas svojim pjano-pjanisima i forte-fortisimima prebacuju na druge obale (uglavnom fantazirane i utopijske). I, kad smo već kod velikih uvjerenja iliti kod velikih antropo-istina, valjalo bi da pomenemo i ono sa kojim se centrira digestivna zona iz koje potiču oni masovni pokreti, ideologije i manifesti s njihovim fortisimo-pozivima da ustanu svi prezreni na svijetu/svi koje mori glad.
Dobro kad smo sve ovo pomenuli, odosno kad smo, valjda, kompletirali repertoar velikih istina pa, samim tim, i velikih/poznatih umjetničkih kodova, valjalo bi da, u ovoj prilici, zastanemo s pitanjem: Šta je sa Lidijom Vujačić i njenim slikama tj. šta je sa svim tim nogama sa kojima Lidija počinje slike i sa kojima ih završava, šta je, dakle, sa nogama koje ram slike “amputira” i izoluje od svega ostalog te ih tako čini jedinom (ili barem dominantnom) temom koja se, iz slike u sliku, ispoljava kroz raznolike varijacije ispostavljajući svoj zahtjev da je upravo tu antropo središte. U pitanju je bez sumnje još jedna centracija s kojom (uz one što centriraju bilo glavu, srce ili digestivni trakt) s kojom niko nije naročito računao i nije, koliko je meni poznato, u vezi sa njom, likovnim jezikom nešto posebno, da bi se to citiralo, rekao. Nije, naravno, riječ o tome da su noge previđene, zanemarene ili pak zakonima zabranjene, te ih stoga uopšte nema na slikama - ko bi takav nonsens rekao? Riječ je o tome da noge u slikarstvu nisu bila ni udarna ni opsesivna tema - nisu bile poenta. A na slikama Lidije Vujačić one to, očigledno je, jesu te se time, dakle, ukazuje na još jednu centraciju koja se tiče toga oko čega se koncentriše (barem) još jedna velika i obuhvatna antropo-istina. A uz to, taman što rekosmo “centracija”, evo ovdje odmah i decentracije: naime, noge, na slici izolovane tj. ramom slike amputirane kao kakva figura bez pozadine, zapravo su jedan pars pro totto iliti dio za celinu, elem cjelinu koju naša pažnja i pamet moraju da podrazumijevaju i to nužno moraju da je podrazumijevaju utoliko prije što vitalno stanje nogu napunjeno (kako se dobro vidi živim muskularnim tenzijama što čini tu cjelinu nesumljivom i ono povlači da je kompletno tijelo, iako ga ne vidimo, jer i nije prikazano/naslikano, takođe vitalno) i tako je ta cjelina, naglasiću, takođe i jedna odsutna prisutnost (da uzmemo taj izraz iz književne estetike) zbog koje nam je potrebno da se decentriramo i u svojoj pameti se rotiramo kako bismo (eventualno) shvatili i uvidjeli u kojem se položaju (a to zavisi koja je slika u pitanju) odnosno u kojoj se akciji nalazi ta cjelina/to tijelo, što je pretežno van rama slike (pa je tako ta cjelina odsutna), ali čiji je jedan dio unutar rama pa je ta cjelina tako za nas i prisutna.
Rezimirajući - i pomalo ponavljajući - kao što se noge ovdje ponavljaju rekao bih da se ovdje radi, dakle, o jednoj centraciji tj. o jednoj velikoj antropo-istini koja nam je prvi put predočena likovnim sredstvima i koja nas, od slike do slike tj. od jedne mentalne rotacije do sledeće premješta sa sjedećih na stojeće položaje, sa stajanja, na hodanje ili pak na trčanje kad je naročito potrebno uteći kako bi se spasila glava da bi ona mogla da izusti ono svoje “mislim, dakle postojim” ili da bi se uskliknulo “ustajte prezreni na svijetu” tj. ustanite da zbrišete kakvu bastilju ili, pak, da krenete u još jednu seobu naroda, odnosno u veliku migraciju; a, svakako, i da bi se sačuvala prsa, e da bi se ona nadimala i iz njih se izdizala ova ili ona pjesma.
I, eto, sve je to (a ima još toga) kontekst iz kojeg dolazi i kojeg se tiče ova Lidijina izuzetna umjetnost, ovako lucidna, promišljena i zahtjevna u pogledu mentalnih rotacija kao što dolazi i ova izložba na kojoj ćemo Lidiji s velikim poštovanjem i zadovoljstvom čestitati.
Bonus video:
