Za Frederika Begbedea, jednog od najpoznatijih savremenih francuskih pisaca, vežu se najmanje dvije legende: o romanopiscu novoga kova koji hrabro oblikuje književnu fikciju na način koji odgovara i novom čitaocu i novom vremenu, ali i o ličnosti koja je u medijskoj žiži onoliko koliko su to i istaknute ličnosti iz pariskog džet-sata. Za njega se slobodno može reći da je vrlo angažovan pisac - reaguje oštro na deformacije ove civilizacije. Njegov idealni književni model je američki pisac Bret Iston Elis, koji takođe voli provokaciju. A u Francuskoj je to Mišel Uelbek.
Ovo su izvodi iz razgovora koji smo vodili 2010. godine.
Gospodine Begbede, vi ste francuski pisac po rođenju, obrazovanju, po suptilnosti stila... ali vi biste komotno mogli biti i engleski, američki, italijanski ili španski pisac. Snalazite se sasvim dobro u književnoj “globalizaciji”.
Volio bih da kažem da je moja prava domovina literatura, bez francuskog nacionalizma. I to je upravo Kunderin san. On u svojoj posljednjoj knjizi kaže da građani literature prelaze sve granice i sebe ne smatra češkim piscem. To takođe znači da se svi ljudi koji pišu, i koji se danas prevode na sve strane, osjećaju kao braća i sa Balzakom i sa ruskim piscima. Za mene je to laskavo i raduje me, ako me razumiju i u zemljama u koje nijesam kročio. To znači da ne pišem samo o mom pariskom životu, nego i o problemima koji su planetarni, da li nas naš način života čini srećnim i zadovoljnim, da li je potrošačko društvo zadnja utopija i da li će nas učiniti srećnima ili da li je katastrofa koju predosjećaju moji junaci, takođe svjetska, to jest, anacionalna katastrofa? Moja knjiga Francuski roman je kroz istoriju moje porodice priča o mojoj zemlji. To je moj prvi zaista nacionalni roman.
Svaki se pisac okružuje srodnim piscima, onima sa kojima ima nešto zajedničko. Osim Uelbeka ne vidim nikog drugog u vašem okruženju. On je vaš veliki prijatelj. On vas je puno podržavao, preporučio vas je izdavaču Flamarionu.
Uelbek je imao veoma veliki uticaj na mene. Prvo, on je taj koji je došao na ideju da me potakne da napišem knjigu 99 franaka. Ja sam već bio objavio nekoliko knjiga kad mi je on rekao: Ti suviše pišeš o onome šta radiš noću. Piši o onome što radiš danju. I ja sam počeo da pišem o tipu koji radi u reklamnoj agenciji. On je, dakle, dao ideju za tu knjigu i napisao je tekst o toj knjizi u reviji Atelje pisca koji je puno pomogao za njeno lansiranje. Često se viđamo, dopisujemo, vrlo je pažljiv prema meni, ponaša se kao stariji, dobronamjerni brat. Imao sam puno sreće što ga imam za prijatelja. Napisao je predgovor za džepno izdanje za Francuski roman. Znači, njegov uticaj je značajan. On piše o velikim svjetskim problemima, ima tu veliku romanesknu balzakovsku ambiciju realizma XIX vijeka, sa iskustvom XX vijeka. Ima razvijen osjećaj pomjeranja granice, što i ja rado činim. Volim sve njegove knjige i njegov humor.
Evo šta on kaže za vašu knjigu: “Naslov knjige 99 franaka je genijalan i odgovaran: dati kao naslov jednoj knjizi njenu prodajnu cijenu, znači iskreno izraziti prirodu jednog svijeta u kome je novac krajnja stvarnost”.
Da, kao što ću jednog dana objaviti knjigu čiji će naslov biti broj stranica da bih odgovorio na opasnost koja prijeti knjizi od papira. Jer, razne tehnike hoće da nam uklone knjigu.
Gotovo sve vaše knjige su autobiografske. Kako ste onda uspjeli da date objektivnu sliku katolika-monarhista koji su postali mondijalizovani kapitalisti u vašoj knjizi “Francuski roman”? Nije li autobiografija ponekad - biografija drugih?
To je lijepo rečeno. To je tačno. Ali ja smatram, kada govorim o sebi, da govorim i o vama. Ima jedna rečenica Viktora Igoa, kome su prebacivali da govori o sebi: O, nesmotreni, koji misliš da ja nijesam ti! Naravno, ja sam ti. Pisati o sebi ne znači biti pretenciozni narcis koji se gleda u ogledalu. Da, sviđa mi se ta riječ autobigrafija drugih, to je dobro primijećeno. Ima jedna Prustova rečenica koja kaže: Iz detalja ličnoga razvija se opšte. Što su pisci detaljniji, precizniji o svom ličnom životu, utoliko su univerzalniji.
U vašim knjigama ima volterovskih žaoka, ima rusoovskih meditacija jednog Usamljenog šetača, ima ironije prema izvikanim književnim veličinama. Međutim, to sve kao da je priprema za jedan tomasmanovski roman o našem društvu, krizi njegovih vrijednosti prema kojoj je književna kriza - bezazlena. Sve je više romana čiji je pogled na naš svijet verbalan, žonglerski, zabavljački, a sve je više ratova i nepravde na zemlji...
Već sam rekao da je za mene objavljivanje knjiga čin otpora, to je takođe otpor usmjerenju svijeta, otpor njegovoj brzini. Da bi se napisao roman treba vremena, treba tišine, treba ugasiti telefon, Internet, televiziju i sve ostalo. Prihvatiti da se bude sam, da se bude u tišini, to je način nepristajanja na način kretanja današnjeg svijeta, na njegovo odbacivanje. Objaviti roman znači da smo odlučili da se iščupamo iz te buke, iz te brzine, iz savremenog ludila i smatram da su to simboli koje pisci treba da čuju. Mi hoćemo jedan drugi svijet u kome ljudi nijesu zaraženi aktuelnom bolešću mladih koji ne uspijevaju više da se koncentrišu na neki konkretni zadatak.
Citirali ste velikog francuskog i svetskog filozofa, Emila Siorana: “Ako prihvatimo da je đavo taj koji upravlja svijetom, onda nam je sve jasno. Suprotno tome, ako je to Bog koji njime upravlja, onda nam više ništa nije jasno”. Sioran je bio gnostik. I vi ste. Pa, ipak, ovaj citat traži malo više objašnjenja, zar ne?
Da, ipak je šteta što nam religija više ne služi kao putokaz i sve se lakše objašnjava ako je đavo taj koji upravlja svijetom. Nažalost, danas izgleda sve ide u pravcu koji ne vodi svijetlu, što je zaista strašno. Moje je mišljenje da je ideja Boga neophodna čovjeku i ja jurim za tom idejom i nadam se da ću je stići. Jedina stvar koju treba znati na ovoj planeti jeste zašto ona postoji.
U knjizi dijaloga sa episkopom Žan-Mišel di Falkom, izdavač Kalman Levi kaže za vas da ste pisac-nihilista. Meni se zapravo čini da ste vi nihilista koji je postao pisac. Iako ne vjerujete u Boga, vaš vam je Bog (tako da ga nazovem) poslao dar za pisanje kao odbranu od nihilističke projekcije, možda ne samo vašeg svijeta. Šta mislite o tome?
U svim mojim knjigama postoje aluzije na religiju, zbog mog katoličkog vaspitanja. To su istovremeno i reference koje sam primio, to je za mene više pitanje kulture, nego religije. U Bibliji ima predivnih stvari i ja često citiram Pjesmu nad pjesmama ili Jovanovu Apokalipsu. Ustvari, traženje ljepote je čežnja za Bogom, što ne znači da sam vjernik, to je za mene način da se dostigne lijepo.
Dok sam čitala knjigu imala sam neodoljiv osjećaj da biste tako željeli da vjerujete. Da li je Bog za vas uporište, tačka oslonca u prostoru i vremenu? Njegovo odsustvo kao da je jedan od razloga za pisanje? Ili pišete da biste se nekako na nešto oslonili?
Ima jedna divna rečenica Žilijena Grina: Ono što vi nazivate slučajem, ja to nazivam Bogom. To me je podstaklo da pomislim da je Bog u suštini samo riječ, jedna riječ koja može da se zamijeni sa drugom. Ako umjesto vjerujem u Boga, kažemo vjerujem u literaturu, zamijenićemo Boga sa literaturom. I ta je riječ neodređena kao i prva, ali shvatamo da uloga koju pripisujemo Bogu, jeste uloga organizacije, uloga značenja svijeta, kao rješenja nekog rebusa, kao neka vrsta tajne koja lebdi i koja nas tjera da budemo bolji od samih sebe, koja nas tjera da budemo nešto drugo umjesto potrošača koji misle samo da žderu, piju i vode ljubav. Šta nas čini boljim od običnih sisara? Šta nas to čini ljudima? Neki će reći da je naš humanitet Bog, drugi, kao Žilijen Grin, reći će da smo tu slučajno. Ja to zamjenjujem literaturom. Često koincidencije imaju oblik božanskog, magijskog. I sam čin pisanja u današnjem svijetu jeste čin otpora, čin neposlušnosti.
Ponovo vas citiram: “Jedini interes da se živi u demokratiji sastoji se u tome što ona daje mogućnost da se kritikuje”. Današnjem čovjeku ova misao treba da je stalno na umu.
Problem slobode je nešto što treba održavati. Nešto kao svakodnevnu gimnastiku. Nije dovoljno da se kaže: ja sam slobodan, ti si slobodan, nije dovoljno samo napisati sloboda, to nije dovoljno, slobodu treba potvrđivati svakog dana govoreći ono što mislimo, treba je braniti izlažući se riziku, pisac treba da kaže sve što misli ne vodeći računa o tabuima. Uvijek me zabavljaju kad kažu da prevrćem svoj vagan, da pretjerujem kad kritikujem one koji me hrane. Ali ja ne pretjerujem, kad bih živio u Iranu - ni 80 odsto mojih knjiga ne bih mogao napisati, kad bih živio u Sjevernoj Koreji, bio bih danas u zatvoru, kad bih živio u Bjelorusiji, umro bih od hladnoće u nekoj psihijatrijskoj bolnici. Svjestan sam da imam puno sreće što živim u demokratiji, ali ta sreća zahtijeva da se ispuni jedan zadatak, a to je da se slobodno kritikuju vlastodršci. U zemljama kao što je bivša Jugoslavija ili Rusija, sloboda je skorašnja. Može da se datira oko 1991. Sreo sam Ruse koji mi kažu: znate, bilo je bolje ranije, nijesmo bili slobodni, ali smo imali i da jedemo i da stanujemo, imali smo zagarantovan posao. Dakle, istina je da je bolno biti slobodan. Slobodu je teško odbraniti.
Treba li se boriti za obnovu humanizma?
Neki filozofi, kao onaj slovenački filozof Slavoj Žižek, kažu da je komunizam budućnost kapitalizma. Ako iskustvo komunizma, sa svim njegovim varvarstvom i neuspjesima, treba da nam zabrani da zauvijek prestanemo da se nadamo, to bi bila katastrofa. Nama je potrebna nada, nijesmo stoka. Ta komunistička ideja nije bila glupa: imaćete besplatan stan, besplatan prevoz, svi će imati posla. To nije uspjelo, ali u osnovi je bila divna, romantična ideja, koja se danas polako vraća.
Citiram vas: “Ako pišemo, to je zato što to ne znamo da iskažemo na drugi način.”
Kako nijesam uspijevao da razgovaram s ocem, majkom, bratom, u jednom momentu sam počeo da pišem. Sa osam godina imao sam bilježnicu u koju sam zapisivao sve što sam radio. I to je vrlo neobično. Vjerovatno sam htio da stavim u riječi moju nelagodu, odsustvo svega. I mislim da sam to nastavio da radim cijelog života. Jednostavno sam pisao, da bih sačuvao neke momente i ono što nijesam uspijevao da kažem, pisao sam. Literatura se sjeća onoga što smo zaboravili: pisati znači čitati iz sebe. Pisanje mi je vratilo pamćenje.
Opasnije je opisati svoj sopstveni život nego izmišljati. U čemu je opasnost?
Postoji opasnost, jer govorim o bićima koje volim i ne bih želio da ih povrijedim, a postoji opasnost od izlaganja bez stida, to je kao kad bih se šetao go ulicom, kao neki egzibicionista - i rizično je pisati o sebi sa totalnom iskrenošću, ali treba tako činiti, jer samo ako smo blizu intimnom i istini možemo da ganemo ljude. Kvalitet se raspoznaje i u tim detaljima. Mogu da kažem: Ispričao sam vam moj život, jer mislim da je zanimljiv, a ispričao sam ga zato što nije manje interesantan od vašeg. To o djetinjstvu je najbolje izrazio Sartr u Riječima gdje kaže: Ja sam čovjek satkan od svih ljudi koji ih je svih vrijedan.
Povodom tabua vi kažete da “treba pisati o onome što je zabranjeno. Francuska literatura je duga priča o neposlušnosti. Danas literatura treba da ide tamo kud ne ide televizija. Pokazati što je vidljivo, izraziti neizrecivo.”
U knjizi Francuski roman vrlo precizno opisujem uslove zatočenja u depou u policiji, na Siteu, usred Pariza. I to je nešto što je zabranjeno, što se ne pokazuje na televiziji. Ja mislim da je to donekle zadatak pisca, da opiše nešto što je neopisivo ili da nam pokaže stvari koje nam se ne pokazuju i koje se namjerno skrivaju.
“Naša generacija nije u stanju da kaže nešto ozbiljno, uskoro neće biti pijaće vode, ona više voli da ode u kafanu i pije votku. Osjećam se krivim što pripadam tom šizofrenom svijetu...” Da li je to gubitak vrijednosti?
Ne, to je raspad utopije. Kada kažete jednoj generaciji da se revolucija završava fašizmom, onemogućili ste je da ima ideal.
Da li su svijetu potrebni revolucionari ili reformatori?
Potrebni su nam pomalo iracionalni, pomalo ludi ljudi... Mislim da su nam potrebni ljudi koji su spremni da imaju pomalo bezumne snove. Važno ja da se ne izgubi ta potreba za velikim idejama, velikim nadama. Mi smo suviše razočarani i očajni. Treba da nađemo nove utopije. Alber Tibode je govorio da se svaka generacija pisaca definiše prema nekom centralnom događaju. Mislim da je za nas to bio pad Berlinskog zida, to jest, kraj humanističke utopije i 11. septembar, kraj kapitalističke utopije.
O svemu smo govorili, samo ne o mjestu ljubavi koje ona zauzima u ljudskom životu.
To je očigledno jedini razlog življenja. Rekao sam da je Bog literatura, ali Bog je isto ljubav, jedina prava stvar koja me tjera da nastavim da živim jeste ljubav moje kćeri i stanje zaljubljenosti. Lako se zaljubiti, na svakom uglu se možemo zaljubiti od osmijeha lijepe djevojke. Mislim da je najbolje rešenje kad čovjek prestaje da sebi postavlja suviše pitanja. Ako postavljamo pitanja, znači nešto nije u redu. Ali ako je sve u redu, normalno bi bilo da nađemo nekoga ko nam odgovara, ko nas zanima više od nas samih.
Kažete da se “istinsko ludilo javlja kada prestaje komedija društva”. Zašto baš tada?
To je pomalo komplikovano pitanje, ali jednom riječi, ja sam tu rečenicu rekao na samom početku knjige U pomoć - oprostite koja glasi: kad sam napunio četrdeset godina sasvim sam poludio. Pitao sam se zašto ljudi pošašave sa četrdeset godina? Događa se nešto u to doba, prestajemo da gledamo pred sobom i počinjemo da se okrećemo iza sebe i kažemo sebi: stani, dostigao si pola svog života. I tada počinjemo da pravimo bilans i polako prestajemo da se osjećamo obaveznim da učestvujemo u pravilima igre života u društvu, da prestajemo da se pokoravamo pravilima vaspitanja u društvu. Moje buržujsko vaspitanje u Nejiu sedamdesetih godina je vaspitanje koje me prilično paralizuje. U Mondu su napisali da sam suviše dobro vaspitan, što znači da je moje lijepo vaspitanje hendikep koji me sprečava da budem iskren i prirodan. Znači, kad sam rekao komedija društva to su svi ti uzusi, običaji, religiozni obredi, familijarna struktura, sve ono što nas sputava da budemo ono što jesmo. Zaključak: treba se osloboditi lijepog vaspitanja.
Pisanje posjeduje natprirodnu moć?
Osobito u toj knjizi, počinjem ovako: moje najstarije sjećanje je slika kako sjedim sa mojim djedom na plaži. Počev od te slike pitam se zašto je to jedino moje sjećanje, zašto sa djedom? Zašto sam se sjećao tog djeda? Možda zato što sam bio svjedok njegove smrti, zato što nije upoznao svog oca koji je poginuo kad mu je bilo tri mjeseca u Prvom svjetskom ratu. Zašto ta plaža? Zato što je to plaža u Gitariju, a Gitari je selo gdje su se sreli moji roditelji i gdje su se vjenčali. Zašto 1972. godina njihovog razvoda, godina kad sam krvario iz nosa i kad su me poslali na oporavak na tu plažu. To je slika jednog malog dječaka u kupaćem kostimu sa svojim djedom na plaži. To sjećanje je metafora koja rezimira svu moju egzistenciju. Tu literatura ima svoju natprirodnu moć, jer pišući tu sasvim jednostavnu stranicu ispisao sam čitav svoj život. To je moj rosebud. U Građaninu Kejnu ima jedan strari gospodin koji umirući izgovara riječ: rosebud. Cijelog filma jedan novinar se pita šta ta riječ znači. Na samom kraju saznajemo, kad je bio dječak da su mu bacili sanke koje je obožavao u vatru i na njima je to pisalo. Recimo da svi mi imao u sebi neku duboku prabol.
Bonus video:
