Počinje tiho, svakodnevno, ali s određenom mistikom i jezom. Počinje s kartom koja znači smrt. Dalje se, pak, razvija priča koja se može okarakterisati kao drama apsurda ili psihološki triler.
Predstava “Iskupljenje”, nastala je po djelu Branimira Šćepanovića u režiji Veljka Mićunovića, a u fokusu je Grigorije Zidar - junak čiji će identitet biti predmet preispitivanja, nakon što jedno interesantno otkriće pokrene gotovo pa košmarnu lavinu događaja. Izvedena druge večeri 21. izdanja Međunarodnog festivala glumca - Nikšić 2025, predstava je izazvala izraženu pažnju prisutnih, tišinu tjeskobe i napetosti, muk čiji se sud osjećao, a onda i gromoglasan aplauz i stojeće ovacije kojim je publika pozdravila glumački ansambl na kraju, a u prvom redu Borisa Isakovića koji nosi glavnu ulogu, pa tako i predstavu u cjelini.
Od samog početka na sceni Nikšićkog pozorišta postaje jasno da “Iskupljenje” traži samo da budete prisutni, da ostanete u djelu kako bi osjetili težinu svijeta i nemilosrdnost istorije i donosilaca odluka. Kad se desi sudar čovjeka sa sopstvenom mitologijom - a ljudi postanu svjesni njegovog bića i pojavnosti, dešava se zaplet, ali i svojevrsno suđenje čija se presuda unaprijed kreirala, donkihotovska borba ili pak Kafkina metamorfoza. Zidar se tek tako zadesio u sopstvenom spomeniku - ili u sopstvenom životu i liku, u priči u kojoj je sahranjen, u varošici koja ne prihvata njega živoga, gdje postoji idolopokloničko uvjerenje koje briše interesovanje za istinu - sve do momenta kada krenu snažne podjele u narodu... Apsurd u komadu djeluje kao stalno stanje, svakodnevica u kojoj je identitet potrošna roba, istina pod revizijom, a koristoljublje i laž nadilaze moral i pravdu.
No, da i danas živimo to vrijeme potpunog apsurda i revizije istorije, istakao je Isaković na okruglom stolu nakon predstave... Iako dešavanja iz Šćepanovićevog djela izgledaju fiktivna - živa su i prisutna u svojoj apstrakciji i apsurdu (spomenika).
Pitanja: koja je cijena sebe, časti, pravde i dosljednosti, te da li je sopstvo nekada ropstvo; da li se i čega sve čovjek može odreći zarad slobode i šta bi onda takva sloboda značila, samo su neka od onih koja odjekuju nakon predstave u produkciji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada.
“Da li je bolje biti živ čovjek ili mrtav spomenik?”, pitanje je koje je postavio dramaturg Nikšićkog pozorišta Radisav Jevrić na okruglom stolu upriličenom nakon maestralno izvedenog “Iskupljenja”.
“U ovom djelu taj spomenik, za ove druge, svjedoči mrtvom čovjeku, a podignut je zbog njih samih kako se ispostavlja, a ne zbog tog čovjeka. Tako su vjerovatno mnogi spomenici i podizani. Veljko Mićunović, naravno, pripada generaciji koju te stvari jako zanimaju”, istakao je Isaković podsjećajući na radnju djela u kojem se osporava identitet Grigorija Zidara.
Jevrić je citirao reditelja Mićunovića odabravši samo jednu rečenicu u kojoj praktično sve staje:
“Govorimo i o velikoj prevari istorije koju pišu pobjednici, o obmani jednog vremena koje se reflektuje i u našoj stvarnosti”, rekao je Jevrić, podsjećajući na dešavanja i u Crnoj Gori i regionu, da bi se, zatim, i Isaković, osvrnuo na vrijeme i okolnosti u kojima obitavamo.
“Ja nisam nikakav istoričar, ali fakti neki postoje, pa ne može biti da je to sve sad potpuno lažno?! Kako sad odjedanput treba se probudim u nekom novom vremenu i da ono prošlo više apsolutno ne važi? ... Da se vratimo komadu, to važi i za Grigorija. On zna šta je doživio i prošao, tu nema dileme, ali ipak taj apsurd ne nastaje sam od sebe, već ga stvaraju ljudi - i o tome je Veljko Mićunović vrlo dobro vodio računa. Taj represivni sistem apsolutno postoji i utjeruje se do te mjere da je strašno, jer je apsurdnost te situacije i u životu, a i u ovoj predstavi, dovedena do te mjere da ona pojedincu u određenom trenutku oduzima identitet... To se i trenutno dešava... Oduzimaju čovjeku identitet, spremni su da ga strpaju u zatvor, da ga batinaju, da ga maltretiraju, ne bi li on uradio ne znam šta - pokajao se i rekao: ‘Izvinite što sam to ja. Ja nisam ja. Ja sam neko drugi’”, ispričao je, između ostalog Isaković.
Boris Isaković u liku Grigorija Zidara nosi predstavu onako kako malo ko to može: snažno, realno, bez teatralnosti i hiperbolizovane ekspresije, ljudski - suočavajući i publiku sa stvarnim čovjekom kojem je, za njegovo herojstvo podignut spomenik vjerujući da je mrtav.
Rečenica “Čovjek kad izgubi čast - izgubio je sve”, vodilja je komada i ponavlja se tri puta tokom predstave, podsjetila je glumica Marta Bereš kasnije na okruglom stolu, a usaglasio se i ansambl. Kroz lik Sofije - jedini ženski u predstavi, Marta Bereš unosi poseban sloj privrženosti, tananosti, ali i snage, dosljednosti i časti.
“Mislim da u Sofijinovom liku postoji neki transcendentalni trenutak, ali je nekako izvan cijele priče. Meni je najbitnije bilo to što je teško uhvatljivo njeno prisustvo. S druge strane, ona je neka potpuno jednostavna i obična žena koja jedino hoće da pruži podršku i bude prisutna tu za muškarca. Ja mislim da je moj ključ za nju upravo ta podrška - to da se i ona, kao i sve žene, bar ja tako smatram, nada da će muškarac postati i ostati muškarac. To je njena najveća nada u ovoj predstavi. Iako u jednom trenutku tu ima razočaranja, ona nastavlja svoj put i traži novu priliku gdje može da pumpa tu svoju snagu u energiju koja je pokretačka. Uostalom, debate i teoretisanje uvijek vode muškarci, a žene su u prvim redovima i štrajkuju glađu”, istakla je Bereš.
Glumac Marko Savić dodao je da svi treba da se zapitamo kada smo nešto pogriješili, kada smo se nekome izvinili ili zapravo iskupili, a ne da ćutimo i pravimo sebi spomenike.
“Ako ćutimo na ovo što se dešava oko nas, u čitavom kontekstu, i ako nas nije sramota..., onda nešto s nama debelo nije u redu, u čitavom svijetu, ne samo ovdje. Ja mislim da ne postoji djelimična pravda, kako kaže Lebović, i ne postoji djelimična krivica... Ili se nešto desilo ili nije, ili je neko kriv ili nije kriv. U tom kontekstu, ja mislim da ova predstava ima jednu ljudsku vrijednost, da sve nas stavi pred zapitanost i istinu samih pred sobom... Da se probudiš ujutro i pomisliš da bi možda i mogao da se nekom izviniš danas”, ispričao je Savić i sumirao impresije sa gostovanja...
“Ono što je bilo posebno lijepo večeras ovdje, među ovim divnim domaćinima - vama, jeste jedna riječ koja se nekako iskristalisala i čula u našoj garderobi... Boris je rekao: ‘Osjećajnost’. Bilo je neke topline koja se osjećala i kod nas na sceni, možda i neke tuge... Možda zbog ovih prostora... U svakom slučaju, lijepo smo se osjećali i u isto vrijeme desilo se nešto pročišćujuće - katarza! Ali, da je sve oko nas u redu, nije”, poručio je.
Na pitanje koji trenutak u predstavi smatraju okosnicom sopstvene uloge ili posebnim po samu radnju, Isaković se premišljao, ali je onda došao do simbolične replike.
“Svaki trenutak je značajan zbog nekog narednog koji je još značajniji. Teško mi je odgovoriti, ne znam šta bih izdvojio... Ja volim tu poslednju repliku, pred kraj, a koja i nije rečenica Branimira Šćepanovića, a to je ‘Ćutimo’”, rekao je Isaković.
Ćutimo...
Bonus video:
