Promocija romana “Ruža i pepeo”, slikara, pisca i pjesnika Nedeljka Simanića održana je u ponedeljak u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici.
Pored svoje višedecenijske karijere u slikarstvu, Simanić se već ostvario i u domenu književnosti prvim romanom “Succubus” koji je nagrađen Čučkovom nagradom, a pored toga ima i objavljenu zbirku pjesama “Ka Zlatnom gusaru” kao i zbirku pripovjedaka “Delfini ne postoje”.
Roman “Ruža i pepeo” je kulminacija životnog interesovanja Simanića za figure slikara Josipa Račića i pjesniku Branku Miljkoviću, koje su tematske osovine za kretanje raznih likova u romanu, poznatih i manje poznatih, koji svojim sudbinama spajaju različite epohe, od dvadesetog vijeka do danas.
Moderatorka ove promocije, kao i urednica izdavačke kuće “Ouroboros”, Natalija Đeletić je komentarisala roman kao djelo koje se izdavaja estetskom zrelošću i specifičnim umjetničkim postupkom.
“Rijetko se sreće proza koja tako uvjerljivo prepliće likovni doživljaj i narativnu strukturu. Roman ima gustoću i punoću pažljivo komponovane slike - preciznu liniju, bogatu teksturu i finu modulaciju tona”, smatra ona.
Simanić je u razgovoru sa Đaletić kazao kako je njegova potreba za pisanjem počela u srednjoj školi, ali je bilo potrebno vremena da njegovo pisanje krene pravim putem.
“Počeo sam sa nekakvom ispovjednom prozom, i to nikako nije bilo dobro. I onda, tek kad sam se nekako okrenuo prema drugim ljudima, prema okolini, prema stvarima koje me okružuju, shvatam šta bi to moja tema, kao pisca, mogla da bude”, prisjeća se on.
Simanić je objasnio da tek kada je počeo da se bavi specifičnim likovima i specifičnim situacijama, pisanje je krenulo u produktivnom pravcu, iz toga je i napisao nagrađivani roman “Succubus”.
“Kad sam počeo da pišem o nekim likovima i da ih stavljam u određene situacije, onda je to sa pisanjem krenulo na način na koji sam ja mislio da treba da ide. I tada, nekako, počinje rad na mom prvom romanu, i kad je rad krenuo, sve je išlo jako spontano i jako brzo. Nisam se puno domišljao i razmišljao o tome kako će taj roman formu da ima”, kazao je pisac.
Simanić je istakao kako se nakon njegovog prvog romana, fokusirao na svoju životnu želju da napiše nešto.
“Počeo sam da intenzivnije razmišljam o svemu, i onda sam se vratio želji koju sam oduvijek imao - da napišem nešto što bi bilo vezano za Josipa Račića, jer je to lik umjetnika kojim sam ja bio zaokupljen od rane mladosti”, ističe on.
Kako on dodaje, čitav taj krug slikara poznatiji kao “Kroatiše šule” bio je veoma zanimljiv zbog svog rada koji ga je inspirisao da oživi te likove u romanu.
U stvari, čitava ta škola slikarstva, odnosno, ta grupa hrvatskih slikara od početka vijeka, takozvana Kroatiše šule, koja je djelovala početkom vijeka, školovala se u Minhenu, bila mi jako zanimljiva, ne znam iz kog razloga, to ja sebi u srednjoj školi nisam mogao da objasnim, međutim, taj način na koji su oni radili, na koji su oblikovali te svoje slike, prvenstveno portrete i figure, to mi se jako dopalo, i poslije sam sve to analizirao, ali negdje mi je bilo potrebno da te ljude nekako oživim, na nekakav literaran način, da napravim od njih neke žive figure u nekakvom literarnom djelu”, kazao je Simanić.
Počeo sam sa nekakvom ispovjednom prozom, i to nikako nije bilo dobro. I onda, tek kad sam se nekako okrenuo prema drugim ljudima, prema okolini, prema stvarima koje me okružuju, shvatam šta bi to moja tema, kao pisca, mogla da bude
Bonus video:
