Činjenica da ja postojim potvrđuje da svet nema nikakvog smisla! (Sioran)
Emil Sioran je posljednji mislilac čija se biografija svodi na nekoliko događaja, tako da, pročitavši jedan opširni intervju kojeg je, istina, nerijetko davao, ostale čitalac može preskočiti jer se uglavnom ponavljaju. Time je izbjegao da se, poput pjesnika estrade, za njim vucaraju raznorazne anegdote, da bi se prepričavale po kafanama i tokom sjedaljki otužnih pojava. (Nezamislivo je da melanholični Momčilo Nastasijević, ili neurastenični Sava Šumanović, za svoje ime vezuju nekakve dogodovštine!)
Iz karpatskog sela Rašinari - gdje je kao dijete poslednji put okusio sreću - odlazi za grad Sibiu, u gimnaziju, zatim u Bukurešt gdje je diplomirao odbranivši rad o Anri Bergsonu. Godinu dana predaje u gimnaziji filozofiju, ali mučen nesanicom, daje otkaz rješen da se zauvijek nastani u Parizu.
Sa dvadeset dvije godine objavljuje svoju prvu i, ujedno, prema sopstvenim riječima ‘najfilozofskiju’ knjigu Na vrhovima očaja, a posljednju na rumunskom jeziku, Suze i sveci (Lacrimi şi Sfinţi, 1937) kad već biva u Parizu. U telefonskom razgovoru sa majkom dobija prekor, objašnjenje ne bez zatečenosti kako je morao misliti na oca, pravoslavnog sveštenika koji je karijeru izgradio na službi Bogu, obzirom da je ta knjiga skandalozna, puna hule na Stvoritelja, iako Sioran smatra kako je to potonja religiozna knjiga pisana u stanju duboke ’religiozne krize’ koja je objavljena na Balkanu. (Mirča Elijade od njega trpi kritički osvrt u kojem Sioran, između ostalog, bilježi: Zamislite kaluđera koji piše Istoriju religija.)
U Pariz stiže pošto je prijavio disertaciju u kojoj je trebalo da izloži koncept etike u djelu Ničea, međutim, kako nikad ozbiljno nije smatrao da tako nešto i uradi, biciklom je obišao Francusku, što su kasnije na univerzitetu prepoznali kao veliki gest priznanja zemlji Igoa i Bodlera. Potom: trideset godina živi po hotelskim sobama, a do 40-te godine se švercuje i prehranjuje u studentskoj menzi, iz koje ga novi zakon protjeruje. Poslije nekoliko pokušaja, uspjeva mu da se nastani u mansardi sa pogledom na Latinsku četvrt, a na pitanje kako mu je to uspjelo, odgovara: Zahvaljujući književnom snobizmu i renti u finansijskom iznosu koju sam mogao da podržim.
Do kraja života besposlen, ’poput kurve na trotoaru bez klijantele’, dugo vremena u ‘intelektualnom’ Caffe de Flore izigrava nezvaničnog sekretara, tokom dana iz dva puta tamo provodeći po osam sati. Bolujući od nesanice, noću je praktikovao duge šetnje, tako da se tu i tamo mogao upoznati sa svijetom ulice, promašenim sudbinama, ali i tipovima koji su izvršili presudan uticaj na njega, jer već tada napušta filozofiju, interesuje se za misticizam, svetice, istoriju, i prije svega poeziju. Prijatelju u uvodu knjige Istorija i utopija, objašnjava da je izuzetno teško savladao francuski jezik, da se još uvijek u njemu osjeća kao u ludačkoj košulji, pa ipak, taj jezik je za njega nedostižan, otmen i plemenit, za razliku od rumunskog za kojim žali jer je mješavina Sunčeve svjetlosti i goveđe baljege.
U Francuskoj se uči kulturi ishrane i kako se pristupa pisanju, što je za jednog Balkanca posljednji čin apsolutnog raskorjenjivanja. Kao došljak, shvatio je da (kasnije vrlo uticajnu) knjigu Kratak pregled raspadanja ne može napisati vođen zanosom, zato je piše četiri puta pozivajući se na primjer Paskala koji je Pisma jednom provincijalcu pisao čak devetnaest puta! Jer, to je jezik analitičnosti i strogoće koja zahtijeva da se stalno konsultuju rječnici, i kako mu je izgovor bio, ipak, loš, to će biti razlogom da se nikada ne odazove i nastupi na televiziji. Uostalom, parisko pustinjaštvo, opčinjavanje Epikurom, Markom Aurelijem i porodicom Bordžija, tako nešto već po sebi ne može ga preporučiti široj publici.
Emil Sioran nije bio onaj najteži tip karaktera prema Jungu, dakle, intuitivni introvert, naprotiv, da je bio ekstrovertan otkriva nam podatak manijakalnog iščitavanja dnevnika, memoara, ličnih zapisa, i te kako se interesovao za živote drugih, posebno se ističe Kraljica od Austrije, izuzetno osobena De Sisi, koja se ispovjedala okeanu, jednom stablu, na proputovanju u druge zemlje neizostavno posjećuje duševne bolnice, otuđenja čak i prema sopstvenoj djeci, negdje je izgovorila zaklanjajući se crnom lepezom - Smrt baštovani u meni.
Ukoliko nemamo organ za trijadu - Građenje, stanovanje, mišljenje (Hajdeger), te potrebujemo ispovijedni egzistencijalistički izraz, Sioran koji je između očajanja i ekstaze, upražnjavao aktivnu tugu, biće mislilac od podsticaja, jer, bez istinske boljke, fobije ili opsesije, mi smo marionete, ološčad ontologije. Zato je knjižica Silogizmi gorčine svoju publiku pronašla u nervoznoj omladini, tako da će 40 godina poslije objavljivanja postati nešto poput priručnika za neurastenike.
Sioran je sebe nazvao misliocem ulice, uzori su mu bili (u mladosti): Oto Vajninger, Žerar de Nerval, Arto, od majke je naslijedio opčinjenost Bahom, rezultat je aforizam - Bez Baha, Univerzum bi bio potpuni promašaj.
U Parizu se najviše družio sa Beketom (oličenjem diskretnog čovjeka koji se nikad nije pofrancuzio), Joneskom, Anri Mišoom, kome je prebacio što je u eksperimentu sa drogama tragao za iskustvom s onu stranu realnosti. U mansardi je primao pojave izmučene opsesijama, proganjane potrebom za samoubistvom, koje bi redovno savjetovao da se prošetaju grobljem Monparnas, jer je to lekcija iz skromnosti. Dugo je sebe smatrao budistom, međutim, to je bila zabluda iz razloga što mu je temperament bio eksplozivan, iako je miješao stanje utučenosti sa cerekanjem.
Stalne teme: sporenje s Bogom, slabost prema muzici, vrijeme i dosada, nesanica, istorija, strast prema XVIII vijeku u Francuskoj. Iako mu je sâm čin pisanja bio odveć mrzak (Sistem? Zar nije dovoljno što dišemo? - bilježi u jednoj od knjiga), Sioran je mislilac koji je napisao na hiljade stranica, no, ukoliko pođemo od toga da su mnoge utemeljene na kontradikciji, na lucidnom uvidu da je sve nakon Adama promašaj, da niko nije izuzetak nego pravilo prokletstva, onda je donekle razumljivo što je posezao za manifestacijom, pored toga što je ocijenio kako je to najveći od svih grijehova.
Da pisac i čitalac imaju neki kontakt o kojem je vulgarno pisati, uvjerio sam se sa tek navršenih sedamnest godina, kada sam pročitao Kratak pregled raspadanja, Priznanje i anatemu, Silogizmi gorčine, da bih nabasao na jedan intervju u kojem Sioran kaže, kako je sa sedamanest godina pročitao pismo u kojem Paskal prenosi sestri Žaklin - kaluđerici jansenističke provenijencije (pogledati knj. Skriveni bog - Lisjen Goldman) - kako nakon sedamnaeste godine nije proživio ni jedan dan bez patnje. U svakom slučaju, mislilac jeste megaloman, otud nam je unekoliko jasnije što u takvim napadima, između provokacije i sprdanje, Sioran optužuje Magbeta za plagiranje.
O ljubavi nije napisao mnogo, pa ipak, aforizam koji ću izdvojiti nakon uzvišenog prepoznavanja prema kojem je - Ljubav, susret dva ispljuvka! - glasi: Ljubav nam pokazuje dokle možemo biti bolesni u zdravlju. Ljubavno stanje nije organsko već metafizičko trovanje. Ovakvi rezovi najvećeg stiliste francuskog jezika druge polovine 20. vijeka, već nakon prvog čitanja razbuktali su u meni svu na momente klonulu gordost, gađenje i prezir koji svoje porijeklo imaju u osjećanju poniženosti što se postoji, jer je to kompromitacija na svakom koraku, u svakoj misli koja vene u rastačućem mozgu. Tim prije, još jedino smrt zadržava nešto od šarma i zavodljivosti.
Bonus video:
