Premijerno izvedena 1998. godine u Narodnom pozorištu u Somboru, predstava “Sumjivo lice” po tekstu Branislava Nušića i u režiji Jagoša Markovića, igra se u kontinuitetu i bez obzira na sve, skoro tri decenije. Podgorička publika imala je priliku da se uvjeri u autentičnost, aktuelnost i snagu, kako same predstave, tako i rediteljskog pristupa komadu, pete večeri Međunarodnog festivala pozorišne režije “Jagoš Marković”, a ansambl je pozdravila glasnim aplauzom i stojećim ovacijama.
Sama aktuelnost teksta najvećim dijelom je zasluga pisca, jer je upravo svevremenost ono što odlikuje velike pisce koji ne stare, smatra glumac Srđan Aleksić koji igra svih ovih godina...
“Stari tekstovi velikih pisaca su kao vino, sve bolji i bolji. Drugi dio te aktuelnosti, nažalost, pripada nama koji evo sto i više godina jednostavno ne umijemo da organizujemo društvo u kome živimo koje bi bilo na zadovoljstvo građana. Sve anomalije koje su postojale onda, nažalost i na svoj način su vrlo modernizovane, a često i hipertrofirane, postoje i danas. Tako da i taj dio potpada pod aktualizaciju ovog komada: korupcija, nepotizam, ljudi na odgovornim mjestima kojima to ni po znanju ni po kvalitetu ne pripada... Zemlja u kojoj živim, da ne pričam o drugima, puna je toga. Mnoge stvari koje se dešavaju danas u stvarnosti, kada biste ih stavili na pozorišnu scenu i odigrali, ljudi bi rekli da su pretjerane i nemoguće. Tako se iz dana u dan iščuđavamo, a zapravo je došlo vrijeme da više ništa ne može da nas začudi i iznenadi”, ističe Aleksić.
Saša Torlaković je konstatovao da je jednako zadovoljstvo igrati ovu predstavu svih 27 godina.
“Prošlo je 27 godina, ali, nažalost, kontekst je taj koji radi u prilog predstavi. Ja bih volio da živim u nekoj dosadnoj zemlji, ali s druge strane, iz lagodnog se veliko ne rađa, kada je riječ o umjetnosti. Ovo je neko vrijeme u kome živimo apsurd našeg života, ljudi koji se bave pozorištem pa i ljudi koji se bave drugim umjetnostima, mi zapravo crpimo ideje iz vremena u kom živimo, a ono je i te kako burno, interesantno, tužno i smiješno. Da nije tužno, bilo bi jako smiješno...”, rekao je Torlaković.
U opisu predstave na sajtu Narodnog pozorišta Sombor podsjećaju da “poznata komedija našeg čuvenog komediografa govori o nama, našem mentalitetu”, te potvrđuju da je tematski aktuelna uvijek.
“Glavna tema komada je korumpirana i nesposobna vlast koja traži sumnjivo lice, a sporedna je sukob roditelja i dece. Jerotije, neuk i niskog morala sreski kapetan, želi da uhvati ‘sumnjivo lice’ i da na taj način napreduje u svojoj karijeri. Deformisan otvaranjem i dešifrovanjem raznih tajnih državnih i privatnih spisa, Jerotije zajedno sa svojom ženom Anđom čita ćerkino ljubavno pismo od izvijesnog Đoke. Prekida ih činovnik Vića koga Jerotije smatra idealnim kandidatom za muža njegove ćerke. Vića donosi pismo iz Ministarstva u kom, kada su uspeli da ga dešifruju, saznaju da će u njihov srez doći ‘sumnjivo lice’, za kojeg se samo zna da je mlad i da sa sobom nosi revolucionarne antidinastičke spise i pisma. Poslije detaljno razrađenog plana i napada na hotel ‘Evropu’, zajedno sa svojim podređenima Jerotije hapsi Đoku misleći da je baš on to ‘sumnjivo lice’”, piše u opisu.
Aleksić je podsjetio da je predstava upravo daleke 1998. godine, takođe u decembru, gostovala u Podgorici... Kaže da su se toga i prisjećali prilikom dolaska... Torlakoviću, koji je jedan od rijetkih iz originalne postavke, žao je što je, ovoga puta, povod, pak, drugačiji. Obojica su se prisjetili i rada i vremena koje su proveli sa Markovićem.
“Jagoš je čovjek koga smo svi koji smo ikada radili sa njim, prosto obožavali. I sigurno niko od mojih kolega svih ovih večeri nije o njemu govorio kao o bilo kom drugom reditelju, jer nije ni bio takav. Svi smo preplavljeni emocijama, jer smo baš na Jagoševim danima i posebno smo ponosni na činjenicu da je ovo zasigurno najstarija Jagoševa živa predstava koju ste imali prilike da vidite. Premijera ove predstave je bila u maju daleke 1998. godine i ona se bez prekida nalazi na repertoaru Narodnog pozorišta Sombor. Odigrana je mnogo puta, ne zna se broj. Nekoliko nas je iz originalne podjele, sasvim logično, ljudi su se u podjeli mijenjali. Svi mi smo tada bili mladi ljudi, od Jagoša, pa preko većine glumaca. Ne bih želio da upotrijebim nikakvu patetičnu riječ, ali Jagoš i Sombor je bila ljubav na prvi pogled”, konstatovao je Aleksić.
Torlaković je dodao i da su novi, mladi glumci koji su uskočili u predstavu, donijeli jednu novu energiju i osvježenje koje svima prija kada igraju, bez obzira na to što je predstava zahtjevna, kao i svaka druga Jagoševa.
“Ne samo što smo radili zajedno, nego smo tokom raznih predstava koje smo zajedno radili Jagoš i ja postali i prijatelji. On je godinu dana mlađi od mene, a znamo se još sa Akademije. Uvijek kad pomislim na njega, pomislim na energiju i silovitost s kojima je on ulazio u rad. Sticajem okolnosti bio sam i prisutan nekoliko puta i prije samog početka rada... To je do te mjere uzbudljivo, a opet iscrpljujuće, da jednostavno neki organizam normalan teško da bi sve to izdržao, tu silinu, snagu, maštu koja se prelivala na glumce”, rekao je on i otkrio posebnu zanimljivost:
“Evo reći vam jedan kuriozitet. Mi smo ovu predstavu napravili za 18 proba. Šta nam to govori, 18 proba? To govori da je on bio vrlo spreman i pripremio je teren da može da napravi predstavu za 18 proba. To nije 18 dana, to je mnogo manje. I nešto što je utisak, a to su vjerovatno i kolege rekle koje igraju u njegovim predstavama, jeste da su njegove predstave dugovječne, da se igraju i uvijek je puna sala, jer, kad publika čuje da se igra Jagoševa predstava, oni hrle u pozorište. I to je nešto što nam je ostavio, a na nama je da sad to očuvamo što duže i da igramo dok god možemo. To je obaveza i odgovornost”, poručio je Torlaković.
Jedan od najstarijih aktivnih glumaca, David Tasić Daf, prvak Narodnog pozorišta iz Sombora, u penziji, ali i dalje aktivan glumac, podijelio je svoja sjećanja na Markovića i saradnju sa njim.
“Rad sa Jagošem je uvijek bio nevjerovatan. Prvo, nije naporan, nije davio, dalje, bio je nevjerovatno maštovit, svaka proba je bila jedna milina... Ja sam imao sreće da radim sa Jagošem koji apsolutno spada u sam vrh našeg rediteljskog nivoa. On je nevjerovatan reditelj, rijetko maštovit i divan čovek. Sve njegove predstave, a radio ih je nekoliko u Somboru, bile su mega predstave, zaista, krcate, pune. Bilo je predstava nakon kojih je aplauz trajao i po 10, 15, 20 minuta. Jagoš je reditelj koji je ostavio neizbrisiv trag u rediteljskom opusu naše zemlje i regiona, a nažalost je kratko stvarao”, zaključio je Tasić.
Veličinu i bogato nasljeđe Jagoša Markovića prepoznaje publika širom regije, a podgorička posebno iskazuje i ponos i poštovanje. To se ogleda i u punoj Velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, rekordno rasprodatim kartama i gromoglasnim aplauzima i stojećim ovacijama iz noći u noć...
Direktorica Gradskog pozorišta Podgorica Sandra Vujović pozdravila je prisutne uoči predstave “Sumnjivo lice” i izrazila zahvalnost svima koji prate prvo i revijalno izdanje Festivala. Ona je podsjetila i da Festival pozorišne režije “Jagoš Marković” od naredne godine dobija takmičarski karakter, te je najavila da će selektorka biti pozorišna kritičarka Ana Tasić.
Tasić je rekla da je poziv da baš ona dobije ulogu selektorke prihvatila s oduševljenjem, a pohvalila je i samo osnivanje Festivala koji je posvećen pozorišnoj režiji, ocjenjujući da je takvih manifestacija u regionu malo.
“Režija je nešto najvažnije u savremenom pozorištu, tako da smatram da je sjajna ideja da ovaj Festival bude baš na to fokusiran. Vjerujem da će Podgorica zaista biti pravo mjesto za održavanje ovog Festivala u budućnosti”, poručila je ona.
Pored igranja i predstava, organizovani su i okrugli stolovi na različite teme, a za kraj prvog izdanja Festivala, odabrana je predstava “Čarobnjak iz Oza” koju je Marković postavio upravo u Gradskom pozorištu. Svaka od predstava potvrdila je rediteljsku pronicljivost, lucidnost, raskoš, umijeće, promišljenost i autentičnost, ali i pažljiv odabir tekstova koji korespondiraju sa nama, danas i uvijek.
Reći ću vam jedan kuriozitet. Mi smo ovu predstavu napravili za 18 proba. Šta nam to govori, 18 proba? To govori da je on bio vrlo spreman i pripremio je teren da može da napravi predstavu za 18 proba. To nije 18 dana, to je mnogo manje. I nešto što je utisak, a to su vjerovatno i kolege rekle koje igraju u njegovim predstavama, jeste da su njegove predstave dugovječne, da se igraju i uvijek je puna sala, jer, kad publika čuje da se igra Jagoševa predstava, oni hrle u pozorište. I to je nešto što nam je ostavio, a na nama je da sad to očuvamo što duže i da igramo dok god možemo. To je obaveza i odgovornost, poručioTorlaković
Bonus video:
