Razlika između profesije i poziva je takva da se poziv ne obavlja zarad novca ili slave, već iz čiste ljubavi i poštovanja prema samom poslu. Glumica Biljana Keskenović je odličan primjer osobe koja se bavi pozivom. Kroz svoj glumački poziv, Keskenović je svojim radom unijela život u brojne uloge koje je igrala kroz svoj višedecenijski rad.
Podgorički ljubitelji teatra imali su priliku da je vide u predstavi “Sumnjivo lice” Narodnog pozorišta iz Sombora, koja je bila izvedena u KICu “Budo Tomović” u okviru Festivala pozorišne režije “Jagoš Marković”. Tom prilikom, Keskenović je za “Vijesti” govorila o svojoj saradnji sa Jagošem, društvenoj ulozi pozorišta, kao i značaju ove predstave.
Govoreći o svojoj saradnji s Jagošem, Keskenović velikog maestra režije opisuje kao eksploziju talenta, temperamenta i ogromne ljubavi prema pozorištu, ali upravo zbog toga ga nije bilo lako pratiti.
“On je volio duge procese, on je volio da se radi kratko, intenzivno, i volio je ljude koji su mogli to da prate. Dakle, nije ga bilo lako pratiti. On je zaista bio jedna eksplozija talenta, temperamenta, harizme, i ogromne ljubavi prema svim ljudima koji rade u pozorištu, i naročito prema glumcima, i naravno glumci prema njemu. Tako da, nije ga uvijek bilo lako pratiti u tome, jer je to zaista bilo vrlo, vrlo intenzivno”, prisjeća se ona.
Keskenović objašnjava kako još od 1998. godine glumi ulogu Anđe u ovoj predstavi i nakon skoro tri decenije ona dobija neke nove uvide u ovu ulogu kako se mijenja kao osoba.
“Prije svega, mijenjamo se sigurno 27 godina, koliko postoji ova predstava, 27 godina na repertoaru u kontinuitetu. Nikada nije prestala da se igra. Nikada nije bila pauza. Uvijek se igra na kartu više. Dakle, ja od te 1998. u ovoj podjeli igram Anđu. Naravno, prije svega, ako se mijenjamo kao ljudi, a mijenjamo se sigurno, na taj način i svoje uloge korigujemo, nešto dodajemo, nešto oduzimamo, sazrijevamo, mijenjamo. Tako da i ova uloga ne može nikako biti ista. I ta žena ne može biti ista, kao prije, više od 20 godina”, smatra glumica.
Ona dodaje kako i pored fiksnih ogrančenja same produkcije kojih se glumci pridržavaju, uvijek ima prostora da se o ulozi promišlja i vremenom nešto dodaje ili oduzima.
“Postoji ipak nešto što je koncept režije, nešto čega glumac, generalno, mora da se drži i ne može da radi, prosto, nešto van tog okvira. Međutim, negdje može da ulogu promišlja, sigurno, bolje i više i otkriva neke nove nivoe i valere. Dakle, ponoviću, sigurno nije isto. I, na kraju krajeva, i mnoge kolege su se promijenile u ovoj predstavi”, dodaje Keskenović.
Razmatrajući tematiku predstave, glumica smatra da je tematika ove predstave Branislava Nušića od velike relevantnosti za Srbiju, kao i za region.
“Predstava je izuzetno relevantna, mislim, zaista savremena. Zašto? Ono što je Nušić naslućivao tada, i sada, to ima potpuno neku drugu dimenziju, dakle mi živimo tu stvarnost, korupcije prije svega, tada smo se tome smijali, danas se mnogo manje smijemo tome, jer dakle to živimo, to živimo ne samo u Srbiji, to se dešava svugdje i ne samo u regionu, i dakle on je jako savremen, Nušić i cio ovaj koncept, inače smo takođe igrali na Cetinju, i neke mlade kolege koje su rekle: to je nevjerovatno koliko je ta prestava moderna”, smatra ona.
Keskenović je kazala da to što problemi iz 19. vijeka još uvjek nisu riješeni u 21. vijeku ne služi na čast narodima na Balkanu, dodajući da joj se čini kako nema kraja nivou u kome tonemo.
“Ne služi nam na čast, ali, ako se nismo promijenili, naprotiv, nego smo eskalirali u svemu tome, dakle, priča o vlasti i korupciji, svemu o čemu je Nušić pisao, dakle, to, upravo, govori mnogo o nama, da smo jako malo na sebi radili, naprotiv, mislim, da smo se kao društvo, negdje vrlo i prilično urušili, jer to su neke stvari koje mi, ponoviću, danas, svakodnevno živimo, s kojima se suočavamo, na koje se još uvijek, ponekad, kad mislim da ništa više ne može da me iznenadi, desi se nešto, kao da li je moguće, i to, kad se pomisli da je ovo dno, nije jer ima uvijek dublje od toga blata i kala, i, zapravo, dobro je u svemu tome, što još uvijek, nekako, možemo, kad gledamo ovu predstavu da se smijemo sami sebi”, kazala je Keskenović.
Ona takođe smatra da su vremena za pozorište uvijek bila teška, zanemarena od nadležnih institucija, ali da imaju dužnost da nastave da govore i da djeluju.
“Vremena za pozorište su uvijek teška. Ja sam svjedok zaista posljednjih skoro 40 godina. Od tih nekih osnova poput finansiranja pozorišta, od opšteg izdvajanja iz budžeta za kulturu, na nivou statističke greške, dakle, minimum minimuma, do vrlo teških nekih političkih previranja koje smo imali u posljednjih 30 i više godina, i na kraju krajeva, trenutnu situaciju koju imamo, koja je vrlo teška i vrlo dramatična u Srbiji. Dakle, uloga pozorišta je važna. Koliko god to negdje procentualno bilo, zapravo, mali broj ljudi koji dolazi u pozorište, i to jesu negdje naši istomišljenici. Mi nikako ne smijemo da zaćutimo, na čemu se trenutno jako mnogo radi u Srbiji, da se glumci, umjetnici ućutkaju i pribjegava se nevjerovatnim stvarima, pravilnicima kojima se zabranjuje glumcima da govore, da djeluju”, smatra glumica.
Govoreći o svom radu u Narodnom pozorištu u Somboru, ona smatra da manja pozorišta nude pozorišne komade koje publika ne može vidjeti u velikim centrima, što pokazuje kvalitet manje sredine.
“Uvijek smo pravili značajne i velike predstave i pomake na nekim komadima, autorima, tekstovima, koje nisu radila velika pozorišta. Koje smo radili, bile praizvedbe, bili komadi koji su čak i naručeni, i rađeni za nas, ali uglavnom komadi koji su se igrali samo tamo i nigdje nikad više. Dakle, nikad nismo ušli u nešto što je takmičenje sa velikim pozorištima, velikim centrima, ali mislim da to nije dobro, nego upravo ovo. Manja sredina treba to da iskoristi kao svoj benefit, ali ono što je neophodno je da se u takvim malim sredinama mora mnogo više raditi i mnogo više dokazivati. Dakle, nije dovoljno biti samo dobar, ili prosječan. Mora se mnogo, mnogo više raditi, jer prosto se radi negdje, kako bih rekla, da ne kažem na marginama”, kazala je ona.
Keskenović je istakla da kolege iz Crne Gore, kao i ljudi angažovani za druge poslove u produkciji predstava su izuzetni za rad i krasi ih velika posvećenost.
“Kolege iz Crne Gore su izuzetni za rad, ali ne samo kolege, nego i svi ljudi koji su, uopšte, dio pozorišta, oni ljudi iza scene koji rade, oni su zaista veliki entuzijasti i posvećenici”, ističe glumica.
Keskenović je saglasna sa razmišljanjem njemačkog filozofa Artura Šopenhauera da uživanje u umjetnosti daje smisao životu, dodajući da je to vid slobode jer kroz umjetnost možemo ono što u životu ne možemo.
“Saglasna sam, da. Čini nas, da, vrijednim i slobodnim, verovatno. To je nešto, tu možemo, što možda u životu ne možemo. Dakle, tu imamo zaista jedan prostor slobodi, i vjerovatno se zato i toliko borimo da ga sačuvamo”, smatra ona.
Bonus video:
