Potrošačko društvo želi da svet pretvori u muzej. (Vorhol)
Možda će svjetsko prvenstvo u fudbalu koje se održava sljedeće godine uspjeti da potisne duboko užase rata u Ukrajini, ono što smo svi preko snimaka mogli da vidimo u Gazi gdje je sproveden genocid, te priloge u vidu fotodokumentacije o kasapnici u Sudanu, jer, spektakularni događaji koji imerziju globalno selo to imaju za cilj: ponuditi proizvod igre u kojoj će milioni učestvovati, budući da konzument želi biti i iskustvovati dio tržišnog takmičenja!
Cinik bi mogao reći kako je njemački sociolog Rajner Paris u eseju naslovljenom ’Destrukcija svakodnevnice’ (Die Zerstörung des Alltags, Die Welt) omanuo, obzirom da smo tokom planetarne paralize, totalnog zastoja, policijskog lockdowna kao medicinske preventivne mjere usljed pandemije virusa covid-19, imali istovremeno mir, priroda je prodisala, nakon toliko godina (o čemu smo pisali), u kanalima Venecije pojavile su se patke, sada, umjesto, dakle, destrukcije svakodnevnice, imamo globalnu katastrofu: na sjeveru Moskve juče (8. dec) zabilježena je temperatura od 2 stepena, usljed čega su se pojavile prve pečurke; na političkom planu, sve više se spekuliše o mogućem ratu između Evrope i Rusije, tim prije što je (obratimo pažnju na ovo) glas razuma koji se javlja da opomene Evropu, trenutno, glas nikog drugog do Donalda Trampa, što je scenarij koji niko nije mogao predvidjeti, međutim, tako nešto je sadašnja svakodnevnica u kojoj ne možemo, i dalje, izaći iz narastajuće neizvjesnosti koja proizvodi osjećaj straha i očajanja, konfuzije i dezorjentisanosti.
Evropa se ponaša poput vica o Sejmu Goldvinu, koji, nakon što su mu scenaristi rekli kako neprestano dobijaju opomene da se okanu od korišćenja ofucanih klišea, je uzvratio: Da, potrebno nam je mnogo više klišea! Da: potrebno je da se rat prolongira, posebno se u tome ističe njemački kancelar Fridrih Merc koji je tokom skupa u Londonu izrazio sumnje povodom Rusije i onoga sa čim će se ona zadovoljiti. Da: ukoliko se i Evropa upusti u rat, onda će to značiti da nam treba više ratova kako bi se taj zaustavio.
U stvari, kad pogledamo onako čisto ljudski, s druge strane prihvatajući da živimo u eri konzumerizma i komodifikacije čak i apokalipse, da se famozni ‘crni petak’ obilježava duž cijelog Zapada jer su tada cijene ‘magijske robe’ prepolovljene, zašto da svjetskim prvenstvom u fudbalu, toj igri koja je percepcija raja za prosječnog muškarca, ne zaboravimo u kakvom svijetu živimo. Uostalom: kultura pamćenja samo dodatno opterećuje političku parolu da se trebamo okrenuti budućnosti. Dovoljno je, dakle, samo to čuti i odmah biva jasno kome smo u ruke predali sudbinu, pojavama koje poput Goldvina imaju zadatak proizvoditi gomilu klišea na dnevnom nivou, i da bude gore, taj recept je kako se ispostavlja najbolji za mobilizaciju masa da se komentarima zabavljaju tako što će iznositi svoje stavove na doslovno sve događaje.
Tramp je prvi put osvojio glasače tako što je govorio ono što se prećutkuje, što je pokazao da ne nosi masku niti se libi biti negativac, međutim, ispostavlja se kako je taj pristup ogolio politički svjetski establišment, u potpunosti pokazao da se liberalne demokrate prepoznaju kao oni koji djeluju sasvim suprotno od onoga što kažu, tako, svaki put kad su krenuli u vojnu intervenciju za proširenje demokratije i osnaženje ljudskih prava, iza tog ideološkog paravana istina je bila suprotna: bio je to pohod sa ciljem eksploatacije nerazvijenih zemalja, sa potrebom da se izvrši nova kolonizacija koja će ujedno ostatku svijeta demonstrirati vojnu nadmoć. Sad, pak, Amerika se povlači u sebe, vrši, iza zatvorenih vrata, veliki ’popis i obračun’, sa očitom namjerom da se sa svim migrantima i doseljenicima obračuna, kao i sa “viškom” zaposlenih, te da uskrati finansiranje neizbrojivim organizacijama sa programom širenja kojekakvih vrijednosti koje se u prvom redu unovčavaju, da budemo načisto.
Višak potrošnje kao supstanca spektakularnosti
Famozni black friday, kad na scenu stupa velika rasprodaja, pokrenuo je pitanje kako se to odražava na ekologiju, slijedeći logiku da izobilje robe koja se mora prodati, takođe negdje mora i završiti (u nas su to obično divlje deponije gdje se odlaže otpad bez ikakvog vođenja računa kako to djeluje na okolinu koja se, bezmalo, pretvara u jedan nepregledni opad, ukoliko u vidu imamo i nelegalnu gradnju i dodatnu devastaciju prostora koji se na svaki mogući način gleda kapitalizovati, učiniti profitabilnim i ekonomskim isplativim), i kako ne pripadamo bogatom svijetu koji se vodi računicom - Nisam toliko bogat da trgujem nepotrebne stvari - mi, dakle, naš status pokazujemo signalizacijom preko robe, predmeta, stvari, svega onoga što je mehanizam kojim svoje upravljaštvo sprovodi veliki Drugi, jer, već je to objašnjeno, da je želja uvijek već želja Drugog.
Kako pripadamo eri globalne gozbe, potrošnje koju podupire efekat euforije, može li se reći kako se ta režija primjenjuje i kad se radi o ratovima: ekranizovani, televizovani, šerovani i dijeljeni linkovima, pretvaraju se u potrošnju, u sadržaj koji nas još dublje podjeljuje, ukoliko u vidu imamo činjenicu da smo izuzetno takmičarski nastrojeni kad se radi o zauzimanju strana, o dijeljenju lekcija o ispravnosti Rusa, tj, Izraelaca, aniimigracionih politika koje, u stvari, iako to ne uviđamo, u prvom redu čuvaju naš identitet, tradicionalni kod, nacionalni nukles, zajednicu kao zdrav organizam, itd. Onda, ultrapatrijahalno nastrojene pojave treba vazda opominjati riječima svetog Pavla: “Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškog ni ženskog; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu” (Jovan, 19.16/Kor. 7,21.)
Prekomjerna potrošnja koje je sama sebi svrha, u kolektivnom osjećanju prouzrokuje da se više nije u stanju napraviti distinkcija između predmeta obožavanja i Bližnjeg koji je izvor i okidač za neurozu, frustraciju, ‘zagnojena’ osjećanja (poznate su nam scene u filmovima kad odjednom porodicu snađe nih tragičnih situcija i onda izbije svađa između muža, žene i djece, tada svaka izgovorena riječ otkriva ono što sve vrijeme, u stvari, porodicu i održava na okupu ili je potom uništi) vječite s naše strane registrovane uskraćenosti koju trpimo, i, zbilja, danas je potrebno da se svakim odnosom pozabavi istovremeno policija i psihijatrija, tim prije što su ljudski odnosi zamjenjeni odnosima između stvari. Upitajmo, dakle: čime se mi to među sobom komunicramo?
“Pojmovi “okoline”, “ambijenta”, nesumnjivo nisu mogli posedovati ovu aktualnost dok mi sami nismo počeli suštinski manje da živimo u blizini drugih ljudi, u njihovom prisustvu i jezičkom prostoru, a više pod nemim pogledom poslušnih, halucinatornih predmeta koji nam uvek ponavljaju isti diskurs - diskurs naše skamenjene moći, našeg virtuelnog bogastva, našeg odsustva jednih od drugih” (Bodrijar, Potrošačko društvo).
Ništa nas tako ne odvaja, ne otuđuje jedne od drugih kao globalni događaji, spektakli i masmedijsko efektivno privlačenje ekranima gdje se, uistinu, sve i odvija, dok u realnosti to postaje blijeda i neprivlačna, čak negledljiva ceremonija. Tako smo pretvoreni u ono što je podložno potrošnji, ne trošimo mi koliko smo već uveliko u cirkulaciji sveopšte potrošnje, otud uvijek i autokanibali, oni što pretrajavaju od onoga što svare i u drugom stanju izbljunu spolja, u svijet sveden na statiku, gigantsko groblje koje čeka reciklažu.
Bonus video:
