Svaka politika nastoji da koncentriše, sakupi u sebi što više grana ljudske djelatnosti da bi moć vlasti bila što sveobuhvatnija, što totalnija, što “narodskija” itd. Prosto, takva joj je priroda oduvijek bila i biće.
Jedna od grana ljudske djelatnosti koju politika koristi na specifičan način jeste i moda. Ovu primijenjenu estetiku vlast koristi kao propagandno sredstvo u cilju učvršćivanja (i “estetizovanja”) svoje vlasti i vlasti svoje ideologije nad društvom. (Fašizam je, na primjer, ovu ljudsku djelatnost doveo do savršenstva. Gradio je svoj ritam vremena, po svom arijevskom naumu. Riječ je o ritmu smrti svih naroda koji nijesu bili arijevskog porijekla.)
Ali navedimo odmah i jedno (suprotno) antiideološko zapažanje kad je riječ o ženskom i muškom stilu života (modi) i njihovim svakodnevnim jurnjavama, preplitanjima i prestižima.
Naime, dame gotovo nikada svoj modni stil (garderobu, odjeću) ne koriste da bi muškarcima skrenuli pažnju na sebe i svoju “figuru”. Naprotiv. Žene “jure modu” zbog drugih žena i njihovog prestiža u međusobnoj konkurenciji ličnih estetika. U toj jurnjavi za modom, muškarci nijesu ni važni, niti su na njihovom estetskom horizontu.
Kratko rečeno, muškarci su kolateralna šteta u međusobnoj estetskoj borbi dama.
Ovakav estetski sud se lako izvlači iz iskustva u kojem se ne može naći osoba muškog pola koja bi kazala prijatelju “pogledaj, kakvu garderobu nosi ova dama”. A žene to kažu jedna drugoj.
Kod muškaraca je obratno. Oni “jure modu” da budu zapaženi od dame ili dama.
Zbirno zaključimo.
Jurnjave za modom - bilo ideološke bilo lične - su skrivene i malo vidljive staze borba estetika raznopolnih figura: vlasti, žena, muškaraca...
No bez obzira kako se modi prilazi (ideološki ili jedinačno), nje nema bez političke i partijske propagande. Normalno, propaganda se odvija preko i posredstvom globalnih i lokalnih modnih kuća.
Dublji i skriveniji korijen mode kao stila života, dakle, lako je naći u propagandi. Ona je važno sredstvo masovne “estetizacije” društva u cilju njegove formalne unifikacije. (Jer se unificiranim društvom lakše vlada.)
Ali, ništa u društvu nije slučajno, kako u jednoj drami zapaža Šekspir. Pa ni u modi. Estetizaciju društva u državi kreira vlast preko velikih modnih kuća. (Kod fašista je najpoznatija modna kuća bila Hugo Boss, na primjer.)
Veoma davno komšija mi je “odokaški” detektovao - pa i definisao - politiku kao: sudar moći odozdo i odozgo.
Valjda je želio reči da nema politike bez “susreta” (sudara) istorije i tradicije sa jedne strane i viziije ljudske svijesti sa druge strane.
Praktično rečeno. Moć politike je da zna koncentrisati nagomilane probleme društva (prošle i buduće) u “jednoj” tačci, i da izgradi efikasan sistem koji optimalno rešava brojne potrebe građana. Na toj “ugaonoj tačci” grade se različite estetske, etičke i brojne druge političke vizije života u jednom društvu i državi.
I da se vratimo modi kao estetskom ogledalu vlasti.
Svaka vlast nastoji da stvori i etablira svoj tip mode tj. svoju grupnu “estetiku”. Na taj način vladajuća grupa i njena ideologija dobije svoj novi politički imidž. (Normalno, svaki imidž vlasti je drukčiji od ideologije do ideologije, od politike do politike.)
Totalitarni sistemi od pamtivijeka do danas koriste ovaj modni trik da zavaraju svoj narod, navlaćeći mu preko glave novu, “modernu” košulju koja se veže sa leđne strane.
Ideološki sistem komunizma je ovaj psiho-ideološki trik koristio da niko formom ne štrči u društvu. Normalno, izuzev “nova klasa” (partijska birokratija) u komunizmu koja je bila van tj. iznad i izvad ovih standarda ponašanja.
U smislu široke i masovne estetizacije jugoslovenskog društva, brojni borci-komunisti su sebe “estetizovliani”. To znači da su brojne fabrike, ulice, poljoprivredna gazdinstva, aerodromi, gradovi, bolnice, škole itd. dobili nazive po njihovim imenima. Ova estetska banalnost pa i vulgarnost bila je raširena po čitavoj državi.
Lokalna i centralna “nova klasa” je odmah iza rata masovno koristila svoja imena da se ovjekovječe pobjednici u ratu i tako uđe u istoriju i smjeste svoj lik na ideološki panteon.
Propagandno čak i gradovi su “estetizovani” tj. dobijali su imena po zavičajnim vođama. (Josip Broz je imao privilegiju da jedan grad u svakoj jugoslovenskoj republici nosi ime Tito ili je kovanica sa tim imenom.)
(Najviše je “estetizacije” bilo u nazivima fabrika. Jer se - vjerovatno - pretpostavljalo - da fabrika koja nosi ime kakvog narodnog heroja ili nosi ime J. B. Tita ne može niti smije da posluje sa gubitkom ili - ne daj Bože - da bankrotira.)
Milovan Đilas je bio veliki protivnik ovakve “estetizacije” društva i zloupotrebe “estetike” u partijske i državne svrhe. On je uputio 24. februara 1948. godine kratko pismo (dopis) Andru Mugoši, tada vodećem crnogorskom političaru.
U pismu obrazlaže svoj stav kao otpor prema zloupotrebi njegovog lika u propagandne svrhe. Evo cjeline pisma: ”Pročitao sam u Politici da mjesni odbor Žabljaka predlaže da se prozove mojim imenom. To treba obavezno spriječiti kao... neumjesno. Čudim se kako to može da se predlaže bez vašeg znanja, na svoju ruku”.
Dakle, Milovan Đilas je namjeru lokalne vlasti uzdigao na nivo ozbiljne kritike i zamjerke neodgovornom ponašanju vodećeg predstavnika “nove klase” u Titogradu.
Sa dublje i manje vidljive strane, pismo-dopis jasno ukazuje nivo Đilasovog antislavoljublja. Jer jedna od anatema koja je poslije njegovog pada sa vlasti (1954) bila papagajski ponavljana je i njegovo ekstremno i bolesno slavoljublje.
Estetizovanje društva je ipak trajalo do početka 50-tih godina XX vijeka. Donijeta je odluka na CK KPJ da se u estetizaciji društva mogu davati imena samo poginulih boraca u ratu. Ali ne i živih boraca. (Josip Broz Tito je ostao van ove odluke, jer je njegova harizma već bila nadjaćala i porazila jugoslovensko društvo.)
Jedan od inicijatora ove odluke je bio i Milovan Đilas.
Zaključimo.
Danas se estetika promijenila. Nema toga kome bi bilo normalno da kakva fabrika, kombinat ili škola dobije ime po kakvom aktuelnom crnogorskom političaru: “Andrija Mandić”, “Milojko Spajić” ili “Milo Đukanović” na primjer. Dijelom je to i Đilasovom zaslugom.
Sve u svemu. Nekada je propaganda kroz “estetiku” slavila i služila ličnosti i ideji. Danas propaganda i njena “estetika” služi i slavi - novac.
Teško je reći što je gore po društvo: komunističko slavoljublje ili današnje srebroljublje.
Bonus video:
