(Nastavak od prošle sedmice)
Ne treba zaboraviti da Njegoš ne prenebregava ni pitanje političkog, odnosno društvenog života. Snažno oslonjen na dominantnu definiciju preuzetu od Aristotela da je čovjek zoon politikon. Time dolazimo da naredne Njegoševe definicije da je čovjek političko biće. Pjesnik je prvorazredni politički mislilac. On dobro razumije smisao politike i njeno značenje u antropološkoj perspektivi. Politika je borba za moć, pokušaj ovladavanja društvenim institucijama, pa je će ovu negativnu stranu pjesnik vjerno dešifrovati u svim svojim spjevovima, u Luči, ali i u Gorskom vijencu i Šćepanu Malom.
Poznato je da je Petar II Petrović Njegoš vrstan poznavalac evropske političke scene svoga doba, aktivan učesnik političkih i diplomatskih procesa, pokretač južnoslovenskog oslobođenja svih porobljenih naroda Balkana od prevlasti imperijalnih aspiracija Otomanske imperije, ali i austrijskih pretenzija u Boki. On je neumorni pregalac, vladar posvećen slobodi i ostvarenju državne nezavisnosti Crne Gore, pokretač oslobodilačkih težnji, spreman da pregovara sa svim svojim susjedima zbog čega piše pisma Štrosmajeru, Banu Jelačiću, Stočevićima u Bosni ili Iliji Garašaninu u Srbiji. Svjestan evropske realnosti i interesnih politika velesila i nezavidnog položaja Crne Gore kaže: Ima li krvavije stranice u svemirskoj istoriji od crnogorske? Njegovo pragmatično bavljenje politikom jer je on dobar znalac edukovan na temeljima evropske političke teorije, uticalo je na produbljenije razumijevanje suštine istorijskih zbivanja. To je bio vladar čiju trezvenost i hrabrost, pa i političku mudrost najbolje predstavlja portret Johana Besa u crnogorskoj narodnoj nošnji, nastao na osnovu litografske slike iz radionice srpskog litografa Anastasa Jovanovića. Sa crnogorskom kapom na glavi u crnogorskoj nacionalnoj odjeći, umjetnik je vizuelizovao lik neustrašivog predvodnika junačkog naroda, pokazujući nepokolebljivu volju u odbrani svakog interesa njenih stanovnika, posvećen do kraja narodnim poslovima i što boljem strateškom pozicioniranju Crne Gore na međunarodnoj sceni. Njegoš u cjelini svog djela, pa i svog političkog rada, mogli bismo uslovno reći, izlaže autentičnu političku filozofiju. U prvom redu objašnjava pravo na odbranu kao prirodno pravo jer je preuzeto iz prirode, na osnovu čega se slabije vrste brane od napadačkih, proširujući ovu apologiju odbrane na ljudski svijet. No, epizoda sa Draškom u Mlecima interpolovana u tekst Gorskog vijenca predstavlja remek-djelo njegovih uvida u karakter Mletačke Republike, i njenih društvenih odnosa. Ocjena koja se može izvesti jeste da je podla venecijanska politika koja pretenduje istorijski na dio crnogorskih oblasti, njeno primorje, i to vjekovima, učvrstila ga u uvjerenjima koja izlaže njegov junak vojvoda Draško. On je zbunjen količinom neslobode i nedemokratskog ponašanja njemu strane mletačke civilizacije, pa se implicite u hijerarhijskom smislu pretpostavlja slobodni duh gorštaka i kultura slobodnog ophođenja, kulturi potčinjavanja, špijunstva, potkazivanja koji unose duh nesigurnost kod građana Venecije.
Njegošev ideal je slobodan čovjek. Ne ropski podanik koji se boji sa iskaže svoje mišljenje, pa i vlastodršcima, prestravljen od moguće odmazde državnog aparata kojim rukovode po opisima u Gorskom vijencu osrednji pojedinci. Njegoševa politička misao do perfekcije je izgrađena njegovim sondiranjem u srž dobijanja političke moći i to lažima i manipulacijama u Šćepanu Malom. Politički repertoar retorički se zasniva na mahinacijama lažnog ruskog cara Šćepana, temelji se na osnovnoj ideji: Drž se laže stare uzdanice, da bi se u Luči osvjetljavala ona dimenzija politike utemeljena na ontološkim razlozima. Naime, razlozi Satanine pobune pored njegove ontologije stvaranja, počivaju na političkim premisama. Satana želi da ograniči vlast Boga i preuzme njegove ingerencije, prisvoji božju moć kako bi upotpunio svoj despotski identitet. On negira božije prvenstvo tvrdeći da Bog nije stvaralac svijeta, pa u tom kontekstu ni njegov uzrok prema kome ne osjeća nikakvu zahvalnost, pa traži izjednačavanje sa Tvorcem. Ne prihvata da bude stvoreno biće, zahtijeva da svi imaju jednaka prava u nebeskim okolnostima. Međutim, zalaganje za kobajagi ravnopravnost demantovano je u praksi. Njegovi sljedbenici su slijepi privrženici, masa koja huli, urla, kriči. To su milioni glasova koji jednodušno izražavaju revnost svom voždu Satani. Time se automatski ukida svaka pomisao o stvarnoj jednakosti te beslovesne mase sa svojim predvoditeljem, a Njegoš svrstava u pisce koji su anticipirali poluge totalitarne moći nekih od najmračnijih ideologija koje su se javile u XX vijeku.
Da rezimiramo, podvojenost duhovnog i tjelesnog kao bazični Njegošev antropološki stav, prevazilazi se samo smrću, povratkom u izgubljeno savršenstvo u skladu sa platonizirajućom slikom svijeta. U smrtnom tijelu uočava se iskra - luča, duhovnost koja omogućava da čovjek prođe estetsko - moralno - religiozno oplemenjivanje i doživi najuzvišenije spiritualno iskustvo. Od empirijskog znanja do duhovnog sagledavanja tajne šifre univerzuma, uspinjanja od estetskog, moralnog do religijskog plana, odvija se posredstvom luče kojom čovjek nalikuje Bogu. U prva dva pjevanja pjesnik doživljava najviši tip duhovnog preobražaja putujući u nebesku sferu, u nekoj vrsti estetske epifanije, da bi u trećem pjevanju njegovo estetsko čulo duhovnog opažanja bilo ushićeno pojavom Boga, krasotom božjeg prijestola i divotama kosmičkih predjela. Ovdje je objašnjenje definicije da je čovjek estetsko, moralno i religiozno biće. Pjesnik iznijansirano artikuliše svoje poimanje estetskog stadijuma argumentima da je ovo početni stepenik uzrastanja do savršenijeg stanja duha: Krasota mi ova božja, razvijala umne sile, pjeva u Noći skupljoj vijeka istakavši misao da lijepo nagovara dušu na nadnaravni opit. S obzirom da sveti Tvorac veličestvom sjaje u iskrama kako u suncima, njegovo svjetlosno sveprisustvo osigurava ljepotu u prirodi i umjetnosti, ljudskom licu ili kosmičkim razmjerama. Zanimljivo, u ljudskom svijetu Njegoš najvišu formu ljepote pripisuje ženi. Ona je sovršenstvo tvorenija, dokaz dejstva tainstvene sile Božije, koja od ljepote ženske figure i pojavnosti ne može stvoriti veličanstvenije biće u prirodi. U Luči postulira anđeosku ljepotu: Božestveni na me v’ zor okrenu, vjenčan vječnom krasotom mladosti.
Od opisa zemaljskih krasota, lijepog, krasnog i prekrasnog u prirodnim okolnostima dolazi se do metafizički lijepog. Pjesnik razvija ideju o tri lica ljepote: lijepom u prirodi, lijepom u ljudskom svijetu i lijepom kao metafizičkoj kategoriji. Čovjek je osposobljen za poimanje sva tri lica lijepog od bisernih kapljica u cvijetnom lonu prirode, te igrajućih svjetlokosih zvijezda i plaveti morske pučine, do lijepog po sebi i same ideje ljepote: Druga bješe prozračna ideja, izvajana na kristalni šator, svemoguća poezija Tvorca. Sve krasote koje biće ima i um sjajni Tvorca bespredjelni, koje vidi u carstvu svjetlosti, na tom licu bjehu izraženi, u sjajnosti svetog sovršenstva. Nigdje kao u ovim stihovima Njegoš nije iskazivao svoje temeljno estetičko shvatanje. Ideja lijepog neposredno je povezana sa stvaralačkim agensom, ljepotom koja se emanira i prožima cjelinu postojanja, manifestujući se u metafizici lijepog putem sjajnosti, svetosti i savršenstva. Lijepo blista u svim pojavnim formama prožimajući svjetlošću zemaljski i nebeski šar. Opis vasione obiluje nadnaravnom ljepotom uslijed zraka metafizičke svjetlosti: prozračnih zraka, prisutnih u svemu što bivstvuje na božestveni način. Čitamo o prozračnim bojama, mineralima, safirima, smaragdima, dijamantima i rubinima, vječitom proljeću koje caruje u višim sferama, usklađenosti koja čini vizuelnu i auditivnu harmoniju sfera: Čujem glase besmrtne muzike i nebesnu njenu armoniju, glas njen moju dušu zabunjenu božestvenim streca elektrizmom. Njegoš razvija osobenu teoriju recepcije, doživljava neopisivo estetsko zadovoljstvo u kome se jezik od čudestvah mrzne, a pogledi u prelesti tope, dok duša streca napajana božestvenim elektrizmom. Kada je pod uticajem svoje lučesidne supstance i anđela hranitelja uspio da skine neprozirnu smrtnosti zavjesu, pjesnik je ugledao savršeni duhovni multiverzum, planetarni sistem koji sija u svjetlosti, geometrijski sređen i proporcionalan: Sad nas evo u carstvo svjetlosti, na valove tihe beskonačne.
Postoji kod Njegoša izgrađena estetika ružnog primjerena Satani i paklu, skopčana sa zlom i crnokrakim lučama, koja se opisuje cijelim arsenalom riječi: ružno, rugobno, besformno, bezoblično, tmasto, u konačnom svemu onom što pripada demonskom načinu obitavanja u prostoru pakla i zlom sa kojim se on vječno obručio. Nema sumnje, Njegoš je predočio da estetski stadijum egzistencije na nivou mikrokosmosa i makrokosmosa vrhuni u etičkom aspektu postojanja, što odgovara njegovoj definiciji: Čovjek je moralno biće. On razmatra antopološki plan pod prizmom moralnih normi i principa: Šta je čovjek a mora bit čovjek. Bez obzira na tragičnost čovjekovog položaja, nesreću i patnju, agoniju i čamotinju te zla koji je stalni pratilac života, neuređenih društvenih odnosa i paradoksalnog istorijskog kretanja, čovjek nužno mora da bude čovjek i ne napusti ideal čovječnog postupanja: Ime česno zasluži li na njoj, on je ima rašta polaziti. Čestito ime je svrha života, pa su čast, časnost, čestitost, plemenitost i saosjećajnost moralne vrijednosti koje osiguravaju smislenost ljudskih napora i čojstvenog - čovjekoljubivog ponašanja izvedenog iz deontološkog principa dužnosti. Homo ethicus je ljudsko biće koje je svoje postupke primjerilo kategoriji dužnosti kao predominirajućem principu prema kome ozakonjujemo svoje ponašanje moralnim zakonom. Čovjek je slobodno, umno i moralno biće pa je u tome sadržana vrijednost ljudskog postojanja i naša autonomija.
Logično je da je u svrhu razmatranja smisla života, Njegoš upotrijebio metafizičke razloge. Ako je Bog istočnik dobra, svjetla i pravde, dobro je ontološki utemeljena kategorija nezavisna u odnosu na istorijska kretanja i društvene promjene. Nije rizično tvrditi da je tema djela Luča mikrokozma permanentna borba dobra i zla koja se obnavlja u kosmičkoj istoriji, sa izvjesnošću pobjede principa svjetlosti i harmonije. U završnim stihovima Luče čitamo: Od Gospodnje strijele i udara protrese se osvijetljeno biće, pa ovu konstataciju možemo razumjeti kao slikoviti prikaz pobjede principa pravde nad destrukcijom i nasiljem. Iz tih razloga pjesnik se već u prvom pjevanju kojim započinje njegova nebeska odiseja obratio pravdi rukom Tvorca osvještanoj, da ga neometano odvede putevima na kojima će kao u ogledalu saznati razlog čovjekovog padenija, bačenosti u judoli tuge i žalosti. Satana je poražen u svojim bogoboračkim naumima, iskusivši ono do čega pjesnik drži, a to je da je muka s Bogom ratovati, pa je shodno tome zatočen u mračnom carstvu Pakla, ostvarivši svoj naopaki plan da postane monarh - car, ali kao vladar podzemnog svijeta. No, energija zla ne prestaje da se izlučuje iz ovog tamnog središta vasione, utičući i dalje na neprosvijećenu stranu čovjekove ličnosti s obzirom da u čovjeku postoje sinhrono dobro i zlo, duševna tablica načertana sa dva sasvim protivna zakona. S jedne strane zakon pravde blage, a s druge zla svakoga crne se zakoni odnosno, postoji adski spomen sveze sa Satanom, pa je naša duševna ravnoteža iznutra pokolebana subverzivnim djelovanjem demonske energije. Prema tome, čovjekovu ropsku poziciju zagorčavaju protivrečnosti sadržane u samoj srži ljudske prirode. No, pjesnik razrešava ovo tegobno stanje idejom slobode: Čovjek volje ostaje svobodne, ka svi drugi besmrtni duhovi, autentične moći opredjeljivanja za moralno ponašanje, što je istovremeno mjera naše eshatološke budućnosti: Mog zakona posledovatelji, vraćaju se u prvo blaženstvo. Ako znamo da u njegoševskoj slici svijeta važi princip: Svete pravde strogi su zakoni, sve je dužno njima sljedovati, prestupnike moj bič nakazuje, kaznena politika ima za cilj da suspenduje u najvišem stepenu (ne)moral na svim nivoima postojanja, odstupanja od principa pravde. Kao što svaki moralni prekršaj nužno vodi do kažnjavanja prestupnika, tako i moralno uzorno ponašanje postaje čovjekova ulaznica za vječni život. Pri tome, pravo na odbranu i samoodbranu se uzima kao temeljno ljudsko pravo: Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija kako čitamo u Gorskom vijencu. Ovim je dat legitimitet pravednoj odmazdi lex talionisu, nad napadačkim vrstama u prirodu, odnosno nasilnicima u ljudskom svijetu. Logika tirana obara se neprikosnovenim pravom na odbranu vitalnih principa ličnog i korektivnog življenja, dovođenjem tirana u poziciju da budu upoznati sa moralno-ispravnim djelovanjem: k’ poznaniju prava. Njegoševa oda Justiciji ne samo kao ljudske već i nebeske pravde karakteriše cijelu Luču, okončavajući se u završnici VI pjevanja paradigmatičkim stihom u kome se opisuje konkretno utjelovljenje principa pravde: Sunce pravde i zemlju ogrija, ponovnom intervencijom božje sile koja pomaže posrnulom ljudskom biću da povrati svoju bogoliku prirodu. Njegoš je produbio simboličke i koncepcijske aspekte pravde kao važnog nasljeđa antičke filozofije, idejom da pravičnost obitava u cijeloj vaseljeni kao njena imanentna zakonitost i pokazatelj je prisutnosti uzvišenog transcendencije.
Sudeći po svemu Luča mikrokozma je poetski nadahnuto djelo, filozofski osmišljeno, teološki izazovno i za današnje tumače i istraživače ovog misaono razuđenog djela. Njegoš je prije svega nastojao da rješava najteža pitanja filozofije i teologije, te otkuda u monistički koncipiranom svijetu zlo, pitanje teodiceje koja prožima sva pjevanja Luče povezujući ga dijelom sa gnostičkim i platonističkim učenjima, ali i hrišćanskim starozavjetnim i novozavjetnim iskustvom. Mada on nije sistematičan duh koji svoja mišljenja ističe u formi filozofskog pojmovnika, možemo ga smatrati prvorazrednim misliocem u evropskoj kulturi čija misao uspostavlja i demonstrira najizuzetniju mogućnost ljudskog promišljanja. Njegoš je konsekventan u odbrani načela pravde kao uzvišenog načela i negiranju nepravde koju nastoji da ustoliči pali anđeo - Lucifer, svojim gordim umišljajem da je iznad poretka prvičnog kosmičkog ustrojstva. Čovjek može da razluči princip pravde od nepravde ili dobra od zla ako se usredsredi svojim mišljenjem na moralne vrijednosti i Tvorca kao istočnika pravde i razori tragove zla koje mu je u zaostavštinu ostavio pali arhanđel. U protivnom ostaće trajni zatočenik demonske sile i njenih zloumišljaja da svrgne Tvorca i stvaralačku silu kosmosa, razarajući u ontološkom smislu koncept pravde.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
