Okrugli sto na temu “Gdje su ona druga vrata” posvećen književnom djelu Ćamila Sijarića održan je danas u galeriji Centra za kulturu u Bijelom Polju.
O stvaraštvu velikog pisca govorili su akademik Faruk Dizdarević, prof. dr Draško Došljak, prof dr Dijana Hadžizukić, pisac Darko Cvijetić, predsjednik Bošnjačkog vijeća Suljo Mustafić i mr Denis Martinović.
Akademik Faruk Dizdarević je kazao je Ćamil Sijarić u literatutu ušao sa zbirkom pripovjedaka "Ram bulja" štampanom 1953 godine, a da je uvođenjem Bihora u literaturu, Sijarić počeo sa pripovjetkama.
"Sijarić je uopšte - ako izuzmemo jedan nevelik broj njegovih pjesama objavljivanih svojevremeno u skopskom časopisu „Vesnik", studentskim časopisima „Mlada kultura" i „Student", Kršićevom „Pregledu", sarajevskom „Gajretu" - svoj književni rad pedesetih godina prošlog stoljeća počeo pričom i pripovijetkom, dakle proznim tekstovima", kazao je Dizdarić.
Među kritičarima i tumačima Sijarićevog stvaralaštva jedno vrijeme je, kako je pojasnio Dizdarević, vladalo mišljenje da je on prevashodno pisac zavičajnih motiva i reminiscencija.
"Biti zavičajni pisac u nas je, uglavnom, dugo imalo negativan predznak, valjda zato što zavičajnim piscima obično bivaju pojedinci koji nikada nisu otišli iz zavičaja i on im je jedina inspiracija. Malo je onih koji bi umjeli ozavičajiti cijeli svijet, ili koji bi uspjeli izmisliti vlastiti zavičaj, sagraditi ga iz temelja i omirotvoriti ga tako da čitatelj povjeruje kako, zapravo, važnijeg mjesta na Zemlji nema. Tek novija književno-teorijska misao, sa učenjem o slojevima bića umjetničke tvorevine, pruža argumente za otklanjanje tog nesporazuma. U njenom duhu, asimilacija duhovnih osnova nekog regiona i njegovog kulturnog habitusa (folklora, istorije i pejzaža) samo je put za ostvarivanje specifičnog umjetničkog djela, a ne uslov njegove vrijednosti. Vrijednost mu se otkriva u korelativnosti svih odnosa i slojeva u njemu, pa i onog regionalno-kulturnog i istorijskog", kazao je Dizdarević.
Ističući da su neki Sijarićevi tekstovi poput "Ram Bulje" objavljeni u vrijeme neke vrste prevratničke situacije, koju je karakterisao paradoks da oni književnici i književni kritičari koji za sebe vjeruju da su najvidovitiji i najprogresivniji, djeluju jednokratno pa ne vide što je najznačajnije, što je darovito i što polaže pravo na razvoj u budućnost.
"Time se može objasniti da su književna nastojanja i ostvarenja Camila Sijarića dočekana sa predrasudama. No, Sijarić je upornošću i svojim talentom to izdržao i vremenom stvorio značajna književna djela. On je, dakle, prevladao uskogrudost književne kritike, uskogrudost koja je pratila njegov razvoj i sazrijevanje kao pripovjedača i romansijera. Godine 1956. njegov roman Bihorci proglašen je od strane žirija sarajevske Izdavačke kuće Narodna prosvjeta romanom godine. Iza toga objavio je niz izvanrednih književnih djela. Sada se sasvim jasno može reći da Čamil Sijarić svojim ukupnim književnim opusom pripada vrhu sandžačke, crnogorske, bosanskohercegovačke i jugoslovenske literature", kazao je Dizdarević, dodajući da njegovo djelo ostaje trajno i sigurno kao jedno od najznačajnijih u literaturi naših prostora u XX vijeku.
Dizdarević je napomenuo da je pripovijedač, romansijer i pjesnik Ćamil Sijarić prevashodno majstor priče i jedan od rijetkih pisaca koji pripovijeda neposredno, pritom čuvajući i usavršavajući osobenosti usmenog umjetničkog kazivanja.
"Kako onog u nas, koje mu je i jezičko-stvaralačko ishodište, tako i tradicije usmenog pripovijedanja uopšte, posebno onog očaravajućeg koje nam je došlo s Orijenta. To pripovjedačko nasljeđe prožima iskustvima čovjeka modernog vremena i pisca upoznatog s književnim prosedeima dvadesetog stoljeća, ali tako da ne šteti zakonitostima govora koji je namijenjen više uhu koje sluša, nego oku koje čita. Tako stvara, veoma sugestivno, iluziju živoga glasa, koji kazuje priču, slično kao što se događa sa Šeherezadinim posredovanjem u Hiljadu i jednoj noći, u tom, kako je rekao Gorki, (A. M. Pješkov) najmonumentalnijem spomeniku među veličanstvenim spomenicima usmenog narodnog stvaralaštva", kazao je Dizdarević.
Posebnu i rijetku vrijednost Sijarićevog djela, zaključio je Dizdarević, predstavlja osoben i originalan pripovjedački dar u kojem se ujedinjuju raznorodni elementi i postupci usmenog kazivanja, predanja i bajke, šeretskih doskočica, otmjene suzdržanosti, gnomske mudrosti folklorne inspiracije i jednostavnih formula u kojima se rezimira misaono i duhovno iskustvo moderne evropske svijesti.
U svomu na značaj Sijarićevog djela za bošnjačko književno nasljeđe, ukupnu crnogorsku kulturnu i književnu scenu i posebno prisustvom njegovog djela u školskim programima, lektirama, u medijskim i kulturnim sadržajima Suljo Mustafić je kazao da ako postoji pisac koji je zahvatio iz najdubljeg bunara prošlosti, mita, mentaliteta, običaja i jezika svog bošnjačkog naroda, onda je to Ćamil Sijarić.
“Uspio je osvijetliti davno zatrapne rudokope sandžačkog podneblja i oživjeti jezičke okamine dijalekta koji je bio osuđen da postane eksponat u muzeju jezičke historije.
Oživio ih je, oblikujući i gradeći sa njima jedan novi svijet. U njega pisac uvodi literarnim zavođenjem, avanturom koja čitaoca vodi poljima i vrletima, u stalnoj želji i strasti za traganjem i otkrivanjem. U priči, u čaroliji pripovijedanja, u istinitom, ali dopričanom i domaštanom piščevom kosmosu, otkriva se jedan naoko arkadijski, a zapravo surovi prostor, u kojem očaravajuće boje i pejsaži samo su pozornica ili kulisa životnih priča, neprevidljivih sudbina, tragičnih zapleta, misterije, nezivjesnosti i fatalizma.
Ćamil nam govori : "Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi.To je svijet moga detinjstva. Jedan muzejski svijet, meni veoma drag, pun iznenadnosti i rijetke ljudske ljepote. Volim da zalazim u njega, kao što neko voli da zalazi u muzej. Nigdje pokret ruke, pogled, akcenti u riječi i rečenici nisu toliko sublimat istorije, tradicije i jedne skoro nezamislive izolacije, kao kod čovjeka u Sandžaku. Sandžaklija nastoji da svaka njegova radnja bude otmena i dostojanstvena. To nije imitacija, nego njegov intimni dekor i manifestacija njega samog", kazao je Mustafić.
Ćamilove pripovijetke, naglasio je Mustafić, svjedoče posebnu vještinu nadahnuće velikog majstora, čija se priča gradi, prirodno, uz likove i sudbine, koji se nerazlučivo prožimaju i kristaliziraju u tananu epsko-lirsku čipku, sa obiljem životne mudrosti.
"Sav Ćamilov književni opus je magijska pripovijedačka i poetska avantura, koja se odigrava i oslikava tradiciju i prošlost, duh i mentalitet ovog prostora uvijek na međi svjetova i u uzbudljivom susretu civilizacija. Drugim riječima, jedna izuzetna i u literaturu transponovana multikulturna i civilizacijska vrijednost", rekao je Mustafić, upućujući apel sa skupa da Sijarićevo djelo treba da bude više i bolje zastupljeno i u obrazovnom i u medijskom prostoru u Crnoj Gori.
Ćamil Sijarić je, kako je kazao prof. dr Draško Došljak jedan od najznačajnijih pisaca južnoslovenskog prostora, poznat po svom posebnom senzibilitetu za čovjeka, zavičaj i tradiciju.
"U Putopisima po Crnoj Gori Sijarić ne opisuje samo prostore kroz koje prolazi, već i dušu tih krajeva, ljude koji ih nastanjuju i istoriju koja je u njima duboko utkana. Njegovi putopisi predstavljaju spoj književne ljepote, etnografskih zapažanja i ličnih doživljaja. Crna Gora se u Sijarićevim zapisima pojavljuje kao zemlja snažnih kontrasta: surove planine i pitome doline, kamen i voda, tišina i glasna istorija. Autor sa posebnom pažnjom posmatra prirodu, ali ona nikada nije sama sebi svrha. Pejzaži su uvijek u vezi s čovjekom sa njegovim životom, borbom, siromaštvom, ali i dostojanstvom. Planine nisu samo geografski pojam, već simbol izdržljivosti i ponosa ljudi koji u njima žive", istakao je Došljak.
Posebnu vrijednost ovih putopisa, kako je objasnio Došljak čine likovi koje Sijarić susreće na svom putovanju obični ljudi narodnog duha koje pisac ne idealizuje, ali im prilazi s razumijevanjem i toplinom, pokazujući duboko poštovanje prema njihovoj sudbini i iskustvu.
"Jezik Putopisa po Crnoj Gori je jednostavan, slikovit i prožet narodnim izrazima, što tekstu daje autentičnost i živost. Autor često koristi lirsku notu, pa se njegovi putopisi približavaju poeziji. Time čitalac ne dobija samo informaciju o prostoru, već i snažan emotivni doživljaj.
Na kraju, Sijarićevi putopisi nisu samo putovanje kroz Crnu Goru, već i putovanje kroz prošlost, identitet i čovjekovu unutrašnju snagu. Oni nas uče da pažljivije gledamo svijet oko sebe i da u naizgled skromnim i zaboravljenim krajevima prepoznamo veliku ljudsku i kulturnu vrijednost", kazao je on.
Došljak je podsjetio da je govoreći o književnim vrstama koje ujedinjuju povijesno-znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem, Milivoj Solar kazao: "Među takvim književno- znanstve nim vrstama od posebne je važnosti također putopis. S jedne strane, on može predstavljati doprinos geografiji ili etnografiji, dok, s druge strane, predstavlja osobitu književnu vrstu u kojoj je putovanje i opis proputovanih predjela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja".
"Često se na taj način putopis približava eseju ili romanu, u kojemu je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili skupine likova. Iako postoji to mišljenje da se putopis približava eseju ili romanu i isto tako da se, u posljednje vrijeme pokazuje veći interes za takvim književnim žanrom, putopis je svakako manje istraženo, proučavano i, na kraju krajeva čitano područje. To se pokazuje i kada je u pitanju Čamil Sijarić, poznatiji je Sijarić romanopisac nego Sijarić putopisac", kazao je Došljak.
"Ja sam se bavila Ćamilom Sijarićem i u svom magistarskom nekada davno, i u doktoratu, a i kasnije sam pisala o njemu. On je jedan od književnika koji me istinski privukao, prije svega načinom na koji piše, svojim lirskim iskazom, poetizacijom romana, ljepotom jezika, a njegova sintaksa je nevjerovatna", navela je između ostalog prof. dr Dijana Hadžizukić.
Ovogodišnji laureat nagrade "Ćamil Sijarić" Darko Cvijetić je kazao da nije naučnik koji bi govorio o Sijariću na način koji bi bio primjeren, ali da je obožavatelj i čitalac djela Ćamila Sijarića.
"I samo iz tog rakursa mogu da govorim o njemu, i kao dobitnik ovogodišnje nagrade. Mogu reći da sam njegovo dijete, nasljednik, baštinik njegovog djela, riječi, i njegove potrage za dubinom u jeziku. Beskrajno sam ponosan što sam ovdje i što sam dobitnik ovogodišnje nagrade", kazao je Cvijetić.
Mr Denis Martinović je naglasio da je Sijarićeva proza istovremeno književnost i arhiv.
"Ona čuva govor, mentalitet i običaje, ali i unutrašnje lomove, strahove i tišine ljudi koji bi inače ostali nevidljivi... Iako Ćamil Sijarić nema formalno psihološko obrazovanje, njegova književna intuicija i pokazuje izuzetnu preciznost u razumijevanju ljudske ličnosti. Kroz narativ, dijalog i sudbine likova, on daje uvide koji su po dubini i tačnosti uporedivi s onima koje nalazimo u djelima Karen Hornaj, jedne od ključnih figura psihoanalitičke misli 20. vijeka", rekao je on.
Hornaj je, podsjetio je Martinović smatrala da ljudi pokušavaju razriješiti unutrašnju protivrečnost i egzistencijalnu anksioznost kroz tri osnovne orijentacije u odnosu prema drugima: kretanje ka ljudima, okretanje od ljudi i kretanje protiv ljudi.
"U Sijarićevoj prozi ove orijentacije nisu apstraktni modeli, već živa iskustva. Likovi koji se kreću ka ljudima traže prihvatanje, sigurnost i smisao u zajednici, često potiskujući vlastite potrebe zarad pripadnosti. Oni koji se okreću od ljudi povlače se u tišinu i samoću, noseći svoje rane bez riječi. A oni koji se kreću protiv ljudi razvijaju prkos, grubost i tvrdoglavost kao način samoodbrane u svijetu koji doživljavaju kao neprijateljski. Sijarićeva posebnost leži u tome što on ne moralizuje ove strategije. On ih razumije. Njegovi junaci često mijenjaju obrasce ponašanja u zavisnosti od okolnosti, potvrđujući ono na šta je Hornaj ukazivala: da su to prije svega pokušaji opstanka, a ne slabosti karaktera", istakao je Martinović.
Bonus video:
