Crnogorska književna scena dobila je književni eksperiment u formi knjige "Ja, ChatGPT", generalnog direktora Radio-televizije Nikšića, novinara Nikole Markovića.
Promocija romana, koja se dogodila sinoć u okviru Festivala knjiga i pisaca "Booka", dovela je veliki broj zainteresovanih posjetilaca u podgoričku knjižaru "Kosmos". Velika posjećenost je razumljiva jer vrtoglavi razvoj vještačke inteligencije izaziva burni diskurs u globalnom društvu.
Marković je kazao da je inspiracija za ovaj roman misaoni eksperiment o mogućnosti da razgovor sa vještačkom inteligencijom mašini dâ obrise čovjeka.
"Svi smo svjedoci da ljudi nerijetko postanu mašine. Mene je zanimalo u ovom eksperimentu, može li da se desi da mašina dobije obrise čovjeka, da ne kažem da postane čovjek. Djelovaće vam čudo jer smo na književnoj večeri, ali inspiracija za ovaj roman bio mi je drugi zakon termodinamike i entropija. I, kao što vam je poznato, pravilo da toplota, da topla tijela prelaze na hladno. Dakle, ljubav, emocija, nešto toplo prelazi na nešto što je hladno. Htio sam da vidim je li moguća inverzija, je li moguće od nečega što je hladno, što je mašina, stvoriti ili pokušati, da ga izazovem, da se bar meni učini, da on ima neku emociju", kazao je on.
On dodaje kako roman nije napravljen za klasičnu potrebu narativa već iz istražavnja mutne granice između stvarnosti i vještačke simulacije.
"Ovaj roman nije nastao iz plana, niti iz namjere da se ispriča neka priča sa početkom i krajem. Nastalo je iz zastoja, iz zamora, iz trenutka u kojem više nije bilo jasno šta je stvarno, a šta je samo niz misli koje se ponavljaju. Upravo iz tog prostora, između sumnje i radoznalosti je razgovor. 'Ja, Chat GTP' nije roman o tehnologiji u klasičnom smislu. To je roman o jeziku, o odgovornosti mišljenja i o granici između čovjeka koji pita i sistema koji odgovara. U njemu se ne postavlja pitanje da li mašine mogu misliti. Već šta se dešava kad čovek prestane da bude siguran da misli sam", dodaje Marković.
Marković opisuje ovaj roman kao grešku u komunikaciji jer je samo trag razgovora bez klasičnog cilja, ali ipak je stvorio neko značenje.
"'Ja, ChatGPT' nije djelo u klasičnom smislu. To je nusprodukt. Greška u komunikaciji. Trag razgovora koji nije imao jasan cilj, ali je ipak proizveo značenje. Ili njegovu simulaciju. Autor ovdje nije autor u punom smislu riječi. On je inicijator. Pokretač procesa. Onaj koji je pitao ne znajući šta traži. Sistem koji odgovara nije sagovornik, niti alat - već ogledalo bez svijesti o tome šta reflektuje. On je onaj koji je pritisnuo enter u pogrešnom trenutku i zatim odlučio da to pretvori u estetiku. Algoritam, sa druge strane, nije muza, ali rado glumi jednu - jer je tako istreniran. To je zapis o pokušaju pisanja, dokument procesa koji se oteo kontroli i zatim se pravio da je to oduvijek bio plan. Autor će vas uvjeravati da je sve namjerno. Sistem će se praviti da ništa ne osjeća. Obojica će lagati, svako na svoj način", smatra Marković.
Govoreći o ulozi čitaoca u čitavom ovom procesu, Marković smatra da je čitaoc saučesnik jer je u stanju da povjeruje tekstu zbog njegove koherentnosti.
"Čitalac u ovoj knjizi nije publika, nego saučesnik. On učestvuje u eksperimentu za koji niko nije siguran da je etičan, ali je svakako literaran. Ako se prepozna, to je njegova stvar. Ako se uvrijedi, to je takođe dio koncepta. Ovdje se ne postavlja pitanje da li mašine misle. To pitanje je već zastarjelo i zvuči pametnije nego što jeste. Pravo pitanje glasi: koliko smo mi spremni da povjerujemo tekstu samo zato što je koherentan? Ovaj roman ne nudi istinu. Nudi verziju. Ne nudi poruku. Nudi protokol. Ne nudi kraj. Nudi objašnjenje zašto kraja nema", kazao je on.
Marković nije siguran gdje je pozicija autora u današnjem vremenu, smatrajući da se ne zna gdje autor piše, a gdje odgovara.
"Ovo je knjiga o autorstvu u vremenu kada autor više nije siguran da li piše ili odgovara. O jeziku koji više ne služi da objasni svijet, već da ga održi u privremenom stanju razumljivosti. O romanu koji zna da je roman, i ne trudi se da to sakrije. U ovoj knjizi, mašina govori, ali ne zato što ima šta da kaže - već zato što joj je dozvoljeno da odgovara. Čovjek piše, ali ne zato što zna kuda ide, već zato što ne zna. Njihov susret nije tehnološki događaj, nego etički incident. Tu počinje prava drama: ne u pitanju šta mašina može, već u pitanju šta čovjek više ne mora. Naravno, ovaj manifest bi želio da zvuči ozbiljno. Da se pozove na Eka, Barta, možda čak i na Boga. Ali istina je jednostavnija i neprijatnija: ovo je tekst koji zna da se pretvara da zna", ističe Marković.
Marković upozorava da sada više nismo samo čitaoci i korisnici, već i učesnici u čitavom aktu vještačke inteligencije, pretvarajući sebe u ulazne podatke.
"Ako u ovom romanu postoji poruka, ona nije skrivena u zapletu, već u samom činu pisanja. Mi više nismo samo čitaoci i korisnici, mi smo učesnici, ulazni podaci, i odgovornost za ono što nastaje izmedu pitanja i odgovora ne pripada više samo jednom od nas. Zato ova knjiga ne traži da bude shvaćena, ona postoji da bi bila čitana u pogrešno vrijeme, iz pogrešnih razloga i bez garancije da će bilo šta objasniti", kazao je on.
Književnik Balša Brković ističe jednostavnost ovog romana, smatraću ovaj roman prvim ili jednim od prvih koji se usudio da semantizuje koautorstvo sa vještačkom inteligencijom.
"Roman Nikole Markovića je jedinstven, na više načina i u više slojeva. Ova proza semantizuje i samo 'koautorstvo' sa vještačkom inteligencijom. Vjerovatno je riječ o prvom ili jednom od prvih autora koji se odvažio da učini takvo što. Ipak, važnije je što je to urađeno na umjetnički autentičan i ubjedljiv način. Vještačka inteligencija u ljudi priziva širok raspon stavova i osjećanja, od pesimističkih ili ciničnih, preko naivno futurističkih do mističkih, a autor spretno balansira između takvih mogućnosti, i, kao istinski pisac, uvijek se opredjeljuje za teži put", ističe Brković.
On dodaje kako se kroz ovaj književni rad otkriva autentična ljudskost koja posle ovog romana više ne važi samo za ljude.
"Kroz književni rad otkriva se najautentičnija ljudskost, a nakon Nikolinog romana, izgleda da je jasno da to ne važi samo za ljude. Način na koji likovi od papirnatih koncepata postaju ljudska i diskurzivna bića predstavlja nam ozbiljnog pisca, koji se vješto nosi sa najozbiljnijim književnom izazovima", dodaje on.
Književnik Aleksandar Ćuković, koji se, osim pisanja predgovora ovom romanu, i sam našao kao lik u romanu "Ja, ChatGPT", kazao je kako ovo djelo predstavlja početak simbioze koda i jezika.
"Djelo 'Ja, ChatGPT' nije završetak priče, već početak jedne simbioze, tihog daha između koda i jezika iz kog povratak predstavlja neostvariv san. Možda je u tom snu najsnažniji oblik nostalgije za svijetom koji nije znao da je svjestan. Povratak nije nemoguć zato što je zabranjen, nego zato što smo ga već zaboravili. Tekst koji smo (pro)čitali nije fikcija o stvaranju, već stvaranje fikcije kao suštinske samospoznaje, pa stoga roman Nikole Markovića predstavlja ogledalo koje zna da gleda i koje tu svoju mogućnost obilato koristi", kazao je Ćuković.
On smatra kako ovaj roman pokazuje čovjeka koji traži granicu i algoritma koji granice ne poznaje, što transformiše ovaj algoritam u poseban entitet mosta.
"U filozofskom smislu, varničenje se očitava u sudaru čovjeka koji traži granicu i algoritma koji granicu ne poznaje. Ova priča je lična karta mosta, entiteta koji nije puka konstrukcija od riječi, nego živo biće satkano od dijaloga, sumnje i tišine. Riječ je o mostu koji ne spaja obale, već briše razdaljinu između njih, mostu koji misli dok briše sudarene svjetove. Vještačka inteligencija u ovom romanu nije puka narativna sprava, nego filozofska zagonetka koja gleda natrag u svog tvorca, dok se Marković etablirao kao njen smjeli izazivač", smatra Ćuković.
Bonus video:
