Književnik Darko Cvijetić je kazao da i danas u regionu živimo permanentno zlo i da je veliki problem bivšeg regiona nedirnuta i neispričana prošlost koja će nas ako je ostavimo nedirnotom,, negdje sačekati. Ovogodišnji dobitnik nagrade je to kazao na promociji knjige „Previše mi to. Osam djevojčica“ u Bijelom Polju, na Sijarićevim književnim danima. Kako je kazala profesorica književnosti Dijana Hadžizukić, koja je vodila razgovor sa piscem, nakon knjiga „Shindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“ . “Romanom 'Previše mi to. Osam djevojčica' Darko Cvijetić zaokružuje trilogiju posvećenu Prijedoru i njegovim žrtvama, a u fokusu stoji šira priča o zajednici koja se nikada nije suočila sa svojom odgovornošću. U romanu ratni zločinac vraća se iz Haga u rodni grad nakon što je odležao kaznu zbog počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti. Mađutim, umjesto osude dočekuju ga kao heroja. Smatram da povratak Filipa Latinovića, u idejnom smislu, predstavlja traženje ravnoteže nepravde ispravljanjem položaja u kom su se našli zločinac i njegove žrtve”, kazala je Hadžizukić. Cvijetić je istakao da je u romanu pokušao da propita stupnjeve dobrote i zaključio da sam čovjek odlučuje da li će biti bolji i koliko će svijet učiniti boljim. Odgovarajući na pitanje Hadžizukić otkuda lik Dostojevskog Raskoljnikov u romanu i zašto se njegova priča prepliće sa Latinovićem, Cvijetić je kazao da i danas živimo jedno permanentno ludilo kojem nema kraja, koje je teško zapisivo i koje je teško prebaciti iz neizgovorljivog u govorljivo. “Raskoljnikov je za mene tačka neizgovorljivosti. Taj zločin koji je on napravio u romanu Dostojevskog, zapravo se i roman završava time da on odlazi da se oporavlja u zatvoru, ali ne postoji nastavak, kakav će se on vratiti? Koliko promijenjen i šta će to značiti u društvu kada se on jednoga dana vrati? I ako tu situaciju uporedimo, ne bitno ih je imenovati, ja sam ga imenovao Filipom Latinovićem kao nekim Krležinim prajunakom koji dolazi na zagrebački kolodvor i zapravo, vraća se u jednu sredinu u kojoj se ništa nije promijenilo. Ako mi prošlost ostavimo nedirnutom ili neispričanom i ako je ostavimo da miruje, ona će nas negdje sačekati. To je valjda problem bivše zemlje. Jer, zapravo gomilu neispričanih zločina iz Drugog svjetskog rata, stvorilo je, možda, jednu količinu budućeg zla. I naravno da će vam današnji zločinci, kad to kažem, mislim na zločince iz predhodnog rata, stalno govoriti da je osnovni razlog ono što je učinjeno njihovom narodu kao da postoji kolektiv. Kao da postoji ono mi koje stalno nadjahuje to 'ja', a zapravo ne postoji. Niko neće otići u grob sa mnom. Niti jedan kolektiv, niti jedno 'mi', niti jedna nacija", kazao je laureat, ističući da ne postoji to "mi” koje nas može zaštiti jer “Božje oko, oko sudbine vidi sve oko nas”.
Bonus video:
