Nije lako pisati o Blažu Jovanoviću (1907-1976)... A ni teško... Dovoljno je reći: Blažo! Veliki crnogorski revolucionar, član KPJ od 1924. godine, narodni heroj, državnik, junak socijalističkog rada, prvi predsjednik Ustavnog suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, rezervni general-major... Bastadur s podgoričkog Veljeg brda.
Tri godine po rođenju, 1910. ostao je bez oca. Podnjivila ga majka, Marija, od soja Crnogorki, koje, kako kaže narodna pjesma, “idu u rat s handžarom u jednoj ruci, puškom u drugoj, djetetom na grudima, a mecima u kecelji”.
Studije prava započeo u Beogradu, nastavio u Zagrebu, gdje je i diplomirao, 1931. godine. Prvi posao dobio je u Varaždinu, u kome upoznaje svoju buduću suprugu Lidiu, rođenu Riječanku, koja je, ostavši rano bez roditelja, živjela u Varaždinu kod svog ujaka arhitekte. Bila je član KPJ od 1935. godine, nosilac “Partizanske spomenice 1941”, decenijama uspješno učestvovala u crnogorskom društvenom životu; dugogodišnja predsjednica Crvenog krsta Crne Gore...
Mlad i učevan, vratio se u Crnu Goru. Nemjerljive su Blažove zasluge za razvoj Crne Gore. On je, kako reče akademik Branislav Kovačević, bio simbol uspostavljanja crnogorskog državnog i nacionalnog kontinuiteta.
Jedan od organizatora slavnog Trinaestojulskog ustanka. Pisao o opštepolitičkim pitanjima u listovima “Zeta” i “Slobodna misao”, kao i uvodnik u prvom broju “Pobjede”, 24. oktobra 1944. godine i dao ime tom listu. U poslijeratnom periodu, pored brojnih političkih dužnosti, bio je predsjednik Vlade Crne Gore i predsjednik Narodne skupštine Crne Gore...
Redovni posjetilac kulturnih događaja; likovnih izložbi, pozorišnih i filmskih predstava. U nekadašnjem titogradskom Kinu “Kultura”, po sredini balkona, nalazila su se dva sjedišta za Lidiju i Blaža.
Prisustvovao je 15. septembra 1959. otvaranju poštansko-telegrafskog muzeja u Titogradu, prvog tehničkog muzeja u Crnoj Gori.
- Ovaj muzej je značajna tekovina, koju treba i dalje razvijati. Vrlo impresivno djeluje, jer povezuje sve napore uložene od samog početka do današnjeg dana. Karakteristično je, i to se mora istaći, da je poštansko-telegrafska služba jedna od prvih institucija koje su uspostavljene u Crnoj Gori. Čestitam organizatorima i osnivačima ovog muzeja na postignutom uspjehu, koji je za svaku pohvalu - rekao je tom prilikom Blažo Jovanović.
Čovjek od Titovog povjerenja, kojeg je, prilikom posjeta Crnoj Gori, rado dočekivao.
Godine 1951. kada je Tito došao u drugu poslijeratnu posjetu Crnoj Gori, da s crnogorskim narodom proslavi desetogodišnjicu Trinaestojulskog ustanka, na prepunom titogradskoim Trgu Ivana Milutinovića (danas Trg nezavisnosti), Blažo Jovanović je pozdravljajući Tita rekao:
- Druže Tito, dobro došao kod svog crnogorskog naroda, u svoju socijalističku Crnu Goru, u svoj Titograd. Tvoj dolazak udvostručio je i onako veliko slavlje na dan desetogodišnjice Trinaestojulskog ustanka. To što ti ovdje zajedno sa nama proslavljaš tu desetogodišnjicu, najveći datum u istoriji Crne Gore, čini naročito veliku radost svih naših ljudi. Tvoj dolazak kod nas znači za crnogorski narod ogromno priznanje i nagradu za sve ono što si učinio tokom Narodnooslobodilačke borbe, narodne revolucije i izgradnje socijalizma u našoj zemlji. Ljubav crnogorskog naroda prema tebi, duže Tito, velika je. Pozdravljamo te kao vođu i učitelja, a dočekujemo te toplo i od srca kao najmilijeg i najboljeg našeg druga. Crnogorski narod će na putu izgradnje socijalizma, na putu odbrane slobode i nezavisnostii istrajati do kraja. Crnogorski narod je znao, kroz čitavu svoju istoriju a danas zna još više, da cijeni svoju slobodu! - rekao je Blažo Jovanović pozdravljajući Tita na titogradskom Trgu Ivana Milutinovića 13. jula 1951. godine.
Vrijeme poleta; pod budnim okom Blaža Jovanovića. Na ledinama, pomeđu Ribnice i Morače, po projektu vizionara, znamenitog arhitekte Vujadina Popovića, krenuo je grad; za početak, hotel evropskog sjaja, sa salonima, zelenim, crvenim, žutim, lovačkim, optočenim svilenim tapetama; velelepna zgrada pošte, s vilom u reljefu na fasadi, koja simbolizuje brzinu poštanskih usluga; zgrade banke, parlamenta, vlade... (I sadašnja vlast stoluje u zgradama sagrađenim još u doba socijalizma).
Arhitekta Popović, ko zna zbog čega, otišao je iz Crne Gore; stanio se u Australiji. Došao je početkom devedesetih u kratku posjetu Podgorici. S njim me upoznao moj drugar, arhitekta Vajo Knežević.
Upravo sam se, na poziv crnogorskih iseljenika, spremao za put u Australiju, pa sam se s arhitektom Popovićem dogovorio da se nađemo u Melburnu, gdje je živio, kako bih napravio priču o njemu. Kada sam stigao u Melburn, telefonirao sam mu, ali, nažalost, arhitekta Popović je negdje otputovao, a ja nijesam bio u mogućnosti da duže ostanem u Melburnu. Tako je propalo Popovićevo svjedočenje o razlozima odlaska iz Crne Gore i razvoju tadašnjeg Titograda... Da li smo mu se dovoljno odužili? Prosudite sami.
Dok je živio na Cetinju, Blažo Jovanović je stanovao u zgradi nekadašnjeg engleskog poslanstva, u blizini Njegoševog parka. Prelaskom u Titograd, smjestio se u nevelikoj kući kod Škole “Savo Pejanović”, gdje je ostao sve do izgradnje Vile “Gorica”, 1957. godine. Narod je “Goricu” nazvao “Blažova vila”. To mu je smetalo i preselio se u omanju novoizgrađenu kuću ispod Vile “Gorica”, koja je sada spojena s novom zgradom Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Vozio ga je Milo Dabetić, katkad i Mišo Maliković. Bile su to uglavnom američke limuzine, “kadilaci”, “fordovi”, “ševroleti”. Tek kasnije, kada se evropska automobilska industrija oporavila od razaranja u Drugom svjetskom ratu, počeli su da stižu “mercedesi”, “opeli”, “fiati”, “renoi”, “pežoi”...
Imao je dva pratioca, Bogića Boljevića i Milovana Đurišića. Bili su to fini momci, uvijek elegantno odjeveni. Kad bi Blažo šetao titogradskom Ulicom slobode, jedan od njih je išao za Blažom, ali dvadesetak metara udaljen.
Početkom sedamdesetih, neko je došao na glupavu ideju da “Goricu” ustupi Televiziji Titograd, koja je radila u neuslovnim prostorijama, zajedno s Radio-Titogradom, u zgradi u kojoj se danas nalazi Zavod za statistiku Monstat. Jedne večeri organizovan je sastanak državnog vrha s ciljem da se Vila “Gorica” ustupi Televiziji Titograd!
- Đe ćemo sad jesti!? - reče u šali moj drugar, novinar, sjajni crnogorski pjesnik, Ratko Vujošević, aludirajući na česte bogate prijeme u “Gorici”.
Presaldumio je Veselin Đuranović i tako spasio lijepo zdanje s kojim bi Grad dosta izgubio a Televizija praktično ne bi dobila ništa. Tada je odlučeno da Crnogorska televizija dobije novu, namjensku zgradu, koja je sagrađena po projektu beogradskog arhitekte Uglješe Bogunovića, koji je projektovao i palatu “Politike” u Beogradu.
Bile su to talične godine za Crnu Goru. S proljeća 1974. osnovan je Crnogorski univerzitet, sagrađena zgrada Kliničkog centra Crne Gore, zatim “Pobjede”, formirano Naučno društvo, preteča Crnogoske akademije nauka i umjetnosti...
Na Žabljaku, 7. avgusta 1970. godine, crnogorski zvaničnici informisali su Tita o osnivanju Univeziteta Crne Gore. Tito je dao punu podršku toj inicijativi i kazao da Crna Gora treba da stvara svoje kadrove...
A sve je to začeto, dok je, “posljednji gospodar Crne Gore”, bio Blažo Jovanović.
Otmjen, u svemu odmjeren, učinjen čovjek.
Znao je, katkad, i da nekom neznavenom bulumaću, skreše: Ovči bravu!
A jedan mladi crnogorski novinar zaglavio vaktile na Golom otoku. Kad se vratio sa zloglasnog Ostrva, niko nije htio da ga zaposli.
- S ovih stopa idi kod Blaža! - posavjetovaše ga kolege novinari.
U knjizi “Crvena mrlja”, Rifata Rastodera i Branislava Kovačevića, spominje se taj slučaj.
Novinar je došao u Blažov kabinet.
- Đe ćeš!? - upitao ga je čovjek iz obezbjeđenja.
- Idem kod Blaža da ga pitam može li mi pomoći da ponovo radim kao novinar!
- Kako možeš da ideš kod Blaža izdajniče jedan, zabio si Partiji nož u leđa, izdao si zemlju!? Napolje!
U tom trenutku Blažo je upravo izlazio iz kancelarije i upita čovjeka iz bezbjednosti što je to?
- Kako što je, druže Predsjedniče, ovaj je došao sa Golog otoka, pa hoće kod Vas da mu pomognete da ide u novinare.
- Ajde ovamo, momče - pozva Blažo novinara u svoju kancelariju.
Novinar mu reče da je bio mlad i da se popravio.
- Voliš li novinarski poziv? - upita ga Blažo.
- Volim! - reče novinar.
- E kad je tako, vrati se u Radio-Titograd i sve će biti u redu.
Blažo je podigao telefonsku slušalicu, pozvao direktora Radio-Titograda Veselina Đuranovića i sugerisao mu da primi novinara.
Takav je bio; osjećao je tuđu muku.
S Blažom Jovanovićem sretao sam se tri puta. Prvi put, kao dječak, na Cetinju, (O tome sam pisao i na ovom mjestu, pa da se ne ponavljam). Taj “cetinjski susret” omogućio mi je i sljedeća dva. Godine 1963. Jugoslavija je dobila novi Ustav koji je predvidio osnivanje Ustavnog suda. Za predsjednika veoma značajne institucije imenovan je Blažo Jovanović.
Ustavom 1963. predviđeno je osnivanje Ustavnog suda Socijalističke Republike Jugoslavije i ustavnih sudova republika i pokrajina. Inanteresovanje je bilo veliko. Mnogi listovi, radio i televizijske kuće željeli su tim povodom da intervjuišu Blaža Jovanovića. Jagma je bila. Svi su bili zainteresovani za ulogu ove nove institucije.
Tada sam bio mladi novinar u “Indexu”, listu studenata Novosadskog univerziteta i viših škola Autonomne pokrajine Vojvodine. Poslao sam Blažu pisamce s molbom za intervju. Odmah mi je odgovorio i pozvao da dođem kod njega u Beograd.
- Socijalizam je u svom razvitku pokazao da nije imun od raznih deformacija i narušavanja načela ustavnosti i zakonitosti. Birokratija je znala da i najbolje zakone izvrne u svoju suprotnost i da ih pretvori u paravan za bezakonje i samovolju. Bilo je perioda u razvitku pojedinih socijalističkih zemalja kada se grubo odstupalo od ustavnosti i zakonitosti i kada su osjetno narušavana elementarna ustavna prava i slobode. Ne treba zatvarati oči pred činjenicom da toga i danas ima tu i tamo, te je otklanjanje tih pojava jedan od krupnih zadataka. Ustav iz 1963. sadrži posebnu glavu o načelu ustavnosti i zakonitosti. Time je on htio da istakne vanredan značaj tog načela za ostvarivanje i razvijanje novih društveno-političkih odnosa, koji se temelje na principu društvenog upravljanja i samoupravljanja - kazao mi je, pored ostalog, Blažo Jovanović.
Bio je to jedan od mojih velikih intervjua. Prenijeli su ga svi ondašnji relevantni jugoslovenski mediji i “Pobjeda” u dva nastavka.
Krajem 1967. godine otišao sam na odsluženje vojnog roka u JNA; obalska artiljerija. Na jednoj vježbi banuo je u naš potkop admiral Bogdan Pecotić, komandant Splitske armijske oblasti. Postigli smo odličan rezultat i dobili nekoliko dana nagradnog odsustva. Otišao sam u Titograd i, onako, u vojničkoj uniformi, svratio u kafanu Hotela “Podgorica”. Kad tamo, Blažo s širokim društvom. Prepoznao me i pozvao za svoj sto...
Umro je u Igalu, 4. februara 1976. u šezdesetdevetoj godini. Njegovi posmrtni ostaci bili su izloženi u holu Skupštine Crne Gore gdje mu je crnogorski narod u mimohodu odavao počast. Sahranjen je u Titogradu, na groblju Čepurci.
Bonus video:
