Džulijan Barns je rekao da je završio. Bez patetike. Bez teatralnog zatvaranja vrata. Više kao kad čovjek sam sebi konačno prizna ono što već neko vrijeme zna.
Njegov novi roman, “Odlazim(o)”, objavljen minulih dana, biće i posljednji. “Imam osjećaj kao da sam odsvirao sve svoje melodije”, rekao je. Nema gorčine u toj rečenici. Više mir nego rez.
U ponedjeljak je napunio 80 godina. Iza njega je četrdeset pet godina pisanja: petnaest romana, deset knjiga eseja i nefikcije, plus kriminalistički romani koje je objavljivao pod imenom Den Kavanah. Jedan od kriterijuma, kaže, mogao bi biti da pišeš dok te još objavljuju. Ali to je, po njemu, zamka. Knjige se ne pišu zato što mogu da se objave, nego zato što još imaš nešto da kažeš. A on je, kako tvrdi, došao do tačke u kojoj toga više nema.
To ne znači da prestaje da piše. Tekstovi, kritike, novinarstvo - sve to ostaje. Ali romani, u onom punom, teškom smislu riječi, tu se krug zatvara.
“Odlazim(o)” već po opisu djeluje kao tiho sabiranje računa. Barns je ovdje posrednik između dvoje anonimnih prijatelja, Stivena i Džin, nekadašnjih ljubavnika. Roman klizi između memoara, eseja i fikcije, kao da mu žanrovske granice više nijesu naročito važne. Sjećanje, ljubav, prijateljstvo, starenje, smrt, sve teme kojima se vraćao čitav život. Samo sada sporije. Smirenije. Kao da ih još jednom preslaže, da vidi da li se nešto promijenilo.
Prije šest godina dijagnostikovan mu je rijedak oblik raka krvi. Terapija je svakodnevna, u tabletama. “Trenutno je rezultat neriješen”, kaže. Tijelo slabi, ali navikao se. O smrti danas govori tiše nego ranije. Nekada ga je užasavala. Sada pravi razliku između smrti u četrdesetim i smrti u osamdesetim. Sve ostalo, priznaje, niko ionako ne zna.
Udovac je od svoje 62. godine, otkako je 2008. umrla njegova supruga, književnica Pet Kavana. Prošlog avgusta, daleko od očiju javnosti, ponovo se oženio Rejčel Kugnoni, izdavačicom koju poznaje skoro trideset godina.
Prvi roman, “Metrolend”, objavio je 1980. Pravi proboj desio se sa “Floberovim papagajem”, četiri godine kasnije. Bukerovu nagradu osvaja tek 2011, za “Ovo liči na kraj”, nakon tri ulaska u finale. “Vodio sam srećan život”, rekao je nedavno. I to zvuči jednostavno tačno.
Zato, kad sada kaže da je ovo posljednja knjiga, ima smisla okrenuti se unazad. Ne da se sve zaokruži, nego da se još jednom pogleda šta je ostalo. Ovo je naš izbor: 10 najboljih romana Džulijana Barnsa.
10. Troje (2000)
Naizgled obična priča o preljubi, a zapravo precizna studija zavisti, samoljublja i emocionalne okrutnosti. Stjuart, Oliver i Džilijen, trougao u kojem niko ne izlazi neoštećen. Duhovito, bolno i neprijatno tačno.
9. Bodljikavo prase (1992)
Najkraći Barnsov roman. Satira bez milosti. Pali komunistički vođa čeka televizijsko suđenje i ne vidi sopstvenu krivicu. Smiješno, ali jezivo poznato. Režimi prolaze, mentalitet ostaje. I čeka.
8. Sto od limunovog drveta (2004)
Priče o starenju bez samosažaljenja. O tijelu koje se mijenja, o tišini, o seksu koji nestaje, o muzici i jeziku. Pametno, suptilno, povremeno okrutno, baš koliko treba.
7. Ovo liči na kraj (2011)
Roman o nepouzdanosti sjećanja i kasnom kajanju. Kratak, precizan, bolan. Knjiga koja mu je donijela Bukera i ostala kao jedan od njegovih najčistijih proznih iskoraka.
6. Zureći u sunce (1986)
Pogled unazad iz budućnosti. Džin Serdžent pred stoti rođendan pokušava da razumije sopstveni život. Bez velikih odgovora, ali sa mnogo istine.
5. Artur i Džordž (2005)
Istorijski roman o stvarnoj nepravdi, identitetu i slavi. Artur Konan Dojl, otac Šerloka Holmsa, kao književni lik. Možda najklasičniji, ali i najpristupačniji Barns.
4. Pre no što me je srela (2002)
Opsesija koja se maskira kao ljubav. Ljubomora koja se hrani prošlošću. Roman koji pokazuje koliko brzo razumnost može da se pretvori u kontrolu.
3. Šum vremena (2016)
Šostakovič i Sovjetski Savez. Umjetnost pod pritiskom države. Roman o strahu, kompromisima i tihom preživljavanju. Jedan od Barnsovih najzrelijih tekstova.
2. Istorija sveta u 10 1/2 poglavlja (1989)
Razigrano, ambiciozno, neuhvatljivo. Eseji, priče, Nojeva barka, umjetnost, životinje, istorija. Knjiga koja se ne objašnjava lako, a i ne mora.
1. Floberov papagaj (1984)
Knjiga u kojoj se sve otvorilo. Opsesija, tuga, igra, književnost sama. Biografije koje se ne slažu i istina koja stalno izmiče. Barns u punoj snazi.
Ako je “Odlazim(o)” zaista posljednja melodija, onda iza Barnsa ostaje opus koji ne traži zaključak. Raznolik, pametan, duboko ljudski. Ne savršen. Ali iskren. I trajan.
Bonus video:
