Predstave o ratnim traumama, nažalost, razotkrivaju da mi na ovim prostorima često živimo nekakvu multi - kulti šarenu lažu, konstatuje u razgovoru za “Vijesti” mlada crnogorska rediteljka Hana Rastoder.
Ona je upravo prva koja je kroz umjetnički, pozorišni postupak otvorila temu zločina u Štrpcima, predstavom “671-LOV” koja je premijerno izvedena u Crnogorskom narodnom pozorištu krajem 2023. godine, a koja se i dalje igra i ima uspješan i izuzetno značajan život.
Govoreći o teatru koji se bavi ratnim traumama, odgovornošću društva, ali i obrazovanjem, Rastoder navodi da reakcija na predstavu umnogome zavisi od odnosa društva prema temi o kojoj se govori, odnosno, od stepena tabuiziranosti teme.
“Moj utisak je da crnogorsko društvo nije u fazi negacije zločina, već u ozbiljnom neznanju, dakle, u mraku”, ističe ona i dodaje da je “prihvatanje mračne prošlosti i njeno inkorporiranje u vlastiti identitet jedan od ključnih koraka sazrijevanja društva”.
“Crna Gora je, na primjer, u velikoj mjeri opterećena mitomanijom, zato što nam je identitet često građen na slici svijetle, ‘junačke’ prošlosti. Takva situacija otežava pamćenje mračnih tačaka istorije, a njihovim pamćenjem i inkorporiranjem u vlastiti identitet omogućavamo budućnost u kojoj su šanse da se zločini ponove, mnogo manje. Pozorište u tom smislu ima zadatak da demitologizuje događaje, grupacije, ličnosti”, priča mlada rediteljka.
Da je moć pozorišta velika, pokazuje upravo njena predstava koja je tako pokrenula i druge projekte koji se bave sličnom tematikom. Ipak, reakcija onih koji su nadležni da se bave ovim problemima na višem nivou i konkretni potezi, i dalje izostaju, ali ono što ohrabruje jeste interesovanje mladih i svijest o važnosti da se na ovu i druge (bolne) teme - govori.
“Posebno me raduje što su za neka od prethodnih igranja pojedine podgoričke srednje škole otkupile karte. To je dobar znak i dokaz da pozorište može imati edukativnu ulogu, onda kada zakaže obrazovni sistem”, poručuje Rastoder.
“Predstava je inspirisana zločinom u Štrpcima počinjenim 27. februara 1993. godine, odnosno otmicom 20 putnika civila iz voza 671, poznatijeg pod imenom ‘Lovćen’. Pratimo dramu porodice traumatizovane gubitkom člana porodice, tj. reperkusije društvene krize na jednu od njegovih tvorbenih jedinica - porodicu. Porodica se preko noći našla bez društvenog oslonca, u mraku bez odgovora na pitanja o sudbini njihovih otetih, usred cijepanja njihove domovine, Jugoslavije”, navodi se u opisu predstave za koju tekst i režiju potpisuje Rastoder, a u kojoj igraju: Dejan Ivanić, Tihana Ćulafić, Milica Šćepanović, Jovana Brnović, Ognjen Sekulić, Kristijan Blečić.
Rastoder u intervjuu za “Vijesti” govori o pozorištu ratne traume, mraku neznanja u kojem društvo opstaje, mitomaniji kao prepreki pamćenju, ali i o moći umjetnosti da obrazuje, demitologizuje i postavlja pitanja koja politika uporno prećutkuje...
Crna Gora gotovo da nema institucionalnu politiku suočavanja sa događajima iz devedesetih, ali pozorišne predstave kao što je Vaša “671-LOV”, ali i “Smrt u Dubrovniku”, “M kao Morinj”, na neki način i preuzimaju taj zadatak. Predstava “671-LOV” bavi se zločinom u Štrpcima koji je dugo bio potisnut iz javnog diskursa u Crnoj Gori. Šta je za Vas bio ključni motiv da se tim materijalom bavite u okviru nacionalnog teatra i kroz pozorišni izraz?
“671 - LOV” je moja master predstava. Imali smo zadatak da pronađemo dramski tekst koji bismo režirali na kraju studija. Predložila sam da radim svoj tekst, jer mi je bilo važno da se bavim temom koja me se lično tiče, da osjećam snažnu potrebu da govorim o tome. Te godine se navršavalo 30 godina od zločina u Štrpicma, a ova tema do tada nije obrađena u crnogorskom pozorištu, što mi je bila dodatna motivacija. Ako pogledate istoriju drame i pozorišta ratne traume u Crnoj Gori, najčešće je obrađivana tema crnogorske odgovornosti u napadu na Dubrovnik, zločinima u logoru u Morinju, zločinima “vikend ratnika”. Izuzetak je komad Željka Vušurovića koji se bavi deportacijom izbjeglica iz Herceg Novog. Pretpostavljam da je takvoj situaciji doprinijela činjenica da se o drugim zločinima koji su počinjeni u ime crnogorskog naroda, od strane državljana Crne Gore, nedovoljno zna.
Kako ste, i kao rediteljka i autorka dramskog teksta, pristupili činjenici da institucije nikada nisu do kraja otvorile ovo pitanje? Uz to, da li je predstava zamišljena kao korektiv, opomena ili pokušaj da se stvori prostor za dijalog koji izostaje, a ni u pozorištu ga nije bilo, kao što ste i sami rekli?
Moj utisak je bio da posebno ljudi koji su rođeni nakon ratnih dešavanja ne znaju mnogo o zločinu u Štrpcima. Zato sam sam se prvenstveno bavila ratnom traumom i njenim posljedicama, ali mislim da ključno pitanje ove predstave dolazi kroz lik sestre jednog od stradalih koji tumači glumica Tihana Ćulafić. Ona nakon više od trideset godina od zločina, postavlja pitanje: “Opraštam li, jeste me to pitali?”... Istina je da niko nikada nije zatražio oprost za zločin u Štrpcima, vjerovatno jer niko od crnogorskih političara ne želi da prihvati sopstvenu odgovornost niti da se pozabavi utvrđivanjem iste. Zločin nikada nije prestao, jer još uvijek nisu pronađeni nalogodavci, jer ostaci žrtava u najvećem broju nisu pronađeni, jer pravda nikada nije do kraja zadovoljena, pa je nastavila uništavati živote onih koji su preživjeli. Crnogorski političari koji su kada se ovaj zločin dogodio bili na vlasti morali bi svjedočiti i reći sve što znaju o ovom, ali i drugim zločinima devedesetih. Takođe, današnje vlasti ne bi smjele prebacivati odgovornost istrage na prethodne vlasti, kad već imaju priliku da obavljaju svoj posao. Predstava je između ostalog podsjetnik i njima, da zločin u Štrpcima nije zaboravljen, te da se još uvijek očekuje da urade svoj dio posla.
Otkrili ste ranije i da Vas se ova tematika i lično tiče. Koliko je to uticalo na Vaš rad i izraz, ali i na odgovornost koju osjećate?
Kada se dogodi takav zločin, to duboko i dugo traumatizuje članove porodice, ali i njihove potomke. Obilježeni su životi nekoliko generacija, pogotovo u ovakvim slučajevima kada prođe nekoliko decenija dok se zločin ne procesuira. Zato, ne bih rekla da sam osjećala odgovornost da se bavim ovom temom. Više je to bila duboka potreba da saniram sopstvenu traumu u onoj mjeri u kojoj je to moguće. Trauma se ne zaboravlja tako lako, a zaborav je nešto na šta političari često računaju kada su ovakve stvari u pitanju. Ipak, jedan od ključnih koraka ka prevazilaženju traume, jeste priznavanje i utvrđivanje odgovornosti. Do tada će uvijek biti predstava, priča, filmova koji se traumom bave, čak i ako se političari snažno potrude da unište kulturu ili stave maske dobronamjernosti i multikulturalnosti. Predstave o ratnim traumama nažalost razotkrivaju da mi na ovim prostorima često živimo nekakvu multi - kulti šarenu lažu.
Koliko je pozorište danas, bilo u Crnoj Gori ili regionu, mjesto gdje se ovakve teme mogu otvoriti, a koliko je platforma za razgovor?
To puno zavisi od zemlje o kojoj govorimo. Pozorište ratne traume zastupljeno je manje ili više u svim zemljama regiona, ali ono često izaziva burne reakcije. Recimo predstava “Aleksandra Zec” Olivera Frljića, dočekana je protestima hrvatskih veterana koji su se pobunili, jer se reditelj nije bavio “njihovom djecom”. Dakle preobrojavanje “naših” i “njihovih” žrtava ne prestaje ni kada se radi o djeci žrtvama rata. Zatim predstavu “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo”, Zlatka Pakovića ni jedno institucionalno pozorište u Srbiji nije htjelo prihvatiti kao sopstveni projekat. Premijera je na kraju izvedena u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Sa druge strane, u Bosni i Herecegovini postoje pozorišta i festivali koji se bave ratnom traumom. Uopšte, reakcija na predstavu zavisi od odnosa društva prema temi o kojoj se govori, od stepena tabuiziranosti teme. Moj utisak je da crnogorsko društvo nije u fazi negacije zločina, već u ozbiljnom neznanju, dakle, u mraku.
Umjetničke kreacije koje se bave ratovima devedesetih često otvaraju rane, odgovornost i krivice, koje društvo, a prvenstveno politika/vlast, pokušava da drži zatvorenim. Kako procjenjujete reakcije javnosti - institucija, funkcionera, nevladinih organizacija, ali i publike? Jeste li osjetili da se budi potreba za ovakvim sadržajem, ili još uvijek postoji otpor i nelagoda?
Ne mogu da kažem da sam osjetila bilo kakav otpor zato što je meni ovaj projekat prvo bio odobren od strane profesora na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, zatim prihvaćen od strane Crnogorskog narodnog pozorišta. Predstavu je gledala komesarka Savjeta Evrope za ljudska prava Dunja Mijatović sa svojom delegacijom, zatim predsjednik Jakov Milatović sa suprugom Milenom. Predstava je bila uvrštena na revijalni program MESS festivala u Sarajavu, Modul memorije, gostovala je u Bijelom Polju na poziv tadašnjeg direktora Centra ta kulturu, ali i u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju. Sada se postavlja pitanje, šta dalje? U javnosti nisu poznate nikakve informacije o daljoj istrazi ovoj zločina, nema javnih dokaza o nalogodavcima, a nedavno su i umanjene kazne počiniocima. Ono što sam sigurna da jesmo postigli, jeste da veći broj ljudi sazna za zločin u Štrpcima. Prihvatanje mračne prošlosti i njeno inkorporiranje u vlastiti identitet jedan je od ključnih koraka sazrijevanja društva. Posebno me raduje što su za neka od prethodnih igranja pojedine pogoričke srednje škole otkupile karte. To je dobar znak i dokaz da pozorište može imati edukativnu ulogu, onda kada zakaže obrazovni sistem.
Prema Vašem mišljenju, u kojoj mjeri umjetničko pozorišno izražavanje može nadomjestiti ono što institucije izbjegavaju da urade, da otvoreno imenuju odgovornost, priznaju greške i započnu dijalog o prošlosti?
Čini mi se da mi jedino možemo doprinijeti promjeni kolektivne svijesti u odnosu prema žrtvama i počiniocima i navesti društvo na određena preispitivanja po pitanju političkih stavova i ideologija. Ne možemo ispraviti političku grešku, kad se politička odgovornost ne preispituje i ne istražuje. Teško da jedan umjetnik može doći do svih dokaza o nečijoj političkoj odgovornosti, jer su konkretni dokazi uglavnom uništeni. Doduše, mnogi crnogorski političari su otvoreno iskazivali svoje stavove i ratnohuškačke ideje, što nije “mali” dokaz odgovornosti. Pozorište može podsjetiti na to. Ipak djeluje mi kao da oni mudro ćute na bilo kakve “pozorišne optužbe”, sa stavom da se sve dešavalo mimo njih, da ništa nisu znali. Ako je tako, onda ne bi trebali imati problem sa tim da se pokrenu istrage, ali nisam sigurna da se možemo nadati tome u nekom skorijem vremenu. Tu pozorište može da pomogne, jer ono sve preispituje, pa tako direktno ili indirektno ukazuje na stepene individualne i kolektivne odogovornosti. Ako širi kolektiv počne da preispituje krivicu političara, to je nekakav korak ka političkoj pismenosti.
Da li vjerujete da pozorišne predstave mogu proizvesti konkretan pritisak na institucije, pravosuđe, arhive, ministarstva kulture ili obrazovanja da sistematski ugrade ove teme u svoj rad?
Pozorište je moćno političko sredstvo, pogotovo ako je dobro. Ne ostaje u domenu simboličkog, jer uvijek u nekoj mjeri mijenja svijest kolektiva van pomenutih institucija. Ono može da funkcioniše uprkos njima i vrši određeni uticaj, ali ne može obavljati njihov posao. Za to je potrebna politička volja. Tek kada se odgovornost i krivica prestanu pripisivati narodu, znaćemo da odgovorni za zločine više nisu na vlasti. Do tada ćemo direktno ili indirektno, bez prestanka biti zatrpavani različitim nacionalističkim narativima, jer su oni jedno od najboljih političkih sredstava manipulacije. Pozorište može biti na prvoj liniji odbrane od takvih manipulacija, jer budi kritičku misao, edukuje, postavlja pitanja, budi empatiju. U svakom slučaju, mnogo je moćnije nego što se može pretpostaviti, jer stepen razvijenosti kulture direktno utiče na rasuđivanje kolektiva.
Kako pozorište može pomoći da se oblikuje drugačiji narativ kada je u pitanju kolektivna memorija i odgovornost, onaj koji nije selektivan ili zasnovan na zaboravu, nego na odgovornosti?
Pozorište ratne traume je jedan od načina na koji se njeguje kultura sjećanja, a kultura sjećanja nas uči načinima na koje se sjećamo mračnih tačaka istorije. Crna Gora je na primjer, u velikoj mjeri opterećena mitomanijom, zato što nam je identitet često građen na slici svijetle, “junačke” prošlosti. Takva situacija otežava pamćenje mračnih tačaka istorije, a njihovim pamćenjem i inkorporiranjem u vlastiti identitet omogućavamo budućnost u kojoj su šanse da se zločini ponove, mnogo manje. Pozorište u tom smislu ima zadatak da demitologizuje događaje, grupacije, ličnosti. Važno je izbjeći patetizaciju žrtava, jer ne smiju samo žrtve imati “monopol” na patnju. Zločinci se ne smiju demonizovati, jer to vodi banalizaciji zločina. Kada je riječ o odgovornosti, većina predstava koja se bave ratnom traumom, bavi se individualnom krivicom, insistirajući na tome da ona ne pripada kolektivu. To je tako zato što mnogi političari, izbjegavajući sopstvenu odgovornost, u potpunosti prebacuju krivicu narodu što je pogrešno i opasno. Ni jedan narod nije genocidan, čak i ako se se u njegovo ime vršio genocid. Ako krenemo od takvog stava, lakše će nam biti da se suočimo sa individualnom i kolektivnom odgovornošću. Kao što možete pretpostaviti, ove ideje su utemeljene u sociologiji. Pozorište može biti sociološkinja društva. Ona ne oblikuje narative, već nas uči kako da se sjećamo.
Koliko je važno da se tema ratnih zločina i odgovornosti Crne Gore postavi na scenu domaćih institucija i ustanova kulture i obrazovanja, ali i da iz njih izađu i budu bliži građanima?
Ako je predstava dobra, onda stvarno nije važno da li je nastala u produkciji nekog institucionalnog ili nezavisnog pozorišta. Međutim, kada predstavu producira državna institucija, to možda može odavati utisak nekog ozbiljnijeg državnog plana po pitanju rada na kulturi sjećanja. Pozorišne i kulturne institucije bi po opisu svoje funkcije trebalo da imaju za cilj doprinos kulturi sjećanja, ali one su nerijetko uslovljene političkom voljom, zato što se finansiraju iz državnog budžeta. Moj utisak je da tu nema pravila i da odluka uglavnom leži na umjetničkom direktoru, za kog se uvijek postavlja pitanje da li je i koliko je njegova/njena volja uslovljena voljom vladajućih političara.
Da li mislite da se kroz ovakve predstave otvara prostor za dijalog među generacijama, između onih koji pamte i onih kojima se danas isporučuje tišina?
Samim nastankom predstava na temu ratne traume, nekakav prostor za dijalog je otvoren, ali u kojoj mjeri se on dogodio, ne mogu tvrditi. To bi mogao biti zadatak za medije, istražiti šta znaju i kako razmišljaju srednjoškolci koji su na primjer pogledali predstave “671-LOV”, “Smrt u Dubrovniku” ili “M kao Morinj”.
I sami ste u jednom od odgovora naveli da je pitanje “Šta dalje”... Prije toga, gdje smo trenutno?
Kako pozorište ratne traume nije dovoljno razvijano u Crnoj Gori, mi i dalje imamo još puno učenja i rada na tom polju. Mnogo je zločina kojima bi se crnogorski autori mogli baviti, a mnogo je i načina na koji se ratna trauma može obraditi. Crnogorske institucije kulture morale bi više ohrabrivati takve projekte, zato što se danas posebno pokazuje da nismo prevazišli iracionalizaciju ratnih dešavanja, da je jedan dio društva natopljen iracionalnim bijesom i mržnjom. Na primjer, da su momci koji su ljetos u mom naselju, na Zabjelu uspjeli da prekinu projekciju filma “Roda” reditelja Ise Ćosje, ikada saznali išta o zločinu u Kaluđerskom lazu, možda do takvog postupka sa njihove strane, ne bi došlo. Zar nije odgovornost crnogorskih autora i crnogorskih pozorišta, to što ovaj i mnogi drugi zločini nikada nisu tematizovani? Zar nije upravo i naša odgovornost što su u ovom vijeku, u našem gradu, naši ljudi “napali” film našeg reditelja? Bilo bi korisno i oporavljajuće kada bismo to prihvatili. Žao mi je i ne dopada mi se što je tako, ali izgleda da još uvijek nije dovoljno priče o ratu na ovim prostorima. Možda su se samo iscrpila neka kreativna sredstva ili sposobnosti, a možda samo živimo u velikom neznanju, dakle, u mraku.
Bonus video:
