Bez obzira koji politički sistem vlasti bio u pitanju, narod u politici gotovo da nikad nije u pravu. Niti može biti. (Komunisti su narod nazivali “masa”, Njegoš “pučina”...)
Nije u pravu, jer kad bi narod bio u pravu, politika kao institucija - pa i kao socijalni institut - razumnog, moralnog i blagovremenog rešavanja realnih problema nekog društva, bila bi nepotrebna. Takođe i intelektualna elita u društvu bi bila nepotrebna, jer narod - sve zna. Pa u krajnjoj liniji i vlast i izbor vlasti i vođa bi bio nepotreban. Jer narod je sam sebi dovoljan.
Davno i tačno je zaključeno da je narod objekat (predmet) politike, a ne njen stvaralac (subjekat). Tako je oduvijek bilo, jeste i biće.
Stoga je krucijalno pitanje svake vlasti i vođe u jednom društvu: imati vizije, sredstva i sistem vrijednosti koja ta vlast i njen vođa nameće narodu (društvu). Normalno, sve u cilju preoblikovanja naroda u boljem, višem i civilizovanijem pravcu, po zamislima pojedinca ili vlasti.
Dakle, riječ je o tome koje ciljeve nametnuti društvu, kako narod pokrenuti, kojim sredstvima ciljeve ostvariti itd. Jer da nije potreban vođa, vođe ne bi ni bilo.
Sve kratko rečeno.
Muka svakog političkog vođe - a crnogorskog posebno - je kako “savladati” svoj narod, kako mu se suprotstaviti i kako njegov prirodni i urođeni konzrervativizam i statičnost “pobijediti” i usmjeriti narod ka višoj kulturnoj i duhovnoj ravni. Nedavni “slučaj Botuna” to vrlo jasno pokazuje. On je klasičan primjer zloupotrebe politike u dnevne i lokalne svrhe.
Nije slučajno nobelovac Herman Hese pjevao iz vizure indijske filozofije “čovjek se mijesi, al’ nikad ne peče”.
Stoga, demokratija je odgovor ili preciznije rečeno pokušaj odgovora kako narod uvući u politiku, a da narod ostane “ucijelo”.
Dakle, demokratijom se odgovornost prenosi na narod - da nešto krene po zlu. A sa druge strane, demokratijom se slava prenosi na vlast tj. vođu, ako nešto krene - nabolje.
U tom cilju vlast (vođa) smišlja brojne procedure, pravila, zakone itd. koje narod mora poštovati u ime razvoja demokratije. Vlast sve to uglavnom posmatra sa strane, ako ne i sa visine kad je riječ o vodećim silama i narodima. Naročito danas u eri globalizacije.
I dalje. Demokratija može biti posebno opasna ako predstavnici “demokratskog” razvoja društva dolaze na vlast sa ulace, asfalta, bez moderne ideologije kakav je bio “politički” ambijent samosloma komunizma u nas.
Ako uz to dodamo da su “mladi, lijepi i pametni” (Milo, Momo, Sveto) znali još 1989. gudine da “godine počinju januarom”, negativne posljedice po crnogorsko društvo mogu biti dugovječene.
Ipak, demokratija je koliko-toliko najbolji sistem vladanja kao i podjela vlasti tj. međusobna kontrola više grana vlasti, Normalno, uz uslov ako je društvo što sposobnije i što spremnije za učešće u vlasti.
Demokratija u svom starogrčkom korijenu i atinskom značenju, imala je ekskluzivni i elitistički karaketer. Mnogi slojevi tadašnjeg atinskog društva nijesu ni imali pravo glasa i time uticaja na politiku i društvena kretanja.
I već “u startu”, potrebno je istaći slavnu starogrčku prevarnu krilaticu koju su počesto koristili kako “demokratski” osvojiti vlast: Vox Populi, Vox Dei (“glas naroda, glas Boga”).
Teško je naći opasnije, besmislenije i populističkije krilatice od ove. Ali krilatice koju narod uz veselje “rado” proguta.
Vođe nijesu “dar božji”
Političke vođe ne padaju sa neba. Oni nijesu “dar božji”. Naprotiv.
Jer oni (vođe) su rezultat, rezultanta susreta individualnih osobina pojedinca koji ima strasnu želju da vlada i da bude stvaralac lokalne istorije, s jedne strane, i spoljnih okolnosti, s druge strane. (Često i slučajnost igra značajnu ulogu.)
Tako - na primjer - današnje i ovakve Crne Gore ne bi bilo da nije bilo Turaka-Osmanlija i njihove viševjekovne vlasti u Crnoj Gori.
Ne bi bilo ni Njegoša ni ovakvog “Gorskog vijenca” da nije bilo Turaka-Osmanlija.
(Vjerovatno bi bilo “Luče mikrokozme”, jer Njegoš je svoju prirodnu genijalnost negdje morao da iskaže. Srećom u pjesništvu. Njegoš je bio slab političar, jer je bio apolonske gordosti i izrazito asocijalna ličnost.)
I dalje, da nije bilo Turaka-Osmanlija ne bi bilo ni “Stege” Petra I, ni knjaza Danila, ni kralja Nikole, ni “Primjera čojstva i junaštva” Marka Miljanova, ni Miljana Vukova, ni Gavra Vukovića... ni Crne Gore ovakve kakva je danas.
Pa vjerovatno ne bi bilo ni veličanstvenog opštenarodnog 13-to julsog ustanka 1941. godine u Crnoj Gori da nije bilo Turaka-Osmanlija. Jer taj ustanak se ne bi ni dogodio da se negdje u podsvijesti crnogorskog naroda (Crnogorci, Srbi) nije zadržao duh naroda u otporu - svakom - okupatoru Crne Gore.
Tadašnja Crna Gora ili Crna Gora do XX vijeka se uzdigla na nivo vrline i unutrašnje zapovijesti. Liberalne i moralne, dakako.
Dakle, istorija jednog društva se stvara, gradi i sticajem okolnosti, a ne samo promišljenim ciljevima, utopijama i vizijama pojedinaca ili grupe na vlasti. Na isti način se stvara i harizma kakvog narodnog vođe.
I još ovo: u čitavom XX vijeku, zetsko-banovinska “Crna Gora” je bila “mumificirana” i nikakva. Crnogorci takođe. Preslabi da shvate moderan svijet i modernu politiku.
Izuzetak čini početak 40-tih godina kada su prvenstveno komunisti pokrenuli antifašističku borbu protiv njemačko-italijanskog okupatora. Ustanak je bio (s početka) opštenarodni i bez ideoloških podjela.
Jedan od vođa crnogorskih ustanika je bio i harizmatični i promišljeni Milovan Đilas.
Oni su (komunisti) ustankom napravili duhovni i ratnički “baj-pas” sa crnogorskom liberalnom vrlinom 19-tog vijeka koju su - naglasimo još jednom - tadašnji Crnogorci gradili u žestokom anti-otomanskom otporu.
Stoga nije slučajno Ž.P. Sartr o 13-to julskom ustanku rekao riječi veličanstvene pohvale i divljenja. Jer ustanak se desio kada je cijela Evropa bila vojno zgažena i bez ispaljenoog metka, a moralno osramoćena od strane njemačke fašističke “civilizacije smrti”.
Ali sve je to daleka prošlost. Koliko važna, toliko i nevažna. Ona je zavisna od ugla političkog i ideološkog posmatranja. (Naročito danas u jeku rata u Ukrajini.)
Jer balkanska prošlost - a posebno srpska i hrvatska - je srednjovjekovnog, nebeskog, zlog, osvetničkog, religioznog, vampirskog, fatalnog tipa koji eksplicira stare forme života. Koji “izbacuje” na površinu stare forme života.
Istraživač B. Šušnjić tvrdi da se ona (istorija) ponavlja u nas svakih 50-tak godina na identičan način uz modernizovana borbena sredstva.
To je slična kao u Šeksporovim tragedijama gdje i zli mrtvaci znaju da ustanu iz groba i prave “tišinu” u društvu tj. sve pobiju.
U nas, istorija ustaje iz groba i pravi dar-mar u crnogorskom društvu. A duh naših aktuelnih srednjovjekovnih nacionalističkih vođa i političara aplaudiraju joj stvarajući svoju karijeru.
Brutalna borba za vlast
“Društvo je negdje nestalo” su riječi sjetnog junaka u jednom romanu koji zabrinuto gubi nadu u svoju budućnost i budućnost naroda kojem pripada.
Želi se reći da je borba za moć nad društvom cilj političke borbe u svakom društvu. To nije ništa novo. Istorija je prepuna ovakvih primjera.
Ali ako se malo životnije tj. “balkanskije” zagrebe i gleda ovdašnja (crnogorska) političko-partijska scena, lako i brzo se dođe do konstatacije o “partijjskoj borbi” kao paravanu borbe pojedinaca za funkcionersku vlast ili pak borbu uže grupe partijaca za grupnu vlast. Narod je u ovoj andi-demokratskoj borbi kolateralna šteta.
Nije slučajno najveći crnogorski, jugoslovenski i globalni disident komunizma Milovan Đilas, ovoj opasnoj ambiciji ljudi željnih vlasti, posvetio čitavu jednu knjigu. Knjigu je nazvao “Nova klasa - jedna analiza socijalističkog sistema”. Knjiga kao da je “nacrtana” za Crnogorce. Jer je iz prebogatog iskustva znao da je crnogorski agon beskrajan i brutalan u svojoj isključivosti, jednoumlju i željom da vlada.
Današnje političke partije u Crnoj Gori nemaju nikakvu ideologiji ili je veoma oskudna i antimoderna. Ona je prošlovjekovnog tipa. Ali imaju jednu i jedinu “ideologiju” koja se zove: vlast.
Današnja Crna Gora kao na dlanu jasno pokazuje svu banalnu, bjesomučnu, tragikomičnu pa i brutalnu borbu pojedinaca ili grupa da osvoje vlast. I to u “totalitetu”.
Dakle, riječ je o osvajanju i kontroli svake grane vlasti (sudske, izvršne, medijske, vojne, policijske, zakonodavne i svake druge).
Očito da u njima čuči po jedan Staljin ili pogrešno tumačen Turčin-Osmanlija.
Moderna Crna Gora je u konfliktu i sama sa sobom
Sa ovakvim političkim usmjerenjem vođe, muka nastaje onda kad se osvoji vlast i funkcioneri zasjednu u fotelje. Tada se oni osjećaju kao “ribe na suvom”. Umiru u vlasti, jer su uništili politiku. A nemaju ideologiju koja bi ih držala uspravno i koja bi se znala transformisati uz pomoć nauke i znanja u novu, višu, moderniju svijest i društveni kvalitet.
Ali - ruku na srce - ideološku svijest nije lako “napraviti” i znati je okrenuti ka pravoj strani istorije. Pri tome, obavezno uvažavajući prošlost i tradiciju svog društva, s jedne strane, i globalne tokove, s druge strane. Plemenska Crna Gora je to znala da radi. Naročito, dakle, dok je bilo Turaka-Osmanlija. Kasnije ne.
Moderna Crna Gora je u konfliktu i sama sa sobom. Ali i u konfliktu i sa svijetom. Pitanje je da li je Evropska unija valjana i prosperitetna alternativa u konkurenciji sa Dalekim Istokom. Kinom prvenstveno. NATO lako može biti crnogorski moderni i moralni hm, hm, hm. Briselska kao i vašingstnska administracija takođe.
Zaključimo u (sportskom) duhu o odnosu crnogorskog naroda prema vođi (vlasti).
Jer sportski duh “više časti” Crnogorci bolje i lakše razumiju od brojnih ideologija, filozofija, utopija, teorija koje mu vlast i vođe nameću.
Evo primjera.
Kad kakav vođa uručuje medalju sportisti ili kakvoj ekipi za uspjeh u takmičenju, on u stvari medalju dodjeljuje sebi. Sportista je objekat. Jer vođa smatra da uspjeha sportiste (ekipe) ne bi bilo da nije nega i njegove vlasti.
Sportista (narod) je nevažan.
Vođa je važan.
On se kiti tuđim perjem.
Bonus video:
