Biti i ostati slobodan, dosljedan i fokusiran, kako u životu, tako i u stvaralaštvu i umjetnosti, vodilja je renomiranog umjetnika iz Njemačke Maksa Nojmana, jednog od najznačajnijih predstavnika savremenog figurativnog slikarstva.
Njegove figure, portreti, tamne siluete, kolaži..., svako od djela predstavlja tragove unutrašnjih stanja čovjeka, svijeta i života, a slike se više osjećaju nego što se objašnjavaju - i jedino ih je tako i moguće predstaviti. I sam umjetnik u razgovoru za “Vijesti” priznaje da mu je vizuelni jezik primarni način komunikacije sa svijetom.
“Veoma rano u svom životu sam počeo da se bavim umjetnošću i stvaram umjetnička djela. I tako je umjetnost postala glavni dio mog života. Zbog toga i moja djela donose mnogo više od mojih riječi. Njima kazujem bolje nego što mogu da izgovorim”, priča Nojman na početku.
Ta nemogućnost, možda čak i odbijanje, da svoj rad potpuno prevede u jezik i riječi, ne predstavlja slabost ili nedostatak jasnoće, već suštinu umjetničkog procesa, emocija i kreacije.
“Možda je to mali problem ako se bavite ovom vrstom umjetnosti”, dodaje Nojman uz blagi osmijeh, svjestan da se od umjetnika često očekuje tumačenje onoga što je već rekao svojom slikom... Ipak, komunikacija sa posmatračem je i te kako živa i raskošna, upravo zahvaljujući njegovim djelima. U to se mogu uvjeriti i posjetioci njegove izložbe “Gegenfrage” (Kontrapitanje), koja je otvorena u Galeriji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG), a čija je kustoskinja Natalija Đuranović.
Prvo Nojmanovo predstavljanje u Crnoj Gori prikazuje reprezentativne radove iz njegovog dugogodišnjeg opusa, a njegovi likovi kao da bivstvuju galerijskim prostorom. Najživlja od svih djeluju lica i ljudi koje Nojman prikazuje, a koji se često doživljavaju i interpretiraju kao sjenke - portreti savremenog čovjeka - bilo kog, anonimnog, univerzalnog, izgubljenog u masi... Autor se distancira od ideje konkretnog lika ističući da je svaki od portreta zapravo izraz stanja - unutrašnjeg, svjesnog, nesvjesnog, podsvjesnog...
“Ovo nijesu portreti konkretnih osoba, niti su ikada bili. Kada radim na glavi ili licu, ono što pokušavam jeste da pronađem neki izraz. Teško je prevesti ga u riječi, jezik i govor. Zapravo, sve što imam da kažem već se nalazi u mom radu i u Vašem utisku”, objašnjava on.
U tom odnosu između djela i posmatrača, Nojman vidi prostor za istinsku komunikaciju, onu koja ne zavisi od objašnjenja autora ili analize i teorije struke, već od spremnosti publike da se suoči sa sopstvenim osjećanjima i mislima.
Sa druge strane, o svojim kolažima manjeg formata, govori više i otvorenije. Oni su, otkriva, nastali iz fascinacije vizuelnim materijalom iz ranih šezdesetih godina prošlog vijeka.
“O njima (kolažima) već mogu nešto više da kažem. Oni su sastavljeni od fotografija koje dolaze iz časopisa iz ranih 60-ih godina. Bilo je na stotine tih časopisa sa nevjerovatnim fotografijama i tekstovima - naravno, uz sve te prateće laži tog vremena. To mi je bilo fascinantno i to me je podstaklo”, priča Nojman čije kolaže zaista treba doživjeti kao iskustvo, jer, iako sklopljeni iz medijskog materijala starog više od pola vijeka, mnogo toga djeluje kao da je od juče, danas ili sjutra.
Iz arhiva vizuelne i ideološke istorije, svjedočanstva vremena i društvenih okolnosti, nastao je čitav ciklus radova.
“U Podgorici je predstavljen samo mali dio te serije kolaža koje sam počeo da pravim pod nabojem inspiracije. Imam ih sigurno oko stotinu”, navodi Nojman.
Njegovi kolaži ne bude nostalgiju, niti romantizuju prošlost, već je seciraju i ponovo sklapaju, bez iluzija, ali i bez direktne osude. Tako se i njegovo stvaralaštvo lako čita i kao društveno-politički angažovano ili makar aktuelno. Ali to je ono što umjetnost i vizija umjetnika zapravo jesu same po sebi, a ne Nojmanov komentar. Tako, iako se Nojmanova djela često objašnjavaju i doživljavaju kroz sociopolitički ključ, umjetnik insistira na distanci prema dnevnoj politici i aktivističkim porukama.
“Kada radim, trudim se da budem daleko od svega onoga što se dešava okolo. Trudim se da budem koncentrisan samo na ono što radim, na umjetnost. Dakle, moji radovi nijesu komentar”, ističe on u razgovoru za “Vijesti” i dalje dodaje:
“Ja ne govorim o dnevnoj politici kroz svoju umjetnost, a kamoli da kroz svoja djela iskazujem mišljenje, tipa o Trampu, ovome i onome. Smatram i da sa umjetničkog aspekta nije zanimljivo to što ja mislim o nekim stvarima, događajima i ljudima... Ono što bi trebalo da bude u fokusu, a samim tim i zanimljivo, jeste pitanje da li ja mogu da stvorim i predstavim sliku za koju će publika reći: ‘U redu, sa ovim mogu da se povežem, ovo me podstiče na razmišljanje i emocije’”, objašnjava umjetnik motive i cilj svog stvaralaštva.
Sa druge strane, svjestan je da savremena umjetnička scena sve češće poseže za jasnim društvenim i političkim angažmanom. Nojman to prati, ali se ne identifikuje sa tim pristupom, kao što mu ni ne teži - umjetnost govori sama za sebe.
“Tokom boravka u Podgorici sam pogledao veoma zanimljivu izložbu u drugom prostoru MSUCG, u Dvorcu Petrovića, u parku. Ta izložba je zaista veoma zanimljiva i bilo mi je interesantno da je pogledam, ali to jednostavno nije moj fah. Ja pripadam drugoj generaciji. Jednostavno, osjećam da moram da ostanem uz sebe i da budem ono što osjećam da jesam. Svakako da pratim i tu novu, savremenu i modernu umjetnost. Zaista ima zanimljivih stvari, potvrđujem, ali to ipak nije nešto što je moj stil ili način”, kaže on.
Odlučan u svojoj dosljednosti, rukopisu i poetici koji je izgradio i po kojoj jeste osoben i snažan, potencira i podsjeća važnost i neophodnost jednog elementa.
“Znate, mnogi pisci ustaju veoma rano ujutru, neki čak zorom, u četiri ili pet sati, a onda u deset prestaju da rade, kada se neki zapravo bude. To vrijeme koje oni imaju je ono vrijeme kada svijet ne dolazi do njih, odnosno, kada imaju svoj mir. Tada su slobodni da rade i pišu ono što zaista misle i žele, bez okolnih distrakcija, uticaja ili bilo čega. Isto je tako i sa mnom, iako ne ustajem baš rano ujutru, ali mi treba isto što i njima - da budem slobodan i koncentrisan”, priča on o procesu rada praveći paralelu sa piscima koji stvaraju u tišini, daleko od spoljašnjeg svijeta.
U tom prostoru između tišine i koncentracije, bez jasnih slogana i direktnih poruka, nastaje umjetnost koja podstiče na promišljanje, na spoznaju, koja postavlja ona pitanja od kojih se teško sklanja pogled. A sloboda, u svojoj apsolutnosti, istovremeno i relativnosti, postaje lajt-motiv i pojam koji se provlači kroz kompletan njegov rad, ali i životnu filozofiju.
“Sloboda je najvažnija stvar na svijetu, apsolutno. Ali je, nažalost, i najkrhkija i lako biva ugrožena. Zato je treba posebno čuvati i osvajati”, zaključuje Nojman.
Najvažnija je trenutna izložba, kao i ona koja tek dolazi
Izložba u Podgorici je realizovana u saradnji sa galerijom “Puzić” i galeristom Esadom Puzićem, a otvorena je za posjetioce do 17. marta. U pitanju je retrospektivna postavka Maksa Nojmana koja je prvobitno osmišljena i predstavljena u galeriji “Puzić”, a realizuje se kao međunarodni projekat i simbolično povezuje dvije zemlje - Crnu Goru i Njemačku.
“Za mene je najvažnija izložba koja je trenutno aktuelna, ona koja je otvorena, kao i sljedeća izložba koja će se održati”, sa osmijehom konstatuje Nojman u razgovoru za “Vijesti”, osvrnuvši se na svoju bogatu karijeru i brojne izložbe koje je imao širom svijeta.
Umjetnik je na otvaranju izrazio zahvalnost timu Muzeja savremene umjetnosti na organizaciji i produkciji izložbe, izrazivši veliko zadovoljstvo što se prvi put predstavlja crnogorskoj publici. Tom prilikom je otkrio i da mu se koncept postavke prilično dopada, te da je i sam pod utiskom i prilično iznenađen određenim kuratorskim rješenjima koja ni sam ne bi sproveo, a doprinijela su konceptu.
Detaljnom analizom Nojmanovog stvaralaštva i same izložbe, Đuranović je približila umjetnikova djela kroz sopstveno čitanje, ističući da autor gradi atmosferične i zagonetne prizore u koijima ljudska figura postaje nosilac univerzalnog egzistencijalnog iskustva.
“On vjeruje da slika može postojati kao autonomno umjetničko djelo sa vlastitim životom i značenjem koje nije nužno vezano uz vanjski kontekst. Slika se sama po sebi bavi pitanjem vizuelnog izraza i percepcije, slike nastaju kroz intenzivan i promišljen proces, a značenje proizilazi iz forme, a ne iz biografije ili emocija”, rekla je Đuranović.
Ona je navela da Nojmanovo slikarstvo ne pripovijeda, već evocira, te da njegove slike ne nude gotova značenja, već pozivaju posmatrača na lično tumačenje i unutrašnji dijalog.
“Ovom izložbom MSUCG dodatno obogaćuje svoj umjetnički program, istovremeno podstičući promišljanje savremenih egzistencijalnih pitanja univerzalnog karaktera. Pozivamo vas da kroz lični doživljaj istražite ovu postavku i da u suptilnosti Nojmanovih slika pronađete vlastita značenja i refleksije”, poručila je Đuranović.
Bonus video:
