U brzom i vremenu buke, stalne izloženosti i potrebe za spoljašnjom potvrdom, umjetnica iz Turske Sevil Duru svoja djela koristi kao rijedak prostor predaha, ali i platformu sa koje drugima poručuje da zastanu i okrenu se sebi.
Njena izložba “Serija susretanja” (Reunion; Kavusum) otvorena je u Bijelom Polju krajem januara, a tom prilikom umjetnica je izvela i simboličan performans kojim je prikazala proces stvaranja slike. Pred publikom je naslikala djelo na velikom platnu, vraćajući se motivu susreta koji je oživjela - između nje same kao autorke, djela koje je kreirala u galeriji i prisutnih posmatrača, publike...
Tokom nekoliko mjeseci provedenih u Crnoj Gori, umjetnica iz Turske je obogatila svoj umjetnički ciklus, motivisana mjestima i ljudima, u dijalogu sa prostorom, prirodom i ritmom života u Crnoj Gori.
Postavku je zvanično otvorio novinar Vanja Kovačević koji je primijetio da nas slike Sevil Duru podstiču da se okrenemo jedni drugima, te da u vrijeme uljuljkanosti i samodovoljnosti pogledamo u onog koji stoji naspram nas i u njemu nađemo smisao postojanja.
“Svojim radovima, u kojima dominira zelena boja i u kojima priča o putovanju i susretu, Sevil je poznata ne samo u Antaliji nego i šire. Ona nas vodi u najbeskrajniji od svih svjetova - u sopstvenu unutrašnjost koja nas neprestano podsjeća na stihove nepravedno rano preminulog pjesnika - da nije najvažnije pronaći svoje mjesto u svijetu, već da je mnogo važnije pronaći svjetove u sebi”, kazao je Kovačević.
Kroz smirene ženske figure zatvorenih očiju, preko motiva ribe i cvijeća, Duru istražuje susret sa sobom, potisnutim emocijama i kolektivnim ljudskim stanjima koja često ostaju neizgovorena, sa željom da svojim radovima podstakne posmatrača da sanjari i oslušne snažan glas u dubini srca.
“Ribe predstavljaju ravnotežu kada pronađemo balans u sebi, susrećemo sebe. Žene sa zatvorenim očima simbolizuju okretanje ka unutra, jer kad zatvorimo oči možemo jasnije čuti svoje srce. Cvijeće predstavlja sjeme misli koje sijemo u svoj um, a što više lijepih misli posijemo - više će procvjetati i naš život. Serija ‘Kavusum’ (Susret) govori upravo o tome - o slušanju našeg srca i tihom unutrašnjem susretu”, rekla je umjetnica.
U razgovoru za “Vijesti”, Sevil Duru priča o tišini kao otporu savremenom tempu života, o ženskoj energiji kao nosiocu unutrašnjih putovanja, o umjetnosti kao prostoru iscjeljenja, ali i o hrabrosti potrebnoj za iskren unutrašnji dijalog...
Vaša izložba “Serija susretanja” predstavljena je u Bijelom Polju. Šta postavka donosi i kakve su impresije sa otvaranja?
Izložba u Bijelom Polju sastoji se od 17 radova i predstavlja petu samostalnu izložbu radova iz ciklusa “Reunion” - “Serija susretanja”. Radovi su uglavnom rađeni u akrilnoj tehnici, a neki su izvedeni direktno na podu, postajući tako dio samog izložbenog prostora. Na otvaranju sam izvela i performans uživo, u trajanju od oko deset minuta, a u okviru kojeg sam radila sa vodom kao glavnim elementom. Performans je naglasio ideju toka i podsjetio da je život kontinuirano kretanje. Sve u svemu, publika može očekivati mirno, uranjajuće iskustvo koje poziva na usporavanje, razmišljanje i ponovno povezivanje sa sopstvenim unutrašnjim svijetom.
Prije same izložbe, nekoliko mjeseci ste živjeli i radili u Crnoj Gori. Kako je do toga došlo i kakvi su Vaši utisci?
Provela sam oko pet intenzivnih i produktivnih mjeseci u Crnoj Gori, što je za mene bio veoma inspirativan period, i lično i umjetnički. Priroda, svjetlo i ritam snažno su uticali na moj rad i pomogli mi da dodatno razvijem seriju “Reunion”. Trenutno živim u Antaliji, u Turskoj, ali vrijeme provedeno u Crnoj Gori ostaje važno i trajno iskustvo u mom umjetničkom putovanju.
Da li ste se upoznali sa našom umjetničkom scenom, umjetnicima?
Tokom boravka u Crnoj Gori počela sam da se upoznajem sa lokalnom umjetničkom scenom. To je relativno mala, ali iskrena i angažovana sredina, sa snažnim osjećajem umjetničke razmjene i bliskosti, što mi je bilo veoma inspirativno.
Sami naziv postavke sugeriše proces i ponavljanje, prije nego konačno stanje ili zaključak. Sa kim/čime se ti susreti zapravo dešavaju, da li sa sobom, ljudima koje primjećujemo ili onima koje zanemarujemo?
Sami ciklus ovih radova predstavlja proces koji je istovremeno duboko ličan i univerzalan. Ti susreti se upravo dešavaju sa sopstvenim Ja, sa potisnutim emocijama i unutrašnjim prostorima koji su često zanemareni. Istovremeno, oni ukazuju na kolektivno ljudsko iskustvo koje prevazilazi individualni identitet.
Koliko je višeslojan taj motiv susreta i šta on za Vas znači, bilo u ovom ili nekom drugom kontekstu?
Motiv susreta je izrazito višeslojan. On podrazumijeva susrete prošlosti i sadašnjosti, svjesnog i podsvjesnog... Za mene predstavlja kontinuirani proces osvješćivanja, unutrašnje povezanosti i samoprepoznavanja.
Vaše radove karakteriše tišina - zatvorene oči, mirna tijela i odsustvo meteža, spoljašnje buke. Šta tišina u “Seriji susretanja” predstavlja za Vas?
Ta tišina nije bijeg, već prostor otpora i svjesnosti. U svijetu koji definišu brzina, stalna izloženost i preopterećenost informacijama, tišina postaje neophodno mjesto povratka sebi i ponovnog uspostavljanja ravnoteže.
Ženske figure sa zatvorenim očima centralni su motiv Vaših slika. Da li ih doživljavate kao lično ogledalo, univerzalni simbol ili tihu, ali snažnu formu otpora?
Ženske figure funkcionišu i kao lično ogledalo i kao univerzalni simbol. Sa zatvorenim očima i smirenim prisustvom, one utjelovljuju introspekciju i emocionalnu dubinu. Ženska energija za mene nosi i snagu i senzibilnost, što je čini moćnim vodičem unutrašnjih putovanja.
Šta nam govore zatvorene oči ovih žena? Postoji li metaforička veza sa današnjim životom, pravima žena i njihovim položajem u društvu?
Zatvorene oči simbolizuju pogled okrenut ka unutra, nezavisan od spoljašnje buke i očekivanja. One predstavljaju tihu, ali snažnu formu prisustva i mogu se čitati kao metaforički odgovor na današnji tempo života, pritisak vidljivosti i stalnu orjentisanost ka spolja.
Kakav je položaj žena u Turskoj, kakav je položaj umjetnica?
U Turskoj su umjetnice izuzetno otporne, produktivne i kreativno snažne. Uprkos različitim izazovima, mnoge nastavljaju da razvijaju snažne umjetničke glasove i održavaju svoju praksu sa velikom odlučnošću, što smatram duboko inspirativnim.
Da li i na koji način kroz svoje stvaralaštvo reagujete na društvene ili socio-političke okolnosti? Vidite li umjetnost kao platformu za angažman i promjene ili prije kao prostor iscjeljenja i razotkrivanja?
Za mene je umjetnost prije svega prostor iscjeljenja i razotkrivanja. Iako se može indirektno dotaći društvenih ili političkih realnosti, moj fokus je na emocionalnoj dubini, unutrašnjoj svijesti i stvaranju prostora za refleksiju, a ne na direktnom komentaru.
S obzirom na to da Vaš rad u velikoj mjeri govori o povratku sebi u svijetu koji stalno zahtijeva spoljašnju potvrdu, uspjeh, vidljivost, brzinu, da li je najveći izazov današnjice imati hrabrosti za unutrašnji dijalog?
Da, vjerujem da je jedan od najvećih izazova današnjice imati hrabrosti da ostanemo u unutrašnjem dijalogu. Okretanje sebi zahtijeva strpljenje i iskrenost, ali je ključno za očuvanje ravnoteže i autentičnosti u zahtjevnom svijetu.
Koji su Vaši planovi za dalje? Hoće li izložba biti predstavljena i na drugim mjestima, možda opet u Crnoj Gori?
Trenutno pripremam buduće izložbe koje su planirane za Tursku i London. Datumi još nijesu precizirani, ali proces je aktivan. Cilj mi je da nastavim da predstavljam ciklus “Serija susretanja” na različitim lokacijama i da pozivam publiku na ovo kontinuirano unutrašnje putovanje.
Simboli koji upućuju na fluidnu i tajanstvenu prirodu života
Govoreći o vodi i toku, tu je i motiv ribe za koji kažete da nosi različita značenja. Koliko je simbolika važna u Vašem kreativnom procesu i kako se tumači u zavisnosti od mjesta i okolnosti?
Simbolika ima ključnu ulogu u mom kreativnom procesu. Motiv ribe odražava tok života, suptilnu sreću i nevidljivu ljepotu. Iako se tumačenja mogu razlikovati u zavisnosti od kulturnog i prostornog konteksta izložbe, ovi simboli dosljedno upućuju na nježnu, fluidnu i tajanstvenu prirodu života.
Prostor za dublje promišljanje i povezivanje
Vaša umjetnost poziva posmatrača da zastane, oslušne sebe i ponovo se poveže sa unutrašnjim svijetom. U današnjem dobu brzine, digitalizacije, AI alata i površnosti, ima li umjetnost i dalje moć da nas očara i veže za sebe?
Čvrsto vjerujem da umjetnost i dalje ima moć da nas uspori. Život se kreće izuzetno brzo i često zaboravljamo potrebu da zastanemo i istinski obradimo svoja iskustva. Umjetnost nas podsjeća na tu potrebu i stvara prostor za dublje promišljanje i povezivanje.
Bonus video:
