(Nastavak iz prošlog broja Arta)
Pekić je majstor pripovijedanja. Njemu ne promiče nijedan detalj, ma koliko na prvi pogled izgledao nevažan, da bi ostvario slikovitost i ubjedljivost književnog kazivanja. U poglavlju III s naslovom Svaka avantura je nada koja se rađa u Dnevnicima od 1948 - 1955. u knjizi Život na ledu, opisuje kako je iz svog toplog stana ubačen u kola Uprave državne bezbednosti, UDB-e, koja je nasljednica čuvene OZN-e, jednog kišnog dana, prevalivši put od Svetosavske, do Slavije, Ulice kralja Milana, Londona, Atine, Moskve, Ulice kneza Mihaila, Ruskog cara, Mažestika i obreo se, u 1 čas i 13 min, u njenom zloglasnom sjedištu.
Okrivljeni pisac polako se navikava na dobro razrađeni sistem lomljenja ličnosti kako bi osjetio već na početku značenje policijske moći: Izdaja počinje u davanju generalija - izdaja je navika. U istoriji isljeđenja svako ime, iskaz, riječ postaje bitna - kao materijal optužnice, čak i sporedni detalji upotpunjavaju cjelinu iznuđene istine. U ironijskom maniru, navodi da je vrlo brzo saznao od ovih neotesanih tipova da je: degenerik, ludak, bandit, špijun, fašist, četnik, đubre, podlac, ništa, svinja, pas, bednik, nitkov, razbojnik, kopile i sijaset drugih pogrda kojima su ga tako obilato obasipali. U toku istrage na osnovu pročitane literature o sličnim situacijama osumnjičeni stiče zatvorenički instikt, nagon za preživljavanjem, nevjerovatnu pribranost pred silom koja prijeti, ne u prazno, da će biti raščerečen, slomljen, okrvavljen, pretučen, razlomljen, izrešetan, obješen, izboden, ubijen, udavljen, ugušen, osakaćen, zaklan, ispečen, odran ili unakažen. Pekić razvija osnovnu strategiju preživljavanja, umjesto da čita Tomasa Mana i divi se slikarstvu Matisa, Brojgela i Braka, njegovo estetsko čulo u ovoj poetici ružnog, posvećeno je onome što se neposredno vizuelno opaža: Morao sam se navikavati da pamtim doslovno sve što doživljavam, što upućuje da je mentalna radnja svijesti, kakva takva obrada signala iz spoljašnjeg svijeta spasonosno rješenje. Pisac se bavi rasporedom hodnika, prostorija, stražara, agenata, glasovima i koracima, izvršavanjem monstruoznih naređenja kao onog da stoji uz zid satima, inače će biti prebijen na mrtvo ime, sve do prelomnog momenta kada ga odvode u oficirsku sobu, gdje stoluju same glavešine, u kojoj se uz primitivne komentare izdvaja figura kapetana - bogalja, koji škriputa pri hodu, naginjući se na lijevu stranu, a pisac postaje sve drugo umjesto heroja kako je to zamišljao u svojoj mladalačkoj zanesenosti: Jer uhapšenik dobija vrh užarene cigarete u vrat, a namesto heroja stajao je pred njima jedan prilično zaplašeni dečak dok za to vreme, bogalj (kapetan) zauzima pozu iz revolucionarnih filmova i grmi: Priznaj!
Očekuje se od uhapšenog pisca da priznaje i jedino da priznaje i ništa drugo nego da priznaje što god to značilo na isljednikovo strogo naređenje koga ponavlja kao papagaj: Priznaj! Pri tome isljednik mijenja taktiku, intonaciju, urla, dreči, prijateljski nagovara ili zvuči ravnodušno, jer ptičica će propjevati kad-tad, izgubiti strpljenje i priznati nešto nepostojeće čije značenje ne zna ni okrivljeni, ni isljednik: Zato okrivljeni priznaje, pojedinosti, priča bajke o svojim zločinima, izmišlja događaje strave i užasa, zavisno od svog pripovjedačkog talenta. U igri isljeđenja, isljednik procjenjuje svaki iskaz kao bitan, svaku izmišljotinu, s namjerom da od islijeđenog dobije neku tajnu koju ovaj vješto skriva, pa je jezgro isljednog postupka umjereno na razotkrivanje gotovo metafizičke krivice, apriori zadate pretpostavke o krivici, i proceduri u kojoj se otkriva njena misterija. Zato osuđenici lažu, prestravljeni od batinanja i urlanja: Priznaj! Sve je to dekor u kome se odvija ova jeziva scenografija. Niti okrivljeni zna šta treba da prizna, a ipak priznaje, niti isljednik zna šta treba da bude priznato, a opet se najgrubljim sredstvima trudi da iznudi kakvo takvo priznanje, otkrije neku mračnu tajnu. U zatvoreničkim šalama ovo dobija tragično-komičnu dimenziju, ukoliko nešto u mračnoj tamnici padne na pod uz tresak, svi zatvorenici zaurlaju: Priznaj! U sovjetskim zatvorim, da bi poštedjeli isljednika da po sto puta dnevno izgovori: Priznaj, uključi se gramofon sa pločom koja se okretala i izgovaralo ovu čarobnu riječ: Priznaj! Ako osuđenik ne siđe s uma, izmaltretiran ovim konstantnim pritiskom čini mu se da se čitava zgrada trese poput epileptičkog bolesnika i izgovara: Priznaj!
Naposljetku, javlja se griža savjesti kod okrivljenih, koliko je priznao, ono što je morao, ili ono što je želio, da li je postao, lukavi zavjerenik, podlac ili budala, gad koji je poklekao onda kada su mu usta od udaraca napunjena krvlju i mora da odaje sve što zna, dakle uvuče svoje prijatelje i poznanike u policijsku torturu, izdajom koja može trajno da poremeti njegovu duševnu ravnotežu. Praksa je da se svako pomenuto ime, u iskazu optuženog već sjutra privede na saslušanje i optuži za prevratničku djelatnost.
Biti osuđen, znači promijeniti mjesto stanovanja, biti izguran u zatvorsku civilizaciju, ponijeti hrpu ružnih uspomena, čas kada je moguće slušati mirno riječi kojih se u normalnom stanju gnušamo, od čovjeka koji liči na strašilo s kojim se rđavo postupalo. Biti konačno slobodan za dugogodišnjeg pritvorenika znači da se ne može lako osloboditi osjećaja da je još uvijek pod ključem, te izražene mrzovoljnosti i ravnodušnosti:
Šta osećaš? Ništa. Ništa ne osećam. Osećam ništa.
Degradacija ličnosti zatvorenika do skotskog načina postojanja, izvodi se postupno, sistematično, sveobuhvatno, pa će ovu temu pisac brižljivo obraditi u knjizi Godine koje su pojeli skakavci. Isključeni iz svakodnevice, prepušteni teškim oblicima mučenja duše i tijela, svođenjem na animalno-nagonsko, svega što se u izvanzatvorskoj klimi drži za časno i plemenito, zatvorenici polako gube karakter, emocije i zdravo rasuđivanje. I ukus najzad stečene slobode je bljutav, osuđenik je izgubio normalna ljudska osjećanja, postalo mu je svejedno da li je živ ili mrtav: Osjeća ništa. Ovo ništa je rječitije od mnoštva opisa, pritvorenik je pretvoren u ništa koje ne osjeća ništa. To je epilog krvave drame koja se odvijala u zatvorskim uslovima, u kojima neko ljudsko biće postaje Niko, čovjek bez osobina, lice bez svojstava, prazna ljuštura bez sadržaja.
U bogatoj literaturi o staljinističko-boljševičkom sistemu mučenja, koji je primjenjivan u sistemima ovog tipa, od Arhipelaga Gulag Solženjicina, do 7. 000 dana u Sibiru Karla Štajnera, svojom originalnošću izdvaja se Pekićevo literarno svjedočanstvo. Nažalost za takvo što neophodno je lično iskustvo. Pisac je sa njemu osobenom duhovitošću prikazivao zastrašujuće primjere ponašanja koji u različitim vidovima prikazuju svoje patologije, a dešavaju se u zatvorskim ćelijama, isljednim procedurama, hodnicima tih mračnih zdanja u kojima čame iznemogli sužnji, uhapšeni voljom nedodirljive partije koja se transformisala u samu vlast i njen način (nedemokratskog) političkog upravljanja.
U Pekićevoj dnevničkoj zaostavštini u širokom rasponu ocrtani su elementi njegovog pogleda na svijet, principi na kojima je temeljio svoj građanski angažman u vremenu kao njegov zapisničar, posmatrač i učesnik. On je ispisivao nezaobilazne stranice posvećene idejama koje je zastupao u svom životu, kao i literaturi ukazavši na značaj dnevnika kao žanra, u kome se ukrštaju književni i vanknjiževni sadražaji što može služiti kao podloga njegovih razrađenih intelektualnih uvida. Zahvaljujući dnevnicima, bez obzira na njihovu subjektivnost i interpretativnost, sačuvana su od zaborava proživljena iskustva, ispričana u formi koja može biti prijemčiva za čitaoca u našem vremenu. Pronicljivim opaskama o ideološkoj himeri vremena, lucidnom sviješću da političko iskustvo sazdano na istorijskoj nužnosti svede na ljudsko vrijeme, koje posmatra iz neposredne blizine, dnevnici analiziraju društvene procese, njihove arheološke slojeve, utoliko više što je sve to pisano iz potrebe da se osvijetli tačno određeni vremenski raspon i razumiju politički procesi gotovo čitave druge polovine dvadesetog vijeka.
U traganju za izgubljenim vremenom
U dnevničkoj prozi pisac je ostvarivao svoj ideal pisanja, pokazao zašto je književnost u stvari arheologija, a tekst čisti arheološki zasjek u tkivo vremena. Pored literature još samo politika je za njega imala onu čar koju je imala umjetnost, njene ideološke pokrete razmatrao je s neskrivenom pažnjom u različitim periodima života. U traganju za izgubljenim vremenom pronalazi se polazište za razumijevanje procesa u društveno-istorijskim kretanjima, uviđa njihovo značenje koje je apsurdno iz ugla zdravorazumske pameti. Primjetni pesimizam za pisca je više stvar etike nego metafizike, podjednako važan za stvaraoce, ali i učesnike politike jer njihovi politički izbori se moraju tretirati kao moralni izbori: jedna nepogrešivost koja ne samo da se mora slušati nego hvaliti. (Danton - Velike reči, mali moral Đ (ilas) - male reči veliki moral.) Ova istorijska komparacija je zanimljiva, ali nisam siguran da je tačna.
Komparacija između hrišćanstva i komunizma u predstavama raja, nebeskoj ili zemaljskoj želji da se popravi svijet u osnovi je marksističkog učenja, pa ipak razlozi poređenja su ovdje sporedni, jednoumlje ubija svaku inicijativu, razara slobodu:
U svakom ciniku sahranjen je po jedan idealist. Pesimizam nije svojstven čoveku, ne kao ni životinji. On je stečeni organ zaštite.
Pekić razonuje da je cinizam odbrana pred ne-razumnim, ideološkim protivnikom koji se sudara sa našom racionalnom prirodom, ispoljavajući ogromnu količinu nipodaštavanja svih koji se ne slažu sa njihovom dogmom, i omalovažavanjem ideoloških protivnika:
Demokratske revolucije se pretvaraju u besciljnu i nepotrebnu tiraniju što strahuju da one iste raspojasanosti i niskih strasti koje su je dovele na vlast ili barem učinile da je poželi.
Iz dnevnika doznajemo piščevo shvatanje o dometima revolucionarne pravde, nemoć da razriješi probleme zarad kojih se nasilno preuzima vlast. Umnožavanje broja nitkova i slabića proporcionalno je stepenu neslobode u sistemu koji je došao nasiljem, a ovjekovječuje se u formu nepromjenjive vladavine, vladavine koja se nikad ne provjerava na izborima. Čini se da ovo prisilno u-jednačavanje ljudi daje loše rezultate, ne manje od podjele društva na više i niže slojeve, utoliko što je ovaj tip anarhične demokratije nesposoban da se odbrani od nerazumne tiranije koja neminovno slijedi.
Pekićevo shvatanje umjetnosti pokatkad je na isti način pesimističko: Dionizijsko opterećenje umetnosti zato nosi osećanje smrti, čitamo u Dnevniku. Umjetnost je agonija u kojoj duh ubija sebe zanosom. Umjetnost je igra - ritual, kultura kojom svaki narod na umoru pada u trans. Umjetnost je razumevanje na dobro iskorištenom pamćenju, utoliko što se velika umjetnička djela rađaju u memoriji čovječanstva:
Nema književnosti bez duhovnog revolta.
Pekić kaže da nema umetnosti bez političke opozicije u vremenu. Sve dok Deklaracija o pravima čoveka jeste više ideal kome treba težiti nego univerzalno obavezujeće pravilo sve dotle se u totalitarnim režimima sa čovekom sve može raditi.
Svoju autobiografiju autor pretvara u biografiju, sa željom da se drži onog religioznog ispovednog osćanja koje jemči iskrenost. Romani se, po njegovom mišljenju, dijele samo prema stepenu u kome je taj preobražaj ispunjen. Doživljaj iskrenosti nadilazi iskrenost doživljaja u intelektualnom poštenju pisca koji zadržava odgovornost u istoj mjeri prema sebi koliko i prema svojim književnim junacima. Ono antisocijalno osjećanje energije koja proizvodi Hitlera i Staljina, čitavu skalu tirana od logorskih stražara do državnih kancelara, od goropadnih muževa do sadističkih šefova, liječi se genijem Leonarda, Dostojevskog, Ajnštajna, svira prstima Betovena, slika bojama Matisovim. Videti tu svest, kako pravi izbor u ime kulture koju stvara, probijajući opnu materije znači dospijevati na samo izvorište energetskog vrela umjetnosti.
S druge strane upredo s ozbiljnim analiziranjem fenomena politike, demokratije, komunizma, kapitalizma pisac u dnevnicima razvija jedno osobeno tumačenje civilizacijskih simbola. Mit i književnost su izvor koji služi za oblikovanje njegove književne filozofije. Onaj fatalno prometejski konflikt (Život na ledu II - Dnevnici novembra 1955 - mart 1983), koji se odvijao u ličnosti ulivao se u stvarnost, i vraćao kao bumerang, usložnjavajući dramatičnost spisateljskog poduhvata. U prolegomeni za analizu istorijske svijesti naroda poziva se na metafizičko u politici kao praktičnoj filozofiji, kojoj ako nedostaje božansko ona postaje politikanstvo. Književnost treba da se poziva na slike, stanje i ideje kao tri osnovna sredstva romana, metafizički kriterijum bitan je za istoriju književnosti. Sve to kao ekspresija one sile koja sačinjava mit o borbi Prometejevoj protivu svoje sopstvene iz sebe (krađe vatre) proizvedene sudbine. Pri tome roman ideja proizvodi po svemu roman sliku i roman stanje, jer je ideja kao sloboda čist simbol: Zato je najapsolutniji oblik slike, dakle i najapsolutniji oblik nužnosti (slobode). Umjetnička ekspresivnost podrazumijeva jasnost ideje, što je zapravo jedna moralna dimenzija u kojoj David kao predstavnik dobra treba da savlada Golijata kao predstavnika zla.
Sve u svemu Pekić razmatra stanovište prema kome je u mitu sadržana tema o konfliktu prometejskog i onog fatalnog, njihova unutrašnja međuzavisnost suština mitske slike svijeta kod svih naroda svijeta. Drama sukoba između datog i zadatog, književnosti i slobode, prikazuje se živopisno u tumačenju biblijskog mita o Adamu i Evi, zatim mitu o Judinoj izdaji Spasitelja, pokušaju da se u interpretaciji osigura najviši nivo intelektualnog razumijevanja hronologije mita o Isusu Hristu. Njega zanimaju osnovne kompozicione sheme, genealogija, rođenje, najvažniji događaji, naposletku smrt i vaskrsenje, i sama fabula - priče koja se pripovijeda, kroz nastojanje da se interveniše u osnovnu biblijsku priču.
Književni zadatak je otjelovljenje traganja za izgubljenim civilizacijama i njihovom mitskom slikom svijeta, inspiracija koja se stvara pod uticajem tog treperenja i zvukova koje mogu da čuju samo odabrani među nama, na ključne izazove epohe u kojoj se djeluje i stvaraju umjetnička djela vanvremenog značenja.
Bonus video:
