Nakon što se u prethodnom filmu "Parthenope" poigravao mitološkom ekstravagancijom i napravio odu rodnom Napulju, Paolo Sorentino se novim ostvarenjem "La Grazia"(Milost) vraća svojoj najplodnijoj stvaralačkoj opsesiji: anatomiji moći i njenom neizbježnom truljenju. Film ponovo ujedinjuje reditelja s njegovim glumačkim alter egom, Tonijem Servilom, u studiji koja elegičnošću nadilazi politički triler i postaje metafizička meditacija o ljudskoj krhkosti.
Paradoks "Armiranog betona"
Servilo tumači Mariana De Santisa, fiktivnog predsjednika Italije na samom zalasku mandata. Poznat pod nadimkom "Armirani beton" zbog svog nepokolebljivog legalizma, De Santis je personifikacija državnog autoriteta. Međutim, dok se hodnici palate na Kvirinalu prazne, on se suočava s neprijateljem kojeg Ustav ne poznaje - prolaznošću. Sorentino majstorski gradi kontrast između javne maske i unutrašnjeg rascjepa: čovjek koji odlučuje o pomilovanjima i eutanaziji, privatno je progonjen sumnjom u decenijama staru prevaru pokojne supruge. Taj paradoks, da arhitekta države može biti ruševina unutar sopstvena četiri zida, čini srž ovog filma.
Vizuelna simfonija i ironijski otklon
Estetika filma, koju potpisuje direktorka fotografije Darija D'Antonio, balansira između neoklasičnog sjaja i nadrealizma. Sorentino nas vodi od barokne raskoši Teatra Skala do oniričkih, gotovo sakralnih prizora: državnički prijem na kiši koji djeluje kao koreografisani pogreb moći; lebdeća suza astronauta u bestežinskom stanju, kao simbol apsolutne izolacije; apsurdni detalji: rep muzika u predsjednikovim slušalicama i pojava robotskog psa služe kao prepoznatljiva sorentinovska "interpunkcija", razbijajući patos modernim otuđenjem.
Potraga za metafizičkom milošću
Naslov "Milost" (La Grazia) nije samo pravni termin; ona je egzistencijalni vapaj. Film funkcioniše kao tiha, introspektivna plovidba ka unutrašnjem oprostu. Servilo, u jednoj od svojih najzrelijih uloga, glumi licem koje je mapa proživljenog, on ne koristi efekte, već tišinu. Njegov De Santis shvata da su ljubav, izdaja i smrt jedine instance nad kojima nema jurisdikciju.
"La Grazia" je dokaz da iza svake moći stoji čovjek koji, uprkos ordenju, traži isto što i osuđenik: razumijevanje i mir. U središtu svega ipak ostaje Servilova gluma. Njegovo lice, sposobno da jednim osmijehom ili pogledom sugeriše cijeli spektar emocija, nosi film i pretvara De Santisa u kompleksan portret čovjeka koji je cio život posvetio činjenicama i zakonima, a sada shvata da na najvažnija pitanja: o ljubavi, izdaji, smrti, možda nikada neće dobiti jasan odgovor.
Za razliku od bajkovitosti prethodnih radova, ovo je Sorentino u svom najogoljenijem izdanju. Nema katarze već dosta akcije kroz prihvatanje poraza pred vremenom. To je zreo, pametan i duboko dirljiv portret koji potvrđuje da je Sorentino jedini istinski nasljednik Federika Fellinija, sposoban da od političke funkcije napravi univerzalnu tragediju o samoći. "La Grazia" možda nije narativno snažna koliko Sorentinovi najbolji filmovi, ali ostaje sugestivna i elegantna refleksija o prolaznosti moći i tišini koja dolazi nakon nje. To je film o čovjeku koji je proveo život vladajući državom, da bi na kraju morao naučiti kako da vlada samim sobom.
Bonus video:
