I to se dešava i zna biti nepogrešivo. Neki trenutak i u njemu potreba da dozovete neku knjigu ili da knjiga pozove vas. Takvi trenuci nijesu česti, ali su mogući. I nijesu proizvod slučajnosti. Knjiga se jednostavno oglasi i izdvoji sa polica biblioteke, kaže: Evo me, tu sam! Uzmi me, čitaj me. To je potreba vremena, dublja potreba, kada vrijeme traži Istinu.
Dešavalo mi se, istina rijetko. To mogu samo knjige koje nose poruke, u kojima se vrijeme oslikava. Onaj borhesovski sistem ogledala. Sada mi se to desilo sa knjigom Knjažeska kancelarija Radovana Zogovića, knjigom koju sam čitao mnogo puta, često joj se vraćao, jedinstvena je! Krleža je rekao Enesu Čengiću u razgovorima koje je vodio sa njim, a koji su dragocjeno svjedočanstvo, začuđen da je takva knjiga napisana:
“Dobio sam ovih dana zbirku pjesama od Radovana Zogovića, pjesme pjevane na starinski način s temama iz kancelarije kneza Miloša. Opisuje on sve te ljude oko Miloša na zaista genijalan način, zna kome to piše, a upravo je nevjerovatno da se jedan sedamdestogodišnjak upusti u takvu avanturu. Ali, mora se priznati, pjesme su izvanredne, kao što mu je i ova posljednja proza objavljena u Forumu genijalna.”
Tu i takvu knjigu mogao je napisati pjesnik formata Zogovića, odvaživši se da dokumenta jedne u svemu adnistrativno - surove kneževske kancelarije, podigne na nivo poezije, dižući optužnicu protiv svih tirana i tiranija, uzimajući Miloša i njegovu kancelariju za primjer. Zogović na kraju daje detaljnu informaciju, Piščevu napomenu, kako je i kada ova knjiga nastajala i šta ga je motivisaalo da je napiše:
“Motivi ovog ciklusa nametnuli su se njegovu autoru iz istorijeske građe, monografija i drugih spisa o knezu Milošu: iz tri zbornika s materijalom knez Miloševih protokola (“Knjažeska kancelarija” I i II; “Protokol kneza Miloša Obenovića 1824-1825”), iz istorijske rasprave Mihaila Gavrilovića “Knez Miloš Obrenović”, I, II, III, iz pisama i istorijskih spisa Vuka Karadžića, memoara knez Miloševog berberina Nićifora Nikolajevića, razne hronike P. Čobanovića “Selo ispod Blagotine”, prigodne monografije Miloša Crnjanskog “Sveti Sava” itd. Neke od pjesama ciklusa nastale su iz slobodne ili slobodnije kombinacije fakata i na osnovu njih, kao razvijanje njihove logike, uživljavanje u sredinu, odnose i situacije, u pishologiju, shvatanja i metode kneza Miloša i ljudi oko njega. Druge od pjesama ili sadrže mjestimične parafraze istorijskih dokumenata ili su, uz svega nekoliko promjena u imenima nevažnih lica i mjesta, velikim svojim djelom “poetska obrada” odgovarajućih dokumenata. U trećima, opet, doslovno se uzimaju najkarakterističnije, nezamjenjljive rečenice knjaza Miloša i Milošu, iz njegovih naredaba i izjava, iz pisama njegovih knezova, iz tekstova Vuka Karadžića”, kaže autor knjige, dajući još neka, u svakoim slučaju dragocjena objašnjenja, na kraju i ovo: “Pjesme ovoga ciklusa napisane su, u nekoliko mahova, imeđu 1969. i 1973.” godine”, U potpisu R.Z.
Ova i druga fakta koja je Zogović koristio za pisanje ove knjige ne bi imala naročito značenje, bez njihovog poetizovanja, nalazeći u svoj surovsti i lirske trenutke, što knjizi daje dušu, život i trajanje. Pored pjesama koje se bave konkretnim slučajevima: ubijanja ljudi, mučenja svake vrste, sumnjičenja i potkazivanja, građenih na osnovu pismenih kancelarijskih svjedočanstava, knjiga sadrži i takozvane vankancelarijske pjesme, ukupno devet, među njima je VANKANCELARIJSKO 6 (Eljda i vjetar), meni posebno draga, zbog heljdinog modrog cvijeta koji opitomljava surovost, kojom odišu i pjezaži, tiranija je i na njih bacila sjenku, osurovila ih. Navodim u cjlosti ovu pjesmu, ako bi izdvajao neke djelove, naudio bih joj, bojim se. Cvijet u surom kamenjaru.
VANKANCELARIJSKO 6
(Eljda i vjetar)
Ne nadlijeći, vjetre, ne slijeći
ni zelen s gore, ni iskrast s međnog zida!
Ja sam još mala, još se nijesam razgranala,
još sam, sve što sam, stabarka s nešto lista,
još struk blijed, a listovi i još blijeđi,
još me dažd s blatom po listu prska s tla.
Ne nadlijeći!
Ne salijeći!
Ne nadlijeći, vjetre, ne slijeći,
sad talas isprijeka, ispotaje, sada čigra
po meni, sad konjanik nevidljiv s dugim skutom,
pa udar plasom, odozgo, i tu vidan.
Ja se pomjeram, podrhtavam - al’ ne igram,
ne izvijam se - samo se trzam kruto.
O muke moje!
Trapavog moga stida!
Daj mi da rastem, kladenac slušajući!
A kad ogradi dorastem do ramena,
i izgranam se, i strknem gustiš grana,
i svaka grana otvori stotinu bistrih zjena
(sve bijel, sve modar, sve cvijet do cvijeta!)
biće, o vjetre zeleni, vjetre vrući,
biće tad dana, biće dana
nadlijetanja!
Kad se, ko’ odar, ravno, bijelo izodjenem, -
talasaću se, bjelasaću se, vjetre brzi,
izvijaću se, viti, brujati svakom niti.
Tada ćeš nadlijetati, mirisati, vilisati,
dok se sam, u mom gustišu, ne zamrsiš.
I kad god, potom, iz mene i od mene
pođeš, svakom ćeš, od mog peluda, vidljiv biti,
na moj ćeš miris
svakome mirisati.
A kad ucrnim - nek bude: gumnu! kasu!
Neka sa svakom koji za zrnom mojim gramzi.
Nek budem paši, kadiji, agi knjazu,
svim knezovima što nisu radi kavzi.
Kad ucrnim,
nek se ustrnim.
Iako mala, tek rascvjetala, ne predaje se, bori se sa vjetrom, koji sve odnosi, bori se sa svime, cvijetom i odvažnošću.
Ništa menje je vrijedna VANKANCELARIJSKO 9 (Majske kiše po Kalemegdanu), blagorodni pljusak koji sve umiva, potoci koji slobodno teku….
4.
Kiša ne pita ni knjaževe ni vezire.
Za zidom, za rovom gdje je Moler ležao naleđice,
pljusak je, ko iz drhtavih pregršti, usplahiren
umivao Moleru naomčen vrat i lice.
I kiša zatim... Zlatar lijevo, Radič dešnjak,
ničice leže. A ona blaža od pokisle blage trave.
mokrim im češljem po omči perčin češlja.
I - sva u potoke: Dorćelu, Dunavu, ušću Save
niz puteljke jure, niz stepenice mnoge skaču,
hitaju da se u vode zagnjure, hitaju da dojave...
A možda - hitajući, grcajući - samo plaču...
U sveopštoj surovosti koja se širi strah svuda i na sve strane, nijesu ni Crnogorci pošteđeni. Knez se ne usteže da ih nazove ludovima, a i knez Vasa miješa prste, govoreći ružno o njima, na šta oni bez ustezanja odgovaraju, iznoseći ono - što su!. Sa svakim skraćivanjem štetio bih pjesmi, zato je navodim ucijelo:
CRNOGORCI PIŠU PISMO KNJAZU MILOŠU
Knjaz Miloš: “...među one divljake/u Crnu Goru...”/Knez Vasa; “a oni ludovi udarili/na Spuž i Podogoricu”.
A što smo to mi ludovi i divljaci,
kako ti na nas, čujemo, dižeš davu,
i kako dižu knezovi tvoji vezirštaci?
Jesmo li mi - je li ikad ikoji Crnogorac
ikome, pa još tek dobjeglome u zemlju gdje se rodi,
pa još kad spava snom kakvim nas daruje rana zora, -
sjekirom odsjekao glavu? Pa još glavu
tad baš zapošljenu, uzbrujalu
samim snom o slobodi.
Ti se raspisuješ: naroda srpskog otac;
kažeš: sve blagopolučije Srbije mjeriš mjerom.
A zar mi ikad jedino gledasmo na svoj kotac,
zar Srbiji ne bijasmo tvrdi vjerom?
Zar uz rat Đorđijev - iz Drobnjaka i Morače
ne potekosmo? Ne bjesmo, zar, junaci?
Zar na kolašinske begove i bimbaše,
kad na nas kretahu - ne bismo Taušanci?
Pa čim to Crnogorci sludovaše, čim zdivljaše,
da su, uz “oni ludovi”, još divljaci?
Il’ bismo, možda, ludovi i divljaci bili manji,
da u ratu onom - jer je Vožd i mrtav i odbačen,
i sve njegovo oglašeno kao štetno-
s Turcima držasmo a ne sa njim?
No koje god niti uvodiš, sve na jedno
izlazi: Crnogorci su ludovi i divljaci
što turske nasilnike ne sretaju hljebom - solju,
I Turke ne oče, i Turci njih ne sine.
Što za junaštvo i kmetstvo ne daju vreće groša
narodnih; na čanku turskome nijesu ližičanci.
Što mržnjom oštrice noža na oštro drugog noža
na Turke mrze. I samo se biju s njima, samo kolju:
srcem ne budući od gline, još manje krotke gline,
zaštićuju - svoje, otimaju - svoje, svete - svoje
jurišem, iz potoči, plijenom, iz busije -
na boj bojem!
Što s Rusijom drže, a Nijemci uzalud zvekću pletom
da ih kadgod odvrlje od Rusije.
Zato smo hajduci i ludaci. O, sveto, tri put sveto
hjaduštvo slabijih na moćne hajduke i na Jude!
O sveto ludilo junaštva - jer kako drugačije
da ono što biti ne može, ipak bude?!
Ne, ne ljubi šaku koja se ne miče s tvoje šije!
Ne, nijedna araba naša, nijedan konjski samar
neće, s tainom, cviljeti uz tursku vojsku na ustalca.
Ne, krivićemo se, klaćemo se - makar triput
divljaci bili. I svaki će im put po nama
biti zli put!
Ne, neće sultan, dok teče i jedan nož naš oštar,
od nas dobiti ni oglavinu crklog jarca,
a ne oglavinu jednog vožda!
Svaka pjesma ove knjige nosi poruku, svaka je na svoj način lijepa i pjesnički uspjela. To je mogao samo majstor poput Zogovića. Učinio je ono što ne bi drugom uspjelo. Pjesnička osuda tirana i tiranije, metafora uvijek aktuelna, opomena ljudima. Znak šta može jedan čovjek kada prigrabi svu vlast, a oni kojima vlada - pokore mu se. I ako u strašnoj traniji ima buntovnika, njima je pjesnik posebno naklonjen, Đaku, Moleru i Simu, iako su bune koje su pokušali da dignu ili sanjali, platili glavom, no “zapošljeni snom o slobodi”. Posebna je pjesma o Jovanu Petroviću Kantardžiji, skitnici i buntovniku, koji je stigao iz Besarabije u Srbiju, da bune diže. Knez raspis daje svim nahijama, upraviteljima i pandurima, s naredbom da ga po svaku cijenu uhite. Posebno se okomljuje na Protu Matiju Nenadovića, kod kojeg je buntovnik Jovan prenoćio, a da ga ovaj odmah nije svezao i prijavio:
E, nećeš proto Nenadoviću! Nečeš da si
još jednom Nenadović i proto! Strogi ukor.
Zabrane da preda me ne izlazi dok onog ne uhapsi.
Nećeš, Nenadoviću! I tvrđi su ovdje postajali žiđi.
Moraćeš, oče proto, moraćeš pošto-poto
da blagovjesnika onog uhapsiš. A ako ga ne uhapsiš,
Sam ćeš, sav što si, na onogovo mjesto stići.
Cijela zemlja se digla da uhvati Jovana, ali on je vješto uzmicao i uzmakao, pa je je stigao GLAS IZ PANČEVA:
”Skrivši se vješto među prodanu knjašku junad,
Kantardžija je na skeli prešao Dunaj”.
Postoje dva primjerka ove knjige u mojoj biblioteci. Svojevremeno mi je bio malo jedan pa sam za svaki slučaj uzeo dva. Na jednom Zogovćeva posveta, pisana nalivperom i lijepim rukopisom, nosi datum: Breograd, 31. X. ‘82, kada datira i moje poznanstvo sa njim, u posveti piše:
Nezgodna prilika, potpisati
knjigu koja je kupljena. Pa ipak
potpisujem iz ljubavi i poštova-
nja za
Miraša Martinovića - Radovan Zogović
Precizni Zogović nije izostavio ni možda ne baš tako važnu činjenicu, kao što je posveta na knjizi koja je kupljena, a ne lično od autora data.
A sada još nekoliko tehničkih, no značajnih podataka, o samoj knjizi. Objavljena je u Titgradu 1976. godine, izdavač je NIP “POBJEDA” OOUR IZDAVAČKA DJELATNOST, uz potpis urednika Ratka Vujoševića, znamenitog a meni bliskog i dragog pjesnika. Ne bijaše to još pogodno vrjeme za Zogovića, koji je prije toga, tačnije nakon 1948. godine proveo 16 godina u kućnom pritvoru, uz prisustvo policijskih čuvara, bez mogućnosti da objavljuje, do Krležinog dolaska u Beograd i objavljivanja rukoveti Zogovićevih pjesama u zagrebačkom časopisu Forum, čiji je Krleža bio glavni urednik. No, pisao je, možda baš tada napisao najblju poeziju. Ko zna da li bi ova knjiga bila objavljena, ali je imala dva znamenita recenzenta. Mihaila Lalića i Stevana Raičkovića, a ono što oni potpišu, nije baš bilo moguće zaustaviti, pa tako ni knjigu kao što je Knjažeska kancelarija, na čijem početku, a prije Uvodne pjesme, stavlja Njegošev citat, sud, moto ove knjige, a Njegoš je o kn. Milošu rekao ”... kojega grde svi poroci najgadnijeg tirjanina.”
Ovo nije knjiga o jednom tiraninu i jednoj tiraniji već o svim tiranima i svim tiranijama, metafora važeća za sva vremena. Knjiga o Tiraniji ali i knjiga o Slobodi.
Al tirjanstvu stati nogom za vrat
To je ljudska dužnost najsvetija.
Moguće je da su ovi stihovi bili pokretač da se ovakva knjiga napiše, da se tiranija osudi poezijom, koja traje i nakon što tirani prođu. A svaka tiranija ima rok i vrijeme. Sloboda ipak nadjača, ma kolika tiranija bila, tako je pod božjim i ljudskim zakonima. Ako ne ljudi, a ono boginje Pravde, nepogriješive Dike. Njima se ništa ne može sakriti. Može se prestupiti, no za prestupnika ima i vrijeme kazne, koje je prije ili kasnije bude kažnjen. Njima niko nije umakao.
Eshil ima u Persijancima stih koji to najbolje objašnjava, a glasi: Propali smo jer smo činili nepravdu. Knjažeska kancelarija je uvijek aktuelna knjiga, kao i Došljaci - Pjesme Ali Binaka, kao i Zogovićeva kompletna poezija.
Na kraju nada da će se neko naći koji će ponoviti izdanje ove, toliko potrebne knjige, posebno u vemenu u kome na nju podsjećam.
Pjesnik je sačuvao jezik dokumenta, nadograđujući ga poezijom, stvorio čitav jedan novi jezik. Jezik vremena u kome je knjiga nastajala.
Knjiga se završava, i ta slovi kao ZAVRŠNA PJESMA: EPITAF NIKOLICI, KNJAZA MILOŠA BERBERČETU
Dječaku koji nije radio baš lak posao, nezhvalna dužnost da Knjazu prinosi i dodaje vodu za brijanje i zapiranje - pošto je ugrije i rashladi. Stalno u strahu, a u jednom času željan djećačke igre, čuo je dječju graju, prosuo vodu i opario Gospodara, koji je naredio da se tuče do smrti:
Petoga dana gledaše krv svoju kao u nešto sasvim tuđe
i pobježe za vječno od rana, batina i stražara...
Pomen grobu njegovu pod svakim brežuljkom i šibućem!
Mir mom dječaku! Neka se za sve naodmara...
Pedeset je godina od prvog objavljivanje ove velike knjige, valja ponoviti njeno izdanje, trebaće ljudima!
Bonus video:
