Arhitekta Milić Đerković, nakon dvadesetogodišnjeg iskustva, arhitekturu vidi kao zanat i umjetnost. Pobjednik je nacionalnog konkursa za izbor idejnog arhitektonskog rješenja javne parking-garaže u Baru samostalno, a u Kolašinu je na međunarodnom konkursu za idejno rješenje garaže prvu nagradu dobio sa kolegom Milošem Ostojićem. Njegov rad karakterišu jasnoća, svedenost i duboko razumijevanje estetike kao funkcionalnosti.
Za Vijesti kaže da se zalaže za etičan pristup u arhitekturi, usporavanje besmislene gradnje, fokus na ekologiji i prilagođavanje savremenim trendovima. Naglašava važnost arhitektonskog potpisa kroz čistu formu i edukativnu ulogu arhitekata u oblikovanju javne svijesti o ljepoti i kontekstu i hrabri mlade kolege na upornost, samorazvoj i aktivizam.
Prema Vašim idejnim rješenjima radiće se projekti za gradnju garaža u Kolašinu i Baru. Šta karakteriše Vaš rad, to jest čime se vodite pri kreiranju tih idejnih rješenja? Kako prepoznajete “pravu” ideju za određeni projekat i određenu sredinu?
Mislim da u ovom trenutku moj rad karakterišu jasnoća i svedenost. Ono čime se vodim u toku procesa nastanka ideje, a onda i jednog zaokruženog koncepta, prije svega su ideali i potreba za estetikom. Estetika je slojevit fenomen koji nije samo pitanje likovnosti objekta, već i jasna zamisao njegovog korišćenja, pa onda i trajnosti ideje. Estetika je, dakle, univerzalna startna pozicija. Važno je da prostoru dodijelim nešto lijepo iznova.
Nastanak ideje ima dosta veze sa onim što nosim u sebi oduvijek, ali je jednako povezan i sa arhitektonskom praksom posljednje dvije decenije. Gotovo nepogrešivo, posebno posljednjih nekoliko godina, u procesu razmišljanja o konceptu, u fazi dok su ideje još uvijek krajnje eklektične i idu u mnogo pravaca, desi se jedan trenutak kada se sve samo od sebe posloži. Naravno, da ne bi zvučalo slučajno, u prvi plan dolazi vještina na kojoj radite godinama, a onda u kombinaciji sa osjećajem za lijepo nastane nešto što počinje da ima svoju vrijednost i karakter.
Odakle crpite inspiraciju?
Naravno, inspiracija je posebno bitna. Ja, recimo, ne posjedujem mehanizam koji je sposoban da utiša unutrašnje nemire uzrokovane bilo kakvim negativnim situacijama u neposrednoj okolini. Posebno mi je bitno da se osjećam spokojno da bih mislima prizvao inspiraciju. Prije svega crpim je u porodici, a onda i u samoj arhitekturi kroz svu onu njenu pojavnost od postanka do danas.
Pretpostavljam da svi stvaraoci osjete trenutak u vremenu kada počnu da vladaju vještinom do te mjere da ne postoji izazov koji ne mogu riješiti.
Kako biste definisali svoj arhitektonski potpis ili filozofiju? Šta želite da Vaši projekti govore svijetu?
Moj potpis, ako ga uopšte imam, a bio bih neiskren kada bih rekao da sam imun na tu temu, vjerovatno je kombinacija više elemenata. Dominantno pripadam onom dijelu struke koji u prvi plan stavlja čistu formu, gotovo potpuno lišenu ukrasa. Usput se trudim da određenim postupcima stvorim dinamiku koja je nužno potrebna da se ideja sačuva od monotonije.
Volio bih da objekti koje projektujem budu što manje pretenciozni, da se logično pojavljuju na mjestima koja im pripadaju i da govore sami za sebe. Arhitektura je jedan od najbitnijih socio-kulturoloških indikatora. Ona bi trebalo da bude posljedica pravilnog promišljanja prostora i vremena, ali i da za posljedicu ima uticaj na svijest običnog čovjeka o tome šta je zapravo lijepo. Ja sam veliki protivnik parole “o ukusima se ne raspravlja”, jer je nemoguće voditi raspravu o nečemu što u velikoj većini i ne postoji.
Gdje je mjesto arhitekture danas u Crnoj Gori? Koje vrijednosti baštini?
Arhitektura u Crnoj Gori danas, kao i posljednjih 20-ak godina, nalazi se u poprilično nezavidnoj situaciji. Krivci su svi učesnici, pa i mi kao struka. Kapitalistički model poslovanja kod nas, kao i sve drugo, dobije svoju radikalnu krajnost. Investitori su ti koji dominantno “projektuju”. Veliki broj kolega vrlo spokojno prihvatio je taj model upravljanja, možda iz nekih egzistencijalnih neophodnosti, mada mislim prije svega zbog nedostatka vještine.
Ipak, postoji jedan, nažalost manji broj arhitekata koji su uspjeli i uspijevaju da odole, trudeći se da sačuvaju ono u šta vjeruju. U Crnoj Gori trenutno ne postoji nešto što bi se moglo nazvati novim talasom u arhitekturi, ali ima sitnih skokova koji s vremena na vrijeme zablistaju.
Kako vidite balans između očuvanja autentičnosti prostora i uvođenja savremenih trendova?
Mi smo dio epohe koja se prije svega oslanja na tehnološki napredak. Dakle, neophodno je da se prilagodimo, jer način na koji trošimo resurse brzo će nas dovesti do pozicije za koju moramo biti spremni. U tom smislu autentičnost prostora, osim ukoliko ne pričamo o neukaljanom prirodnom pejzažu, može biti naslijeđena, ali se može i stvoriti.
Savremeni trendovi nijesu jednosmjerna ulica. Postoje izuzetno dobri trendovi, samo što je problem u tome što se mi klonimo trendova iz straha od novog, a onda sasvim prirodno preuzimamo pogrešne trendove. Mislim da je to dječija bolest tranzicionih društava i da ćemo tek kada u svijesti budemo imali pročišćene slike o dostupnim utopijama moći da sagledamo šta je dobro, a šta loše po autentičnost.
Koji su, po Vašem mišljenju, najveći izazovi, ali i najveće prilike za razvoj savremene arhitekture u Crnoj Gori, posebno u kontekstu ubrzane urbanizacije i turističkog razvoja?
U ovom trenutku mislim da bi struka prije svega trebalo da bude ujedinjena oko stava da su planovi nastali posljednjih godina vrlo nelogično tretirali prostor i nužno ga doveli do stanja u kojem se sada nalazi. Potrebno je usporiti talas besmislene, megalomanske gradnje, promisliti, a onda pronaći neki bolji model.
Mislim da savremena arhitektura u Crnoj Gori treba da se fokusira na ekološke fenomene i da svojim djelovanjem utiče na formiranje svijesti o ekologiji. Crna Gora je zemlja bez proizvodnje i koncept gradnje koji vrti novac u krug između banaka i investitora dugoročno je održiv samo za te dvije instance.
Kako balansirate između funkcionalnosti, estetike i društvene odgovornosti u svojim idejnim rješenjima? Kako vidite budućnost arhitekture i koja uloga arhitekture treba da bude u kontekstu očuvanja životne sredine? Gubi li struka bitku pred zahtjevima krupnog kapitala?
Dovoljno je da imate vrlo jasnu etičku normu. Ukoliko ste vaspitavani da ne bacate otpatke pokraj sebe već u kantu, normalno je da će i vaš profesionalni dio ličnosti voditi računa o porukama koje ostavlja za sobom. Kao što sam pomenuo, estetika, koja se po meni prilično površno doživljava, nije samo pitanje djelovanja na čula, već jedan jasan princip funkcionalnosti.
Arhitektura bi trebalo da bude jednako lijepa spolja kao i u svojoj srži. Arhitektura budućnosti usko je povezana sa tehnologijom u svakom smislu. Suštinski pomaci vide se tamo gdje vam je dostupna najbolja radna snaga, najbolji izbor savremenih materijala, a onda i kapacitet države da tako nešto iznese.
Pitanje odnosa arhitekture i krupnog kapitala direktno je povezano sa proporcijama društva i njegovog kulturološkog napretka, tradicije i svijesti. Kina, recimo, nema nikakav problem sa viškom novca. Tamo nastaju najljepša djela savremene arhitekture koja su često megalomanska, a opet ne štrče.
Kako se Vi nosite sa često različitim očekivanjima investitora, korisnika i lokalne zajednice prilikom realizacije projekata? Koliko je važna participacija javnosti u arhitektonskom procesu?
Trudim se da kroz proces projektovanja na što detaljniji način uvučem klijenta - investitora, prijatelja ili člana porodice. Mislim da je jako bitno voditi razgovore koji za posljedicu imaju edukaciju ljudi o tome šta je zapravo arhitektura. Ja sam vrlo tvrdoglav i nijesam spreman da odustanem zbog hira. Kad vjerujem u ideju, vjerujem i da ću osobu preko puta sebe dovesti u poziciju da vjerujemo u istu stvar.
Smatrate li da arhitekte imaju širu ulogu u društvu, možda u edukaciji javnosti o značaju kvalitetne arhitekture i urbanizma?
Mislim da arhitekte treba da imaju vrlo jasnu i direktnu ulogu u kreiranju svijesti uopšte. Poznajem kolege arhitekte koji su istinski eruditi. Dosta toga sam i sam naučio samo slušajući ih. Arhitektura bi po svojoj zamisli trebalo da sagledava stvarnost slojevito, pa se i od arhitekte očekuje da razumije vrijeme i kontekst u kojem se nalazi, kao i uzroke koji su nas tu doveli, a onda na kraju da umije da planira šta će biti sjutra.
Aktivizam van kancelarijskih okvira i usputni razgovori sa ljudima, kao i emisije na tu temu, mislim da mogu da utiču na kreiranje bolje svijesti.
Koja je Vaša poruka mlađim kolegama?
Mladi ljudi koji se bave arhitekturom moraju biti spremni na naporan rad i izazove. Arhitekta mora imati kapacitet da trpi stalne uspone i padove. Za početak je bitno da rade na sebi i da se razvijaju u više pravaca. U tom smislu preporučujem učešće na konkursima i svakodnevno praćenje dešavanja u polju arhitekture, ali i u drugim životnim sferama.
Treba da se čuvaju ega i sujete, jer što ranije nauče da se nose sa tim osobinama, to će prije doći u položaj da lakše vladaju svojim osnovnim talentom.
Bonus video:
