Džulijan Barns je tokom svoje duge i raznovrsne književne karijere neprestano preoblikovao žanrove, a njegova knjiga “Odlazim(o)” predstavlja možda i najradikalniji iskorak: tiho, ali odlučno napuštanje ustaljenih književnih kategorija. Iako je u promotivnim najavama bila označena kao roman, ova knjiga odbija takvo jednoznačno određenje. Ona jeste i nije roman, hibridna forma koja u sebi objedinjuje fikciju, autobiografiju i filozofsku refleksiju.
U njenom središtu nalazi se “priča unutar priče” o Stivenu i Džin, prijateljima koje pripovjedač, sam Barns, upoznaje tokom studija na Oksfordu. Njihova mladalačka ljubavna veza, kasniji raskid i ponovno povezivanje u zrelijim godinama djeluju istovremeno kao književna konstrukcija i kao moguće sjećanje. Barns namjerno zamagljuje granicu između izmišljenog i stvarnog, dodatno je komplikujući referencama na sopstveni život, koje, kako sam kaže, možemo i “izguglati”. Upravo u tom prostoru neizvjesnosti knjiga pronalazi svoju posebnu napetost.
Pored fikcionalnog sloja, “Odlazim(o)” sadrži i snažnu autobiografsku liniju. Barns otvoreno govori o vlastitom životu, ali i o dijagnozi rijetkog oblika raka krvi, bolesti koja je neizlječiva, ali se može držati pod kontrolom. Ta činjenica - sumorna, ali ne i potpuno obeshrabrujuća - prožima čitavu knjigu. Svijest o smrti prisutna je kao stalna, hladna konstanta, ali bez patetike: više kao misaoni okvir nego kao emocionalni vrhunac.
Treći sloj knjige čini ono što bismo mogli nazvati filozofskom meditacijom. Barns razmatra nepouzdanost pamćenja, način na koji konstrušemo sopstvo i granice lične autonomije. U tom kontekstu priziva niz književnih i intelektualnih autoriteta: Marsela Prusta, Virdžiniju Vulf, Šarla Bodlera, Teofila Gotjea i Gustava Flobera. Njihovo prisustvo nije puko citiranje tradicije, već organski dio Barnsovog promišljanja o književnosti i životu.
Autor sam najavljuje ovu knjigu kao svoju posljednju, čime joj daje dodatnu težinu. U tom svjetlu, “Odlazim(o)” djeluje kao svojevrsni književni testament, u kojem se Barns vraća temama koje su obilježile njegov kasniji opus: gubitku, žalosti, bolesti i, iznad svega, smrti. Ipak, ton knjige ostaje karakteristično barnsovski: spoj racionalnosti, ironije i blage rezignacije.
Barns je oduvijek bio majstor u prikazivanju “veličanstvene svakodnevice”: trenutaka u kojima se trivijalno i duboko neprestano prepliću. U njegovim djelima sudbinski događaji često dolaze u banalnim oblicima, poput klizanja na stepenicama ili nesporazuma u ljubavi. Takva poetika prisutna je i ovdje. Ljubavna priča Stivena i Džin nije izuzetak, već varijacija na temu promašenih odnosa i pogrešnih procjena koje prožimaju i ranije romane poput “Ljubav, itd”, “Ovo liči na kraj” …
Ipak, ono što ovu knjigu izdvaja jeste njena svjesna neuhvatljivost. Likovi djeluju pomalo izmješteno iz konkretnog društvenog konteksta, dok pripovjedač balansira između samoironije i suzdržanosti, ostavljajući čitaoca u stalnoj sumnji: koliko je od ovoga istina, a koliko književna igra?
NE PROPUSTITE
U autobiografskim dionicama Barns pokazuje i svoj prepoznatljivi humor. Kritičari često ističu njegovu sposobnost da o užasu govori tonom razumnog čovjeka koji pije popodnevni čaj. Njegova bolest u knjizi nije “neprijatelj kojeg treba pobijediti” (retorika koju Barns prezire), već dosadni, neželjeni saputnik.
“Svijest o smrti prisutna je kao stalna, hladna konstanta, ali bez patetike: više kao misaoni okvir nego kao emocionalni vrhunac.
Čak i kada govori o bolesti, on to čini s dozom ironije, prisjećajući se, na primjer, kako je odlazak u hitnu pomoć imao neočekivanu prednost da ga izbavi sa svadbe na temu grupe ABBA. Takvi detalji ne umanjuju ozbiljnost situacije, već je čine ljudskijom i pristupačnijom.
Konačno, najveća snaga Barnsove proze leži u njenoj sposobnosti da probudi emocije koje su istovremeno male i univerzalne. Jedna od najupečatljivijih rečenica u knjizi, opis starog psa, sažima upravo tu vrstu tihe, ali razorne empatije.
Zašto Barns odlučuje da sada završi svoju književnu karijeru? Ne zato što je kraj neminovan, već možda zato što osjeća iscrpljenost samim činom stvaranja. Kako sam kaže: “Već me i samo pisanje ovoga pomalo umara”. U toj rečenici krije se više istine nego u bilo kakvom dramatičnom oproštaju.
Na samom kraju, Barns priznaje da će mu nedostajati čitaoci. To je jednostavan, ali snažan gest zatvaranja jednog izuzetnog književnog opusa. A čitaocu ostaje tek saznanje da se na takav oproštaj ne može adekvatno odgovoriti - osim čitanjem.
Bonus video:
