Iako pozorište ne donosi presude, ono može da razbije tišinu, otvori (međugeneracijski) dijalog i podsjeti institucije na ono što je njihov zadatak, zaključak je razgovora sa mladim glumcem Kristijanom Blečićem.
Već na početku svoje karijere, Blečić je ostvario zapažene uloge, one koje bismo okarakterisali kao “teške”, u isto takvim predstavama, od kojih se najviše ističu “Smrt u Dubrovniku” i “671-LOV”. Nakon takvih uloga, ističe glumac za “Vijesti”, teško je ostati ravnodušan, pa se tako promijenio i njegov odnos prema društvu, otvoreno priča Blečić.
Obje predstave tematizuju ratne zločine i kolektivnu odgovornost, a Blečić naglašava da suočavanje sa devedesetima nije pitanje istorije, već vrijednosti na kojima danas gradimo društvo.
Predstava “671-LOV” u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta, inspirisana je zločinom u Štrpcima počinjenim 27. februara 1993. godine, odnosno otmicom dvadeset putnika civila iz istoimenog voza. Tekst i režiju potpisuje Hana Rastoder, a radnja prati dramu porodice traumatizovane gubitkom svojeg člana, odnosno reperkusije društvene krize na jednu od njegovih tvorbenih jedinica - porodicu, ističe se u opisu.
Predstava “Smrt u Dubrovniku”, u režiji Petra Pejakovića i produkciji Dramskog studija “Prazan prostor”, u saradnji s Akcijom za ljudska prava, prepoznata je više u regionu nego u Crnoj Gori, čemu svjedoče češća igranja vani nego kod nas, ali i brojne nagrade i pohvale struke i kritike. Ova dokumentarna predstava bavi se opsadom Dubrovnika (1991-1992), sa ciljem suočavanja s prošlošću i borbe protiv kulture zaborava. Tekst je baziran na više od 30 svjedočanstava koja su Akcija za ljudska prava i “Prazan prostor” prikupili.
Blečić se ostvario i u drugim projektima, među kojima se izdvaja predstava “Raspored časova” Petra Pejakovića, koja je postavljena u Gradskom pozorištu Podgorica i namijenjena je mladima.
Svoj pogled na ove pozorišne projekte, uz komentar na stanje u društvu i obavezi i odgovornosti institucija, za “Vijesti” dijeli Kristijan Blečić. On govori i o položaju mladih glumaca i glumca u Crnoj Gori, dosadašnjem iskustvu, ali i željama po pitanju sopstvene karijere.
Zapažene uloge ostvarili ste u dvijema predstavama koje se bave zločinima devedesetih u kojima je Crna Gora imala ulogu. “Smrt u Dubrovniku” je izuzetno zapažena, kao i “671-LOV”. Kako je bilo za Vas, kao glumca mlađe generacije i mladu osobu, ući u materijal koji pripada našoj bliskoj prošlosti, koju nijeste lično živijeli, ali, koja, kao da i dalje traje?
Za mene, kao nekoga ko pripada generaciji koja devedesetih nije bila rođena, ulazak u takav materijal bio je istovremeno uznemirujući i nužan. Iako te događaje nisam lično iskusio, oni nijesu prošlost u klasičnom smislu, njihovi tragovi su i dalje prisutni u jeziku, u porodičnim ćutanjima, u političkom i društvenom kontekstu u kojem odrastamo. Kao glumac, osjećao sam veliku odgovornost da ne pristupim tim temama ilustrativno ili deklarativno, već pokušam da ih razumijem iznutra, kroz ljudske sudbine, strahove i mehanizme poricanja. Kao mlada osoba, to je bilo i suočavanje sa činjenicom da živimo posljedice nečega što nikada nije do kraja imenovano ni razriješeno. Taj proces je bio bolan, ali i oslobađajući, jer umjetnost mi je omogućila da postavim pitanja koja društvo uporno izbjegava.
I sami kažete, društvo izbjegava ta pitanja, a djeluje da ne postoji ni institucionalna politika suočavanja sa događajima iz devedesetih. U slučaju spomenutih predstava, uz “M kao Morinj”, pozorište donekle preuzima taj zadatak, što je u regionu i svijetu stara praksa. Može li pozorište u Crnoj Gori danas biti jedno od rijetkih mjesta da se te teme otvore i zbog čega?
Čini mi se da je pozorište danas zaista jedan od rijetkih prostora u Crnoj Gori gdje se o devedesetima može govoriti otvoreno, bez nužne političke kalkulacije. Upravo zato što nije dio formalne institucionalne politike, pozorište ima slobodu da problematizuje, da sumnja, da postavlja neprijatna pitanja bez potrebe da ponudi konačne odgovore. U društvu koje nema jasno artikulisanu strategiju suočavanja sa prošlošću, umjetnost često preuzima ulogu kolektivne savjesti. Predstave poput “Smrti u Dubrovniku”, “M kao Morinj” ili “671-LOV” ne nude presude, već prostor za dijalog i odgovornost gledanja. Mislim da je to njihova najveća vrijednost, one ne dozvoljavaju zaborav, niti komfor ćutanja, i podsjećaju nas da bez iskrenog suočavanja sa prošlošću nema ni zdrave sadašnjosti. Istakao bih da ove predstave nijesu važne zato što govore o prošlosti, već upravo zato što govore o sadašnjosti. One nas podsjećaju da suočavanje sa devedesetima nije pitanje istorije, već pitanje vrijednosti na kojima danas gradimo društvo. Dok god ta pitanja izazivaju nelagodu, znači da još uvijek nijesmo završili taj razgovor, i da ga ne smijemo prepustiti zaboravu.
Iako je prošlo dugo vremena, neke teme su otvorene na sceni prije negoli u institucijama nadležnim za to. Koliko je važno da se ove stvari postave i na društvenu, a ne samo scenu kulture?
Činjenica da se različiti kulturni akteri u gotovo istom trenutku bave istom temom govori o tome da je društvena potreba za suočavanjem sa prošlošću dostigla tačku u kojoj se više ne može ignorisati. To nije slučajnost, već simptom. Umjetnost često reaguje prije politike jer osjeća pukotine u društvu. Međutim, izuzetno je važno da ove teme ne ostanu zatvorene isključivo u kulturno-umjetničkom prostoru. Ako razgovor o ratnim zločinima i odgovornosti Crne Gore ostane samo na sceni, rizikujemo da on bude doživljen kao estetski ili intelektualni gest, a ne kao društvena obaveza. Tek kada se ta pitanja prebace na širi društveni nivo, kroz obrazovanje, medije i institucije, može se govoriti o stvarnom pomaku.
Kako pozorište može pomoći da se oblikuje drugačiji narativ, onaj koji nije zasnovan na zaboravu, nego na odgovornosti, ili teatar ostaje i opstaje u domenu simboličkog?
Pozorište može pomoći u oblikovanju drugačijeg narativa upravo tako što odbija logiku zaborava i komfora. Ono ne funkcioniše kao arhiv činjenica, već kao prostor iskustva, mjesto gdje se odgovornost ne uči napamet, nego se osjeća. Kroz konkretne ljudske priče, pozorište razbija apstrakciju i pokazuje da prošlost nije zatvoreno poglavlje, već aktivni dio sadašnjosti. Vjerujem da predstave mogu proizvesti pritisak na institucije, ali taj pritisak nije direktan ni administrativan. On je spor, ali uporan, kroz publiku, javni govor, medije, obrazovni kontekst. Teatar sam po sebi može ostati u simboličkom domenu, ali simboli, kada se ponavljaju i dijele, postaju društvena činjenica. U tom smislu, pozorište može biti okidač, ali odgovornost za sistemsku promjenu ipak mora preći na institucije.
Kada govorimo o ovim predstavama, koliko pozorišni izraz može nadomjestiti ono što institucije izbjegavaju da urade, makar po pitanju tog razgovora o prošlosti, dijaloga među generacijama, ali i po pitanju odgovornosti? Kako kao mladi glumac gledate na to?
Pozorište ne može i ne treba da zamijeni institucije, ali može da uradi ono što institucije često izbjegavaju, da imenuje, da uznemiri i da otvori prostor za empatiju i odgovornost. Umjetnost nema mehanizme moći, ali ima moć uticaja. Ona ne donosi presude, ali može da razbije tišinu i normalizuje razgovor o temama koje su decenijama potiskivane. U tom smislu, pozorište može biti inicijalna kapisla, mjesto gdje se prvi put javno izgovori ono što bi institucije morale kasnije da preuzmu i artikulišu. Ako umjetnost ostane jedino mjesto tog razgovora, to je poraz institucija, ali ako posluži kao okidač za širi dijalog, onda ispunjava svoju najvažniju društvenu funkciju.
Mislim da se kroz ovakve predstave neminovno otvara prostor za međugeneracijski dijalog. Starije generacije u njima često prepoznaju ono o čemu se dugo ćutalo, dok mlađe prvi put dobijaju artikulisan okvir za razumijevanje događaja koji su oblikovali društvo u kojem su odrasli. Pozorište tako postaje neformalni obrazovni prostor, mjesto gdje se znanje ne prenosi autoritativno, već kroz emociju, pitanje i sumnju. Taj proces može biti bolan, ali je neophodan, jer bez dijaloga nema ni suočavanja, a bez suočavanja nema ni stvarnog pomirenja.
Jesu li ove uloge, i na koji način, možda promijenile Vaš odnos prema društvu?
Ovakve uloge neminovno mijenjaju moj odnos prema društvu u kojem živim. One me čine svjesnijim mehanizama poricanja, kolektivne amnezije i odgovornosti koja se često prebacuje na “nekog drugog”. Istovremeno, bude i osjećaj lične odgovornosti, ne u smislu krivice, već u smislu potrebe da se ne pristaje na ćutanje. Kao glumac, ali i kao građanin, nakon ovakvih procesa teže je ostati neutralan ili ravnodušan. Te uloge te natjeraju da preispitaš sopstvenu poziciju u društvu i način na koji učestvuješ u njegovoj stvarnosti.
Sa druge strane, igrali ste i u predstavi za mlade, “Raspored časova” koja je u režiji Petra Pejakovića nastala po motivima čuvenog lika Pipi Duga Čarapa. Namijenjena mlađoj publici, takođe otvara velika i važna pitanja. Zbog čega nam je ona svima značajna, bez obzira na godine?
“Raspored časova” je predstava koja polazi od motiva Pipi Duge Čarape, ali ide mnogo dublje od same igre i dječijeg svijeta. U njoj se otvaraju i neke vrlo intimne ispovijesti stvari koje su nam se dešavale u djetinjstvu, momenti kojih se ponekad stidimo, kao i osjećaj da smo bili ograničavani pravilima i zabranama koje nismo uvijek razumjeli.
Kroz predstavu govorimo o toj unutrašnjoj borbi, kako da ostaneš svoj uprkos svemu, kako da sačuvaš slobodu i autentičnost i kad ti se nameću granice... Mislim da je upravo zato važna za sve uzraste, jer svako od nas nosi to dijete u sebi i ta neka neizgovorena iskustva. Ona nas podsjeća da je u redu biti drugačiji i da je borba za sebe nešto što traje cijeli život.
Da li je bilo izazovno igrati pred mlađom publikom i koliko je bitno obrazovati mlade putem pozorišta, još od ranog djetinjstva?
Igrati pred mlađom publikom jeste izazov, ali ne nužno iz razloga zbog kojih se to često misli. Iskreno, mislim da je djecu možda čak i lakše “prevariti” nego stariju publiku, jer ona još uvijek uče kako da gledaju i tumače stvari. Upravo zato osjećam još veću odgovornost, jer ono što im ponudimo ostavlja trag. Zato je jako važno raditi za njih pažljivo, ne potcjenjujući ih.
Pozorište može da im ponudi neka pitanja na koja možda još nemaju odgovore, ali ih podstiče da razmišljaju, da osjećaju i da se prepoznaju. Ova predstava to radi tako što ne daje gotova rješenja, već otvara prostor kroz igru, emociju i situacije koje su im bliske, da sami počnu da razumiju svijet oko sebe, ali i sebe same.
Kako vidite položaj mladih glumaca u Crnoj Gori danas, postoji li dovoljno prilika za rad, razvoj, pa i egzistenciju ili se često suočavate sa ograničenjima?
Položaj mladih glumaca u Crnoj Gori danas je prilično složen i, rekao bih, pomalo neizvjestan. Postoji zaista mnogo talentovanih i obrazovanih mladih ljudi koji izlaze sa akademija sa velikom željom da rade i stvaraju, ali sistem često ne može da isprati tu energiju. Prilika nema onoliko koliko bi trebalo, posebno kada govorimo o kontinuiranom radu i nekoj vrsti sigurnosti.
Često smo u situaciji da radimo projektno, od uloge do uloge, bez dugoročnih angažmana, što otežava ne samo profesionalni razvoj nego i samu egzistenciju. To onda podrazumijeva i dodatnu borbu, da ostaneš prisutan, da se razvijaš, da ne pristaješ na kompromise koji bi te udaljili od onoga zbog čega si počeo da se baviš ovim poslom.
Sa druge strane, mislim da upravo ta ograničenja ponekad tjeraju mlade umjetnike da budu proaktivni, da sami pokreću projekte, udružuju se, traže alternativne prostore i načine izražavanja.
Jesu li mladi generalno, pa onda i mladi umjetnici u našem društvu, aktivni i glasni, a sa druge strane, da li ih sistem čuje?
Mislim da su mladi danas sve glasniji i hrabriji, ne samo umjetnici nego generalno. Postoji potreba da se govori i reaguje. Međutim, pitanje je koliko sistem zaista sluša. Često imam utisak da se glas čuje, ali ne i dovoljno uvažava. Ipak, to nije razlog da se ćuti, naprotiv.
Na početku ste karijere, imali ste ozbiljne i zapažene uloge, kako biste voljeli da se ona dalje razvija?
Volio bih da moja karijera ide u pravcu raznovrsnosti, da igram različite likove, u različitim formama, od pozorišta do filma. Najvažnije mi je da ostanem iskren prema sebi i da radim projekte koji imaju smisla, koji nešto pokreću, makar i u malom krugu ljudi.
Da li na nečemu trenutno radite?
Trenutno sam uključen u nekoliko projekata koji su još u razvoju, najviše u pozorištu. Uvijek postoje planovi, ali u ovom poslu naučiš da ideš korak po korak. Ono što bih dodao je da je važno da publika ostane uz pozorište, bez nje, sve ovo nema smisla.
Produkcija ne garantuje hrabrost, ali govori o spremnosti da se preuzme odgovornost i rizik
Svaka od spomenutih predstava nastala je u drugačijoj produkciji. Koliko to utiče na krajnji produkt, ali i na Vas kao glumca, pa možda i na reakcije ili očekvianja publike?
Različiti produkcioni okviri nesumnjivo utiču i na sam proces rada i na krajnji rezultat. U nezavisnoj produkciji, poput “Smrti u Dubrovniku”, postoji veća umjetnička sloboda, ali i veći stepen lične i kolektivne odgovornosti, jer nema institucionalne zaštite iza koje se možeš sakriti. Sve je ogoljeno, i tema, i izvođač, i odnos prema publici. U nacionalnom teatru, kao što je slučaj sa predstavom “671-LOV”, odgovornost je drugačije prirode: institucionalna vidljivost nosi sa sobom težinu reprezentacije i očekivanje šire javnosti. Reakcije publike se takođe razlikuju, u nezavisnom prostoru publika često dolazi sa sviješću da će biti izazvana, dok u nacionalnom teatru susret sa ovakvim temama ponekad ima jači efekat upravo zato što dolazi iz mjesta koje se percipira kao zvanično. Mislim da produkcija sama po sebi ne garantuje hrabrost, ali mnogo govori o spremnosti da se preuzme odgovornost i rizik.
Bonus video:
